Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-426/17 („Binakom“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-426/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 426/17, rješavajući apelaciju „Binakoma“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Binakoma“ d.o.o. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024431 16 Rev od 10. novembra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Binakomu“ d.o.o. Banja Luka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu „Binakomu“ d.o.o. Banja Luka zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Binakoma“ d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024431 16 Rev od 10. novembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Binakom“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnio je 3. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 024431 16 Rev od 10. novembra 2016. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 426/17 od 28. februara 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao i od Jovane Štrbac (u daljnjem tekstu: tužiteljka-protivtužena) zatraženo je 6. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 17. decembra 2018. godine a tužiteljka-protivtužena nije odgovorila. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Tužiteljka-protivtužena je 5. januara 2008. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi neosnovanog bogaćenja da bi tužbeni zahtjev konačno precizirala 24. decembra 2013. godine. Predmet je zaveden pod brojem 71 0 P 024431 08 P. Apelant je 21. januara 2008. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužiteljke-protivtužene radi povrata duga na ime predmetnog stana i raskida ugovora o kupoprodaji garažnog mjesta. Predmet je zaveden pod brojem 71 0 P 032945 08 P. Rješenjem Osnovnog suda od 19. decembra 2011. godine spojene su parnice u navedenim predmetima radi zajedničkog raspravljanja, te je odlučeno da će se daljnji postupak voditi u predmetu pod brojem 71 0 P 024431 08 P. Ročište za glavnu raspravu je održano 17. septembra 2013. godine.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 024431 08 P od 14. septembra 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke-protivtužene i obavezan apelant da joj po osnovu neosnovanog bogaćenja vrati više plaćeni iznos kupoprodajne cijene u visini od 20.250,00 KM koji mu je uplatila na ime cijene za izgradnju stana, preciziranog u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom počev od datuma, preciziranih u presudi, kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa i dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate za period, preciziran u presudi kao dan izrade nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, odbijen kao neosnovan (stav 1 izreke). Presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se obaveže apelant da tužiteljki-protivtuženoj na ime naknade materijalne štete na stanu nastale usljed poplave isplati iznos preciziran u presudi i to za radove pobliže navedene u presudi sa zakonskim zateznim kamatama od 16. septembra 2007. godine, kao dana izrade nalaza vještaka arhitektonsko-građevinske struke (stav 2 izreke). Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužiteljka-protivtužena obaveže da mu na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od 20.250,00 KM, za period preciziran u presudi, isplati iznos, takođe, preciziran u presudi (stav 3 izreke). Presudom je djelimično usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezana tužiteljka-protivtužena da mu na ime cijene za garažno mjesto na osnovu ugovora o kupoprodaji, pobliže navedenog u presudi, isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2007. godine (stav 4 izreke). Presudom je, takođe, obavezan apelant da tužiteljki-protivtuženoj naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom kamatom, sve pobliže navedeno u presudi, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljke-protivtužene za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (stav 5 izreke), te je obavezana i tužiteljka-protivtužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljke-protivtužene odbijen kao neosnovan (stav 6 izreke).
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora po tužbi tužiteljke-protivtužene zahtjev da joj apelant od iznosa više uplaćene kupoprodajne cijene, po ugovoru o udruživanju sredstava zaključenom 11. juna 2007. godine za predmetni stan, isplati iznos od 26.430,00 KM na ime razlike u kvadraturi u površini stana od 15,96 m2 i iznos od 34.796,16 KM na ime viška uplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan, ili sve ukupno isplati iznos od 61.226,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u presudi. Pored tog zahtjeva, tužiteljka-protivtužena je istakla i zahtjev za naknadu materijalne štete na predmetnom stanu prouzrokovane poplavom u iznosu od 1.431,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U sprovedenom dokaznom postupku sud je utvrdio da su tužiteljka-protivtužena, kao udružilac sredstava, i apelant, kao investitor, 11. juna 2007. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava koji je ovjeren kod tog suda. Po ocjeni Osnovnog suda, pravna priroda navedenog ugovora jeste da on predstavlja kupoprodajni ugovor o prodaji buduće stvari, u skladu sa odredbom čl. 454 i 458 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je utvrđeno da je članom 1 navedenog ugovora (o udruživanju sredstava) apelant preuzeo obavezu da će izgraditi i tužiteljki-protivtuženoj predati stan površine 101,90 m2 i ostavu površine 1,48 m2, pri čemu su se saglasili da ukupna cijena stana iznosi 168.750,00 KM (član 2 stav 1 ugovora). Ugovorom je, takođe, utvrđena apelantova obaveza da izgradi i preda predmetni stan do 30. juna 2007. godine. Članom 2 stav 4 predmetnog ugovora stranke su postigle saglasnost da će se nakon završetka izgradnje stana izvršiti premjeravanje njegove korisne površine i, u slučaju da se utvrdi odstupanje od ugovorene površine, da će se izvršiti korekcija cijene predmetnog stana u skladu sa konstatovanom razlikom. Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljka-protivtužena u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu za predmetni stan (iznos od 183.293,38KM). Nadalje je utvrđeno da se tužiteljka-protivtužena 24. avgusta 2007. godine na osnovu predmetnog ugovora upisala kao vlasnik sa 1/1 dijela na predmetnom stanu.
9. Prihvatanjem nalaza vještaka građevinsko-arhitektonske struke Osnovni sud je utvrdio da je apelant u izvršenju ugovorne obaveze tužiteljki-protivtuženoj predao u posjed stan manje površine od ugovorenih 101,90 m2, tj. stan površine 85,90 m2, „što je za 15,96 m2 manja površina”.
10. Polazeći od toga da nedostatak koji se odnosi na manje predatu površinu stana od ugovorene predstavlja vidljivi materijalni nedostatak prodate stvari, te imajući u vidu da je primopredaja stana izvršena 14. jula 2007. godine, odnosno da se tužiteljka-protivtužena uselila u stan 16. septembra 2007. godine, a da je tužba podnesena 5. januara 2008. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljka-protivtužena prekludirana u pravu da traži prava iz člana 487 ZOO, uključujući i pravo na sniženje cijene. Stoga je sud odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 26.430,00 KM na ime manje predate kvadrature stana u površini od one koja je ugovorena (15,96 m2 x 1.656,00 KM).
11. U odnosu na dio zahtjeva kojim tužiteljka-protivtužena traži isplatu ukupnog iznosa od 37.796,16 KM na ime viška uplaćene cijene od ugovorene, Osnovni sud ga je ocijenio djelimično osnovanim pozivom na odredbu člana 210 ZOO, i to za iznos od 20.250,00 KM koji predstavlja iznos plaćen 16. oktobra 2012. godine u postupku realizacije preostalog iznosa odobrenog kredita u korist tužiteljke-protivtužene za kupovinu spornog stana.
12. Nadalje je utvrđeno da je protivtužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od 20.250,00 KM za navedeni period, te isplatu iznosa od 6.145,00 KM na ime dijela neisplaćene cijene za garažno mjesto. Protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.250,00 KM je odbijen, jer je sud utvrdio da je isplaćen 11. juna 2007. godine kao dio uplate u iznosu od 34.799,16 KM, dok je zahtjev za isplatu dijela cijene u iznosu od 6.145,00 KM usvojen. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljka-protivtužena po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 20. jula 2007. godine u vezi sa kupoprodajom garaže od ukupnog iznosa cijene garažnog mjesta od 12.000,00 KM istog dana apelantu uplatila iznos od 5.855,00 KM, odnosno ostala dužna iznos od 6.145,00 KM, pa je u tom dijelu apelantov protivtužbeni zahtjev usvojen pozivom na odredbe člana 454 stav 1 i člana 516 stav 1 ZOO.
13. Protiv navedene presude obje parnične stranke su podnijele žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 024431 16 Gž od 8. aprila 2016. godine žalbu tužiteljke-protivtužene odbio i osporenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (dio stava 1 izreke) i dosuđujućem dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (stav 4 izreke) potvrdio. Presudom je odbijena i apelantova žalba, te prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (dio stava 1 i stav 2 izreke) i odbijajućem dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (stav 3 izreke) potvrđena. Presudom su žalbe obje parnične stranke u odnosu na st. 5 i 6 prvostepene presude odbijene i presuda u tom dijelu potvrđena, te su odbijeni i zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
14. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te je primjenom čl. 226 i 235 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) potvrdio prvostepenu presudu.
15. Protiv navedene presude Okružnog suda obje parnične stranke su izjavile revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 024431 16 Rev od 10. novembra 2016. godine reviziju tužiteljke-protivtužene djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio i obavezao apelanta da tužiteljki-protivtuženoj isplati iznos od 34.793,38 KM umjesto dosuđenog iznosa od 20.250,00 KM. Nižestepene presude su preinačene i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se dosuđeni troškovi postupka sa iznosa preciziranog u presudi povećavaju na iznos, takođe, preciziran u presudi. Presudom je obavezan apelant da tužiteljki-protivtuženoj na ime naknade troškova žalbenog i revizionog postupka isplati iznose navedene u presudi. Presudom je revizija tužiteljke-protivtužene u preostalom dijelu odbijena, a apelantova revizija odbačena.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljka-protivtužena do 20. jula 2007. godine na ime kupoprodajne cijene stana uplatila apelantu iznos od 183.293,38 KM iako je ugovorena cijena iznosila 168.750,00 KM. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljka-protivtužena je tražila povrat iznosa od ukupno 61.226,74 KM. Odredbom člana 211 ZOO je propisano: ”Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan da plati, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu."
17. Dalje je istaknuto da je članom 2 stav 4 predmetnog ugovora predviđeno da su “ugovorne strane saglasne da se nakon završetka izgradnje stana iz člana 1 ovog ugovora izvrši premjeravanje njegove korisne površine, te da se, u slučaju da se utvrdi odstupanje od ugovorene površine, izvrši korekcija cijene predmetnog stana u skladu sa konstatovanim razlikama“. Nadalje je istaknuto da je tužiteljka revizijom pravilno ukazala da su nižestepeni sudovi citiranu odredbu ugovora tumačili suprotno odredbi člana 99 ZOO, kada su izveli zaključak da tužiteljka-protivtužena nije zadržala pravo da traži vraćanje, pa da su time pogrešno primijenili i odredbu člana 211 ZOO. Saglasno ugovornoj odredbi člana 2 stav 4, u smislu odredbe člana 211 ZOO, tužiteljka-protivtužena je zadržala pravo da se nakon izgradnje stana zajednički sačini premjeravanje korisne površine stana i da se, ako se ukaže postojanje razlike (manje ili veće površine od ugovorene), izvrši korekcija cijene, dakle, zadržala je pravo da traži vraćanje uplaćene cijene. Međutim, tužiteljka-protivtužena se ovim pravom u potpunosti nije koristila, jer nije, kako je utvrdio prvostepeni sud, tražila premjeravanje i sačinjavanje novog tlocrta površine stana, nego je stan preuzela u posjed a da nije stavila primjedbu na predatu površinu, čime se saglasila da predati stan ima ugovorenu površinu od 101,90 m2 sa kojom je i uknjižena kao vlasnik stana. Vrhovni sud je zaključio da tužiteljka-protivtužena drugačije nije dokazala, niti je ponudila dokaze u reviziji za drugačiji zaključak.
18. Vrhovni sud je smatrao da stoga tužiteljka-protivtužena nema pravo na povrat uplaćene cijene stana koja predstavlja vrijednost razlike površine koja je predata (85,90 m2) i ugovorene površine (101,90 m2), tj. ukupne površine od 16 m2 ili iznosa od 26.496,00 KM. Tužiteljka-protivtužena je iz navedenog osnova potraživala manji iznos, i to 26.430,58 KM. Suprotno shvatanju nižestepenih sudova, Vrhovni sud je utvrdio da tužiteljki-protivtuženoj pripada pravo na povrat cijene koja predstavlja plaćanje stana iznad ugovorene cijene za stan površine 101,90 m2, tj. sve što predstavlja uplatu preko tog iznosa. Pošto je tužiteljka-protivtužena dokazala da je do 20. jula 2007. godine isplatila iznos od 183.293,38 KM (ugovorena cijena je iznosila 168.750,00 KM) i da je 16. oktobra 2012. godine uplaćen iznos od 20.250.00 KM, tj. ukupno iznos od 203.543,38 KM, to je njen zahtjev, kako je zaključio Vrhovni sud, osnovan za povrat iznosa od 34.793,38 KM (203.543,38
KM -168.750,00 KM = 34.793,38 KM).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pretjerano dugom trajanju postupka. Navodi da nije jasno zašto je Vrhovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke-protivtužene, jer se iz sprovedenih dokaza jasno vidi da više ne postoje nikakva međusobna potraživanja između tužiteljke-protivtužene i apelanta, te da je postojala pismena izjava na osnovu koje je tužiteljka-protivtužena apelantu dala iznos od 33.000,00 evra uz obavezu da apelant taj iznos vrati tužiteljki-protivtuženoj čim joj banka odobri kredit za kupovinu stana koji je apelant trebalo da izgradi. Apelant navodi da su originalne navedene izjave tužiteljka-protivtužena i apelant pocijepali kada je u julu 2007. godine tužiteljki-protivtuženoj odobren kredit i da su na taj način sva dugovanja i međusobna potraživanja podmirena. Takođe je naveo da je tužba protiv njega podnesena 5. januara 2008. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 10. novembra 2016. godine, što je izvan razumnog roka. Stoga potražuje naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji, te da taj sud ostaje kod svih razloga datih u toj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod svih razloga datih u obrazloženju svoje odluke kojom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u odluci tog suda pravilno primijenjeni materijalni propisi za šta je dao jasne razloge. Takođe je navedeno da je u predmetu došlo do promjene prethodnog postupajućeg sudije, tako da sudija koji je trenutno zadužen predmetom ne može dati podrobniji odgovor na apelaciju.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 211.
Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.
Član 454. stav 1.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
Član 458. stav 3.
(3) Prodaja se može odnositi i na buduću stvar.
Član 516. stav 1.
(1)Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 024431 16 Rev od 10. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 8. decembra 2016. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant podnio tužbu protiv tužiteljke-protivtužene radi povrata duga na ime predmetnog stana i raskida ugovora o kupoprodaji garažnog mjesta, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena odluka donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom parničnom postupku odlučivali na tri sudske instance, te da je, u konačnici, presudom Vrhovnog suda, koji je djelimično uvažio reviziju tužiteljke-protivtužene, apelant obavezan da joj na ime više uplaćene cijene za predmetni stan isplati iznos od 34.793,38 KM.
37. Ustavni sud, nadalje, zapaža da je Vrhovni sud za svoj zaključak da tužiteljki-protivtuženoj pripada pravo na povrat iznosa koji predstavlja plaćanje predmetnog stana iznad ugovorene cijene, to jeste sve što predstavlja uplatu preko ugovorenog iznosa, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe čl. 99 i 211 ZOO, a data obrazloženja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja prigovora koje je isticao tokom postupka, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Takođe, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka sproveden obiman dokazni postupak uz učešće vještaka ekonomske, kao i građevinske struke, te da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u konačnici dao razloge zašto je zaključio da je tužiteljka-protivtužena dokazala da je isplatila precizirani iznos koji predstavlja višak u odnosu na ugovorenu cijenu stana. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konačnom djelimično preinačio nižestepene presude i dosudio tužiteljki-protivtuženoj više plaćeni iznos od ugovorene cijene, u vezi s tim dao jasne i argumentovane razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je odredbama materijalnog i procesnog prava utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se, s obzirom na sadržaj ugovora koji su zaključile parnične stranke i sadržaj relevantnih odredaba ZOO na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i prozvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
39. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta. a)Relevantni principi
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
42. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je tužiteljka-protivtužena Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv apelanta 5. januara 2008. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 10. novembra 2016. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste osam godina i 10 mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužiteljka-protivtužena pokrenula radi povrata više uplaćene cijene za predmetni stan, dok je apelant tužbom tražio povrat duga na ime predmetnog stana i raskid ugovora o kupoprodaji garažnog mjesta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
45. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao osam godina i 10 mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je neprihvatljiv početni zastoj u radu Osnovnog suda, koji je nakon podnošenja tužbi parničnih stranaka u januaru 2008. godine prvu presudu (od 14. septembra 2015. godine) donio nakon sedam godina i više od osam mjeseci. Nakon toga Okružni sud, rješavajući o žalbama stranaka, i Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, odluke su donijeli u razumnim rokovima od sedam mjeseci. Iz navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, na prekomjernu dužinu predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri je uticao početni zastoj u postupku budući da je nakon podnošenja tužbi glavna rasprava zakazana nakon pet godina i osam mjeseci (17. septembra 2013. godine), te da je i prvostepena presuda donesena nakon više od sedam godina. Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka početnim zastojem od pet godina i osam mjeseci (kada je zakazao glavnu raspravu) za šta Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 600,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao osam godina i 10 mjeseci. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao osam godina i 10 mjeseci za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda u periodu donošenja prvobitne prvostepene presude.
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
50. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević