Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-638/17 (S. D.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-638/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 638/17, rješavajući apelaciju Senije Divjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senije Divjak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 047628 14 Rsž od 12. jula 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senija Divjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 047628 16 Rev od 15. decembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 047628 14 Rsž od 12. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju broj AP 3589/16 podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 047628 14 Rsž od 12. jula 2016. godine s obzirom na to da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je u međuvremenu okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 047628 16 Rev od 15. decembra 2016. godine, kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju odluke kojom je odbačena apelanticina apelacija broj AP 3589/16 Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog pravobranilaštva Živinice, kao zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. i 27. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je 9. januara 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 3. januara 2019. godine, dok Općinski sud i zastupnik tužene nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 6. novembra 2012. godine podnijela tužbu protiv tužene radi naknade štete zbog povrede na radu.

7. Općinski sud je 13. oktobra 2014. godine donio Presudu broj 33 0 Rs 047628 12 Rs kojom je, između ostalog, obavezao tuženu da apelantici na ime naknade nematerijalne štete prouzrokovane na radnom mjestu u štetnom događaju od 19. novembra 2009. godine isplati iznos od 2.690,00 KM na ime pretrpljenog straha, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je, između ostalog, istakao da je među parničnim strankama nesporno da je 19. novembra 2009. godine oko 12.30 sati u zgradi Općine Živinice E. Š. pucao u općinskog načelnika iz pištolja. Nadalje, da je po predmetnom događaju vođen krivični postupak u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 K 001948 10 K od 10. maja 2010. godine kojom je E. Š. proglašen krivim za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona FBiH i za krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH. Zatim, da je Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 001948 10 Kž 3 od 21. oktobra 2010. godine prvostepena presuda preinačena u pogledu visine izrečene kazne zatvora. Općinski sud je naveo da je zbog postojanja navedene presude tužena istakla prigovor pasivne legitimacije, smatrajući da je za štetu isključivo odgovoran E. Š. i da se tužbeni zahtjev mogao usmjeriti jedino prema njemu. Nadalje, da je u toku postupka, u svom iskazu kao parnične stranke apelantica navela da je bila prisutna na sastanku Sindikalnog odbora 19. novembra 2009. godine u svojstvu predsjednika, te da se sastanku naknadno pridružio i načelnik Općine Živinice koji je sjedio do apelantice. Zatim, da je u toku sastanka ušao E. Š., koji je nosio fascikl i papir koji je pokušao spustiti na sto, a da mu je načelnik rekao da to nosi. Nakon toga je E. Š. izvadio pištolj i odmah pucao, te upucao načelnika u lijevu ruku. Načelnik je nakon pucnja i ranjavanja apelanticu gurnuo i rekao da ide pod sto, pa je apelantica kao i svi skočila na noge, a zatim ju je načelnik gurnuo pod sto. Apelantica je istakla da je uslijed dešavanja bila skoro paralizirana, te da nije mogla ni ruku, niti bilo šta drugo pomjeriti od straha. Također je istakla da joj je u vezi s predmetnim događajem tužena isplatila jednokratnu pomoć, kao i svim ostalim koji su bili tu i koji su bili van te prostorije, u iznosu oko 700-800,00 KM na ime liječenja, straha – stresa koji su doživjeli povodom tog događaja. Apelantica je u izjavi jasno istakla da u to vrijeme tužena nije imala osiguranje. Svjedoci H. Š., N. A. i S. K. su u suštini dali identične iskaze da se kritičnog dana održavao sindikalni sastanak, da su tom sastanku prisustvovali navedeni svjedoci, apelantica i načelnik općine, da se apelantica nalazila do načelnika, da je u jednom momentu na sastanak nepozvan pristupio E. Š. koji je u pucao u pravcu načelnika i apelantice, da je ispucao par metaka, da je uslijed pucnjave načelnik ranjen i da je cijelo vrijeme do načelnika bila apelantica. Osnovni sud je zaključio da prigovor pasivne legitimacije nije osnovan zato što je tužena u konkretnom slučaju odgovorna po načelu objektivne odgovornosti. Naime, apelantica je pretrpjela štetu tokom obavljanja svoje dužnosti, pa je tužena odgovorna u skladu sa članom 85. Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), a kojim je propisano da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku nadoknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju dokazana šteta koju je pretrpjela apelantica u toku obavljanja svoje dužnosti i u prostorijama poslodavca, pa odgovornost tužene slijedi iz člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer se predmetna šteta ne zasniva na krivici nego na stvorenom riziku, a u konkretnom slučaju riziku jer zgrada tužene nije bila osigurana, čime je omogućen ulazak naoružanih lica u zgradu.

9. Predmetni spis je 16. decembra 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi na prvostepenu presudu.

10. Kantonalni sud je 12. jula 2016. godine donio Presudu broj 33 0 Rs 047628 14 Rsž kojom je žalba tužene usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelantica 19. novembra 2009. godine bila prisutna u sali za sastanke u zgradi tužene, kada je u salu ušao E. Š. i počeo pucati iz pištolja u općinskog načelnika, u kojeg je ispalio dva metka i ranio ga u ruku, u kojoj situaciji se apelantica sklonila pod radni sto, nakon što ju je za ruku povukao općinski načelnik, pri čemu su na njoj ostali tragovi njegove krvi sa zadobivene rane na ruci, a da je zbog svega toga apelantica pretrpjela strah. Također, među strankama nije sporno da je presudom Kantonalnog suda od 10. maja 2010. godine E. Š. proglašen krivim za krivično djelo ubistvo u pokušaju, kao i za krivično djelo izazivanje opće opasnosti, te da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, a koja je presudom Vrhovnog suda od 21. oktobra 2010. godine preinačena samo u pogledu visine izrečene kazne. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev s obrazloženjem da nije osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, nalazeći da je tužena odgovorna za štetu koju je apelantica u vidu straha pretrpjela u navedenom događaju, i to po načelu objektivne odgovornosti u smislu člana 173. ZOO u vezi sa članom 85. Zakona o radu. Međutim, tužena u žalbi osnovano ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije. Naime, u situaciji kada tužena nije vlasnik odnosno imalac opasne stvari – pištolja iz kojeg je u predmetnom štetnom događaju pucao E. Š., te kada se tužena ne bavi ni opasnom djelatnošću, Kantonalni sud je istakao da se tužena povodom predmetnog štetnog događaja ne nalazi u materijalno-pravnom odnosu s apelanticom, a u smislu odredbe člana 154. stav 2. i čl. 173. i 174. ZOO. Osim toga, E. Š. u vrijeme štetnog događaja nije bio zaposlenik tužene, pa osnov odgovornosti tužene, a time i njena pasivna legitimacija, ne može se zasnovati ni na odredbi člana 170. stav 1. ZOO, kao ni na odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je naglasio da je apelantica mogla podnijeti tužbu protiv E. Š. kao lica koje je izazvalo štetni događaj i nanijelo joj štetu u vidu pretrpljenog straha jer on bi bio pasivno legitimirana strana u sporu po apelanticinom tužbenom zahtjevu za naknadu predmetne štete, tim prije što postoji i pravomoćna krivična presuda kojom je parnični sud vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), dok nije imala osnova podnijeti tužbu radi naknade štete protiv tužene.

12. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju 18. augusta 2016. godine, a predmetni spis je dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji 11. novembra 2016. godine.

13. Vrhovni sud je 15. decembra 2016. godine donio Rješenje broj 33 0 Rs 047628 16 Rev kojim je apelanticinu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelantica navodi da su od strane Kantonalnog suda učinjene povrede odredaba parničnog postupka i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da je apelantica kao namještenik tužene i predsjednik Sindikalne organizacije učestvovala na sastanku u službenim prostorijama tužene, kojom prilikom je pretrpjela predmetnu štetu. Naime, odredbama člana 85. Zakona o radu FBiH, člana 60. stav 6. Zakona o državnoj službi u FBiH u vezi sa članom 69. Zakona o namještenicima u FBiH, propisana je obaveza poslodavca, odnosno organa državne službe da zaposleniku naknadi štetu koju pretrpi na radu ili u vezi s radom. Zatim, da je nespornim utvrđeno da se štetni događaj desio u dijelu službene zgrade koji je tužena propustila osigurati od neovlaštenog ulaska nezaposlenih lica, pa samim time i naoružanih lica, pa da je takvim propustom tužena stvorila rizik za opasnost od povređivanja svojih zaposlenika, što je čini odgovornom za predmetnu štetu. Također, obaveza tužene da osigura zaštitu zaposlenika propisana je i članom 12. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a Kantonalni sud zanemaruje materijalne propise kojima je propisana navedena obaveza tužene, čime je povrijedio i odredbu člana 221. ZPP. Pored toga, da je odluka Kantonalnog suda suprotna i ranije izraženom pravnom stavu Vrhovnog suda koji je u Presudi broj Rev-1172/05 od 3. oktobra 2006. godine izrazio pravni stav da: „Za štetu na radu po odredbama člana 154. stav 1. ZOO poslodavac odgovara zaposleniku ako je šteta posljedica propusta u zaštiti na radu...“ Apelantica je istakla da je takvim postupanjem sudova u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji direktno ugrožena pravna sigurnost.

16. U pogledu dužine trajanja postupka, apelantica ističe da je pred prvostepenim sudom postupak trajao skoro dvije godine, da je žalbeni postupak trajao duže od 20 mjeseci, a da je postupak po reviziji okončan nakon šest mjeseci. Istakla je da su od podnošenja tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa do donošenja konačne odluke protekle četiri godine i tri mjeseca, što se, s obzirom na prirodu postupka, zakonom propisanu obavezu sudova za hitno rješavanje tih sporova, te njegovu procesnu jednostavnost, ne može smatrati razumnim trajanjem. Zbog navedenog, apelantica je predložila da Ustavni sud donese odluku kojom će obavezati Tuzlanski kanton da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati ukupan iznos od 1.500,00 KM.

Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je istakao da je konkretni predmet primio 11. novembra 2016. godine i da je odluku donio 15. decembra 2016. godine, pa da zbog toga nisu osnovani apelacioni navodi koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

18. Kantonalni sud navodi da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 16. decembra 2014. godine, te dužinu trajanja predmetnog postupka pred tim sudom opravdava velikim brojem neriješenih predmeta u Kantonalnom sudu, a što je uzrokovano nedovoljnim brojem sudija i kontinuiranim velikim prilivom predmeta radi odlučivanja o žalbama, te da se predmeti rješavaju prema Planu rješavanja predmeta, koji sačinjava predsjednik suda za svakog pojedinog sudiju, za svaku kalendarsku godinu i to prevashodno prema datumu inicijalnog akta. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da nema mjesta apelacionim navodima, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 85.

Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom djelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Odgovornost preduzeća Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu preduzeće u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 047628 14 Rsž od 12. jula 2016. godine, protiv koje je apelantica podnijela reviziju, a koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 86 0 P 016880 15 Rev od 2. marta 2016. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 27. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica navodi da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to, u suštini, zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoju odluku dao detaljne, jasne i precizne razloge na osnovu kojih je zaključio da apelanticin zahtjev nije osnovan i da se tužena povodom predmetnog štetnog događaja ne nalazi u materijalno-pravnom odnosu s apelanticom. U pobijanoj presudi je, naime, jasno navedeno da u situaciji kada tužena nije vlasnik odnosno imalac opasne stvari (pištolja iz kojeg je u predmetnom štetnom događaju pucao E. Š.), kada se tužena ne bavi ni opasnom djelatnošću, te kada E. Š., koji je prouzrokovao predmetnu štetu, nije bio zaposlenik tužene u vrijeme štetnog događaja, da se osnov odgovornosti tužene, a time i njena pasivna legitimacija, ne može zasnovati na odredbama člana 154. stav 2. i čl. 173. i 174. ZOO, a ni na odredbama člana 170. stav 1. i člana 172. stav 1. ZOO.

33. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o radu i ZOO u bilo kojem dijelu proizvoljna, te da je u postupanju Kantonalnog suda došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naime, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 85. Zakona o radu koje jasno upućuju da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku nadoknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava, a Kantonalni sud je jasno i precizno objasnio zašto se u konkretnom slučaju osnov odgovornosti tužene ne može zasnivati na relevantnim odredbama ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odbijanjem tužbenog zahtjeva postupio u skladu s pozitivno-pravnim propisima, uz jasno i argumentirano obrazloženje, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava.

34. U vezi s apelanticinim navodima kojima se poziva na Odluku Vrhovnog suda broj Rev- 1172/05 od 3. oktobra 2006. godine, te da je osporena presuda Kantonalnog suda suprotna pravnom stavu koji je Vrhovni sud zauzeo u toj odluci, Ustavni sud primjećuje da apelantica uopće nije dostavila navedenu odluku Vrhovnog suda, osim što je u apelaciji navela jednu rečenicu iz te odluke, te se Ustavni sud ne može upustiti u razmatranje da li se u konkretnom slučaju radi o sličnim pravnim stvarima u kojima su sudovi drugačije odlučili, pa je stoga apelanticino ukazivanje na pravnu nesigurnost potpuno paušalno.

35. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu podnijela 6. novembra 2012. godine kojom je zahtijevala naknadu štete zbog povrede na radu i da je u postupku 15. decembra 2016. godine doneseno rješenje Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao godinu i 11 mjeseci, da je žalbeni postupak trajao godinu i sedam mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu), te da je revizioni postupak trajao jedan mjesec (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Vrhovnom sudu). Imajući u vidu navedeno, te ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, posebno činjenicu da su u periodu od četiri godine i jednog mjeseca redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke (prvostepenu i drugostepenu presudu) i jednu procesnu odluku (rješenje Vrhovnog suda), Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

36. Apelantica je tražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantici ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete.

37. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne, logične i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi zakona na predmetnu pravnu stvar. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja dužina trajanja predmetnog postupka od četiri godine i jednog mjeseca ne prelazi granice „razumnog roka“ iz tog člana.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević