Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-874/17 (T. J. i S. G. N.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
Predmeti (1)
AP-874/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 874/17, rješavajući apelaciju Tihomira Joldžića i Slavice Glorija Nicke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tihomira Joldžića i Slavice Glorija Nicke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037817 16 Rev od 22. decembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037817 16 Gž 3 od 9. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Tihomir Joldžić i Slavica Glorija Nicke (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Radoslav Milaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037817 16 Rev od 22. decembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037817 16 Gž 3 od 9. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037817 15 P 3 od 22. decembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužene Republike Srpske, koju zastupa pravobranilac Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 8. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u vremenskom periodu od 28. januara do 4. februara 2019. godine, dok Osnovni sud nije dostavio svoj odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037817 15 P 3 od 22. decembra 2015. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 92,10 KM po osnovu uloženog, a neisplaćenog štednog uloga u DM na 30. juni 1998. godine, upisanog u deviznu štednu knjižicu broj 72710-009247-2 Privredne banke Sarajevo - Filijala Banja Luka, u koji iznos je uključena i ugovorena kamata u ukupnom iznosu od 104,72 KM za period kako je precizirano u izreci presude, dok je apelantov zahtjev za isplatu iznosa na ime manje obračunatih kamata za period kako je precizirano u izreci presude odbijen kao neosnovan. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 6.735,68 australijskih dolara (u daljem tekstu: AUD) u protivvrijednosti konvertibilnih maraka, po osnovu uloženog, a neisplaćenog štednog uloga na 30. juni 1998. godine, upisanog u deviznu štednu knjižicu broj 72710-009247-2 kod Privredne banke Sarajevo - Filijala Banja Luka. Istovremeno, apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 eura odbijen je kao neosnovan.
6. Istom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati iznose, i to: na ime neisplaćenog štednog uloga 18.751,44 KM zaključno sa 30. junom 1998. godine, upisanog u štednoj knjižici broj 7211-009246-4 kod Privredne banke Sarajevo - Filijala Banja Luka, iznos od 23.356,44 KM zbog nepovoljne prodaje certifikata za privatizaciju i iznos od 8.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.250,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužene, koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova, odbijen kao neosnovan. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 665,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev, koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova, odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelant i apelantica kod Privredne banke Sarajevo - Filijala Banja Luka imali devizne štedne knjižice, i to apelant štednu klnjižicu broj 720703-9247-2 (serijski broj 006024) na koju su vršene uplate i isplate u DM - valuti po osnovu ugovora o oročavanju dinarskog-deviznog štednog uloga od 20. januara 1983. godine, da je štedni ulog iskazan u DM na apelantovo ime deblokiran, odnosno razročen 25. juna 1990. godine, a da je nakon toga apelant 27. juna 1990. godine konverzijom ponovo oročio štedni ulog od 4.000,00 AUD, tako da je dug po tom štednom ulogu na 30. juni 1998. godine iznosio 6.735,68 AUD (glavni dug i kamate). Također, utvrđeno je da je u apelantovu štednu knjižicu upisan i iznos od 92, 10 KM na ime ugovorene kamate na 31. juni 1998. godine.
8. Pored navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica imala deviznu štednu knjižicu broj 10500-620-16-72711-009246-4 (serijski broj 006025) sa konačno upisanim iznosom od 14.119,78 DM, te da je u postupku izvršenja pravosnažne Presude tog Osnovnog suda broj P-231/94 od 28. marta 1994. godine kojom je obavezana Banjalučka banka d.d. Banja Luka da apelantici na ime štednog uloga isplati iznos od 14.119,78 DM, apelantica u cijelosti realizovala svoju štednju sa propisanom kamatnom stopom na 30. juni 1998. godine, i to tako da joj je 27. avgusta 2001. godine isplaćen iznos od 5.000,00 KM, a 10. decembra 2001. godine iznos od 10.377,00 KM, što ukupno na ime glavnog duga i kamata iznosi 15.377,00 KM. Osnovni sud je zaključio da je apelantica time u cijelosti realizovala svoju štednju sa propisanom kamatom 30. juna 1998. godine i svela svoju štednju na „nula“, što proizlazi iz obavještenja Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka od 24. jula 2009. godine.
9. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant tokom postupka nije osporavao valjanost upisa na ime duga i kamata po njegovom štednom ulogu, te da nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva na ime naknade nematerijalne štete, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 1. stav 2. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obaveza), člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci presude.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037817 16 Gž 3 od 9. juna 2016. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke je potvrđena. Dopuna žalbe apelanata je odbačena kao nedozvoljena. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je, u skladu sa odredbama čl. 226. i 235. stav 1. tačka 1, odlučio kao u izreci presude.
11. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 037817 16 Rev od 22. decembra 2016. godine kojom je revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su predmet spora u ovoj parnici devizna novčana sredstva koja su apelanti položili kod Privredne banke Sarajevo - Filijala Banja Luka, pa je nesporno da se radi o sredstvima po osnovu računa stare devizne štednje, te da su za suđenje u predmetnom sporu mjerodavni materijalni propisi lex specialis. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 1. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza propisano da se tim zakonom uređuju postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine (BiH) po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji BiH, a stavom 2. da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna BiH, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (entiteti) i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (Distrikt). Također, odredbom člana 2. istog zakona propisano je da se, u smislu ovog zakona, pod računom stare devizne štednje podrazumijevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na 31. decembar 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedinstvenog privatizacionog računa u Republici Srpskoj i Distriktu, te za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kojem drugom osnovu (stav 1), a računi stare devizne štednje definisani stavom 1. ovog člana ne obuhvataju račune stare devizne štednje u filijalama Ljubljanske banke, Investbanke i drugih stranih banaka na teritoriji BiH (stav 2).
12. Vrhovni sud je, također, ukazao da je odredbom člana 5. Zakona o izmirenju stare devizne štednje (identična ovoj odredbi je odredba člana 6. Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obaveza RS) propisano da obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verifikovane u skladu sa odredbama Zakona BiH i propisima o sprovođenju entiteta i Distrikta mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 1. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza RS propisano da se tim zakonom uređuju uslovi i način izmirenja obaveza Republike Srpske (tužene) po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Republike Srpske, članom 2. stav 2. da sredstva za izmirenje obezbjeđuje Republika Srpska, a članom 8. stav 1. da se obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu izvršene isplatom u gotovini u skladu sa Zakonom o izmirenju stare devizne štednje izvršavaju emisijom obveznica.
13. Dakle, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radi o deviznim novčanim sredstvima koja su apelanti položili na štednu knjižicu kod domaće banke, te da se nesporno radi o sredstvima po računima stare devizne štednje, Vrhovni sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je, u smislu odredaba člana 1. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza, za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, dok su entiteti i Distrikt obavezni obezbijediti određena novčana sredstva. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je, u smislu odredaba Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza, Bosna i Hercegovina pasivno legitimisana (nije u predmetnoj pravnoj stvari tužena strana), a da je tužena dužna obezbijediti novčana sredstva u postupku izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita zbog razloga nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, te je Vrhovni sud donio odluku kao u izreci presude, shodno odredbama člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju bez detaljne analize i ocjene izvedenih dokaza i na osnovu pogrešne primjene relevantnih odredaba Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da apelantu isplati iznos od „6.735 AD i 92,00 DM“, te apelantici razliku do iznosa od „15.100 DM, a sve u KM protivvrijednosti uz kamatu počev od 1.1.1983. godine“. Ističu da je tužena zabranila bankama da isplaćuju građanima staru deviznu štednju, pa je stoga “odgovorna za štetu prouzrokovanu štedišama“.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je dao valjane i pravilne razloge za svoju odluku, kojom nisu učinjene povrede ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je vijeće tog suda u cijelosti prihvatilo utvrđenja i stav prvostepenog suda koji žalbenim navodima apelanata nisu dovedeni u sumnju, te da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi tog suda. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da su osporene odluke donesene na temelju pravilne ocjene izvedenih dokaza, pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza, te da je neosnovano i paušalno pozivanje apelanata na kršenje njihovih ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07 i 97/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1) Ovim Zakonom uređuju se postupak, načini i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine.
2) Za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (u daljnjem tekstu: entiteti) i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt).
Član 2.
(1) U smislu ovog Zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31.12.1991., uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Distriktu, i za eventualne isplate poslije 31.12.1991. po bilo kojem drugom osnovu.
(...)
19. Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica („Službeni glasnik RS“ broj 1/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
(1) Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način izmirenja obaveza Republike Srpske po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Republike Srpske.
Član 2. stav 1.
(....)
(2) Sredstva za izmirenje obaveza po osnovu stare devizne štednje obezbjeđuje Republika Srpska.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037817 16 Rev od 22. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti pobijaju osporene presude Okružnog suda i Vrhovnog suda tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja.
28. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
30. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljna obrazloženja za stavove koje je zauzeo pozivajući se pritom na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza. Ustavni sud naročito ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim prigovorima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, ukazujući da je Bosna i Hercegovina pasivno legitimisana u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izmirenju obaveza propisano da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna BiH, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (entiteti) i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (Distrikt). Međutim, apelanti u konkretnom slučaju nisu označili BiH kao tuženu i ne ukazuju na obavezu BiH u konkretnom slučaju po osnovu stare devizne štednje u skladu s navedenom odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izmirenju obaveza. Također, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je materijalnopravni odnos zasnovan između banke i apelanata, pa se obaveza u gotovini može nametnuti i banci, odnosno pravnom sljedniku banke koja je zasnovala materijalnopravni odnos sa apelantima.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju opravdan zahtjev koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, a ti navodi su razmotreni u okviru navoda apelanata o pravu na pravično suđenje i za njih je zaključeno da su neosnovani.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević