Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1973/17 (B. Dž. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1973/17, rješavajući apelaciju B. Dž. A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. Dž. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 021755 16 Rev od 15. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant B. Dž. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 021755 16 Rev od 15. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te R. A. i A. A. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. januara 2019. godine, a Osnovni sud 29. januara 2019. godine. Okružni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 021755 12 P od 14. marta 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su ništavi ugovori o poklonu zaključeni 15. aprila 2008. godine i 3. decembra 2011. godine, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove da u listu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, u odnosu na predmetne nepokretnosti, izvrši uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije provedbe i uknjižbe navedenih ugovora o poklonu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je našao da su se zaključivanjem ugovora o poklonu, koji se osporavaju tužbom, tuženi u svemu kretali u okvirima postojećeg pravnog poretka jer su na taj način raspolagali sopstvenom imovinom, u granicama ovlašćenja koja su garantovana subjektima prava svojine. Cijeneći sve relevantne činjenice i priloženu dokumentaciju, sud je ustanovio da sporni ugovori, koji su naslovljeni kao ugovori o poklonu, ispunjavaju sve uslove za svoju punovažnost kako u pogledu forme tako i u pogledu volje ugovornih strana, te se ni pod kojim uslovom ne mogu podvesti pod ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života, kako je to tvrdio apelant. Kako je dalje obrazloženo, ugovori o poklonu se u praksi definišu kao ugovori u kojim jedna ugovorna strana (poklonodavac) prenosi ili se obavezuje da prenese na drugu ugovornu stranu (poklonoprimca) pravo svojine ili neko drugo imovinsko pravo na određenoj stvari, ili da mu na račun svoje imovine učini neku korist, i to bez naknade. Nadalje, ugovori o poklonu su, po svojoj prirodi, dobročini ugovori, te predstavljaju punovažan osnov za prenos odgovarajućeg prava sa jednog lica na drugo lice, a kao bitan element ovog ugovora ističe se namjera da se nekom učini poklon (animus donandi). Prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju je očigledno bila namjera sačinjavanja ugovora o poklonu, a ne ugovora o ustupanju imovine za života, koji institut reguliše odredba čl. 109 i 110 ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju, kada predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdjeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima, a koji ugovor je punovažan samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi potomci koji bi po zakonu bili pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu. Sud je zaključio da očigledno nije postojala ni volja ni namjera sačinjavanja ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života, nego volja i namjera da se zaključe osporeni ugovori o poklonu.

7. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 021755 13 Gž od 13. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 021755 16 Rev od 15. februara 2017. godine apelantova revizija je odbijena.

8. Okružni i Vrhovni sud su u obrazloženjima svojih odluka u cijelosti podržali razloge koje je dao prvostepeni sud. Vrhovni sud je dodatno naglasio da iz sadržaja osporenih ugovora nedvosmisleno proizlazi da se radi o ugovorima o poklonu kojima su tuženi raspolagali svojom imovinom. Za valjanost ugovora o poklonu nije potrebna saglasnost apelanta kao jednog od zakonskih nasljednika poklonodavca, kako proizlazi iz sadržaja paragrafa br. od 938 do 956 Opšteg austrijskog građanskog zakonika, koji regulišu ovaj ugovor, a koji se, kao pravna pravila, primjenjuju u Republici Srpskoj na osnovu odredbe člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, jer ova vrsta ugovora (poklon) nije regulisana Zakonom o obligacionim odnosima niti nekim drugim zakonom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. U apelaciji se ukazuje da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer za utvrđivanje apelantovih prava građanske prirode apelantu nije omogućeno da nepristrasni sud pravično i zakonito ispita njegov slučaj. Ustavni sud je nadležan da utvrdi da li je materijalno pravo očigledno pogrešno i proizvoljno primijenjeno, odnosno da li je apelantu onemogućeno da ishodi pravičnu, u skladu sa zakonom, sudsku odluku, jer mu je pristup sudu bio samo formalan a ne suštinski. Ustavni sud treba da utvrdi navedene povrede i ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz nalog o pravilnoj primjeni materijalnog prava, što je praksa Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud). Pravo na imovinu je apelantu povrijeđeno jer mu je nezakonitim i nepravilnim sudskim odlukama oduzeta imovina koja mu pripada kao nasljedniku pretka, pa je došlo do lišenja njegove imovine suprotno uslovima predviđenim navedenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Zbog svega izloženog, apelant predlaže da se apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenih ljudskih prava i sloboda, te osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno donese odluka u meritumu uz kompenzaciju apelantu na ime duševnih bolova zbog grubo nezakonitog i dugotrajnog sudskog postupka u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

11. Osnovni sud ukazuje da navode iz apelacije smatra neosnovanim, te da u toku postupka prema apelantu nisu izvršene povrede postupka na koje se apelant poziva, niti povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

12. Vrhovni sud navodi da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je izjavljena apelacija.

V.Relevantni propisi

13. U Opštem austrijskom građanskom zakoniku, koji se shodno propisima u Bosni Hercegovine i RS primjenjuje na konkretan slučaj darovanja, relevantne odredbe glase: Član 938.

Pogodba, kojom se kakva stvar daje komu se plaća, zove se darovanje.

14. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je primijenjen na konkretni predmet, relevantne odredbe glase:

A. USTUPANJE I RASPODJELA IMOVINE ZA ŽIVOTA

Uslovi za punovažnost ustupanja i raspodjele imovine za života Član 109.

Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svoj potomcima.

Član 110.

Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba prethodnog člana punovažni su samo ako su se s tim saglasili sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu.

Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine koji ovjerava sudija mora biti sastavljen u pismenom obliku.

Prilikom ovjere sudija će pročitati sporazum i upozoriti ugovarače na posljedice sporazuma.

Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno, u istom obliku.

Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavioca a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao nasljeđa, ili je isključen iz nasljeđa, ili je nedostojan.

15. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 134/11 i 82/13) relevantne odredbe glase:

Član 128.

Uslovi za punovažnost ustupanja i raspodjele imovine za života Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 021755 16 Rev od 15. februara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđenja ništavosti ugovora o poklonu nepokretnosti, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude tog suda, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, zaključio da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilno primijenili odredbe materijalnog prava kada su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o poklonu, zbog čega pri ocjeni njihove valjanosti nisu primjenjive odredbe Zakona o nasljeđivanju koje regulišu sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da nižestepeni organi nisu počinili povredu odredaba parničnog postupka pri donošenju svojih odluka, slijedom čega je, budući da nije bilo drugih revizionih prigovora, riješeno kao u izreci, na osnovu odredbe člana 248 Zakona o parničnom postupku.

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud cijeneći sve relevantne činjenice ustanovio da sporni ugovori, koji su naslovljeni kao ugovori o poklonu, ispunjavaju sve uslove za svoju punovažnost kako u pogledu forme tako i u pogledu volje ugovorih strana, te se ni pod kojim uslovom ne mogu podvesti pod ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da ugovori o poklonu koji su predmet apelacije odgovaraju zakonskoj definiciji prema kojoj jedna ugovorna strana (poklonodavac) prenosi ili se obavezuje da prenese na drugu ugovornu stranu (poklonoprimca) pravo svojine ili neko drugo imovinsko pravo na određenoj stvari, ili da mu na račun svoje imovine učini neku korist, i to bez naknade. Kako je naglašeno, očigledna je bila namjera sačinjavanja ugovora o poklonu, a ne ugovora o ustupanju imovine za života, koji institut reguliše odredba čl. 109 i 110 ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju, kada predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdjeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima, a koji ugovor je punovažan samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi, koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu.

27. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Opšteg građanskog zakonika i Zakona o nasljeđivanju, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelantovih ustavnih prava trebalo da tumačenje i primjenu materijalnog prava koje su pružili redovni sudovi zamijeni svojim.

28. Što se tiče prigovora kojima apelant ukazuje na kršenje principa nepristrasnosti suda, kao i navoda kojima se ukazuje na dugotrajnost predmetnog postupka, u vezi s čim se traži novčana kompenzacija, Ustavni sud je mišljenja da su navedeni prigovori dati paušalno i da nisu potkrijepljeni relevantnim i uvjerljivim navodima i dokazima. Stoga ove prigovore Ustavni sud smatra neosnovanim i neće ih detaljnije ispitivati.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je u obrazloženju osporene odluke jasno utvrđeno da sporni ugovori, koji su naslovljeni kao ugovori o poklonu, ispunjavaju sve uslove za svoju punovažnost kako u pogledu forme tako i u pogledu volje ugovorih strana, te se ni pod kojim uslovom ne mogu podvesti pod ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života, na šta je ukazivano apelacijom.

32. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1973/17 (B. Dž. A.) | Sudska praksa | Aktio