Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4236/18 („DOMING“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4236/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4236/18, rješavajući apelaciju „DOMING“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „DOMING“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 071744 17 Rev od 9. aprila 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „DOMING“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikola Sivrić advokat iz Čitluka, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 071744 17 Rev od 9. aprila 2018. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijene su revizije apelanta i tuženog („Osvit-M” export-import d.o.o. Mostar) koje su izjavili protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 071744 15 Pž od 20. juna 2017. godine, a kojom je žalba tuženog djelimično uvažena i preinačava Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 071744 10 Ps od 8. januara 2015. godine na način da je tuženi dužan isplatiti apelantu iznos od 48.428,77 KM (umjesto 75.192.30 KM), sa zakonskom zateznom kamatom, kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.572,23 KM (umjesto 7.855,00 KM), dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnog utvrđenja pred nižestepenim sudovima, koja su proizašla ocjenom iskaza saslušanih svjedoka i zakonskih zastupnika parničnih stranaka, te ocjenom materijalne dokumentacije tuženog, proizilazi da su apelant i tuženi 2008. godine zaključili Ugovor o projektiranju i izvođenju građevinskih radova, na osnovu kojeg je apelant za tuženog izvodio radove projektiranja i izgradnje na poslovnom objektu u Mostaru. Vrhovni sud je, također, naveo da je tuženi u toku postupka dokazao da je prema ispostavljenim računima izvršio plaćanje apelantu u iznosu od 277.841,33 KM, uključujući plaćanje krovnih panela, a da je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, neizmirena obveza tuženog prema apelantu na ime izvršenih a neplaćenih radova iznosi 75.192,30 KM, ali i da su postojali određeni nedostaci na objektu koji bi se mogli ukupno procijeniti na 20 %, pri čemu bi se procentualno trebali umanjiti od ukupne cijene koštanja građevinskog objekta. U vezi sa iznosom duga, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi u toku postupka isticao i dokazao na osnovu dostavljenih faktura, uvoznih carinskih deklaracija, računa špeditera i sl. da je (zbog insolventnosti apelanta kao izvođača 90 dana i više) sam nabavio određenu količinu krovnih panela u Italiji, pa je ukupno ugovorena cijena radova morala biti smanjena za vrijednost nabavljenih panela, a što je sve potvrdio i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke D.M. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda kada je apelantu umjesto iznosa od 75.192,30 KM, kako je utvrđeno prvostepenom presudom, dosudio iznos od 48.672,45 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su, suprotno tvrdnjama revizije, nižestepeni sudovi izvedene dokaze prosudili po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdali uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i sve pravno relevantne prigovore tuženog, pri čemu je uvjerenje o djelimičnoj osnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je odluka o troškovima revizijskog postupka donesena na osnovu člana 397. stav (1) Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), jer ni apelant ni tuženi nisu uspjeli sa revizijom u cijelosti. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu pogrešno zaključili da je tuženi dokazao da je izvršio plaćanje spornih krovnih panela, te da sudovi nisu cijenili na jednak način dokaze koje je on predložio i koje je predložio tuženi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno cijenili dokaze u njegovom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u pogledu dokaza koje su cijenili nižestepeni sudovi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode u pogledu pogrešne ocjene dokaza koje je ranije isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević