Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-782/17 (D. V., M. V. i N. I.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-782/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 782/17, rješavajući apelaciju Drage Vidakovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Vidakovića, Mirka Vidakovića i Nikole Ilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 020893 15 Rev od 30.
novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 020893 14 Gž od 25. novembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 020893 13 P 3 od 11. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Vidaković, Mirko Vidaković i Nikola Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant) iz Modriče, koje zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnijeli su 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 020893 15 Rev od 30. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 020893 14 Gž od 25. novembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 020893 13 P 3 od 11. marta 2014. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio raspolaganje i opterećenje poslovnih prostora upisanih u knjigu položenih ugovora u listu broj 470 KO Modriča do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 782/17 od 30. marta 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) i AD „Krajina Borac“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da tuženom nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena sa naznakom „nepoznat“), dostavljanje je izvršeno 17. januara 2019. godine putem oglasne ploče Ustavnog suda.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. januara 2019. godine, tužena 21. januara 2019. godine, a Okružni sud i Osnovni sud 24. januara 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 020893 13 P od 11. marta 2014. godine, koja je, nakon što su apelanti podnijeli žalbu, potvrđena Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 020893 14 Gž 3 od 25. novembra 2014. godine i protiv koje je Vrhovni sud izjavljenu reviziju odbio kao neosnovanu Presudom broj 86 0 P 020893 15 Rev od 30. novembra 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da su apelanti vlasnici poslovnih prostora koji su izgrađeni na parcelama i upisani u knjige etažne svojine, sve detaljno precizirano u presudi. Zatim je odbijen tužbeni zahtjev da se shodno naprijed navedenom utvrdi da je nedopustivo izvršenje Presude Okružnog suda broj 013-0- Pž-08-000 025 od 26. marta 2009. godine po rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj 86 0 I 994557 09 I od 18. juna 2009. godine i broj 86 0 I 004556 09 I od 6. jula 2011. godine na ovim poslovnim prostorima, a po prijedlogu tuženog kao tražioca izvršenja, a protiv apelanata kao izvršenika. Zatim je odbijen (i) tužbeni zahtjev da se obustavljaju svi navedeni izvršni postupci, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelanti u knjizi uloženih ugovora Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Modriča (u daljnjem tekstu: Republička uprava) uknjiže kao vlasnici ovih poslovnih prostora na osnovu presude, te da se obaveže tuženi da snosi troškove parničnog postupka. Apelanti su obavezani da solidarno nadoknade tuženom troškove parničnog postupka precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude.
7. U obrazloženjima osporenih presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 025 od 26. marta 2009. godine utvrđeno da su ništavi ugovori o prodaji nepokretnosti od 12. jula 2000. godine precizirani u presudi, zaključeni između d.o.o. Trgovina „Borac“ Travnik i Dragutina Vidakovića, te ugovori zaključeni između d.o.o. Trgovina „Borac“ Travnik i lica poimenično navedenih u presudi, te je naloženo Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda i Republičkoj upravi brisanje upisanih prava u zemljišnoj knjizi i katastru na predmetnim poslovnim prostorima i uspostavljanje ranijeg knjižnog stanja kakvo je postojalo prije zaključenja navedenih ugovora u kupoprodaji. Navedenom presudom su obavezani prvoapelant i ostala poimenično navedena lica da d.o.o. Trgovina „Borac“ Travnik predaju u posjed predmetne poslovne prostore precizirane u presudi, slijedom čega proizlazi da su ti ugovori ništavi i zbog čega ta lica nisu stekla pravo svojine na predmetnim poslovnim prostorima po osnovu pravnog posla i održaja. Nakon toga je d.o.o. Trgovina „Borac“ Travnik podnijela Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje navedene presude, koje je i dozvoljeno. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelanti su podnijeli prigovor ističući da kao treća lica koja su kupila predmetne nepokretnosti od lica tuženih u tom predmetu imaju pravo svojine na predmetnim poslovnim prostorima, tako da je izvršenje nemoguće, zbog čega je Osnovni sud predmetni izvršni postupak prekinuo i apelante uputio da u parničnom postupku dokažu svoje pravo svojine.
8. U vezi s tim, redovni sudovi su, između ostalog, naveli da je članom 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim principima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, dok je članom 109 istog zakona propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. Nadalje je navedeno da je članom 23 stav 1 Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili nekog drugog organa i nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom, da je stavom 2 istog člana propisano da pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u obimu većem od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.
9. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su obrazložili da je ništav ugovor bez dejstva od početka (ex tunc) jer ono što je nevaljano od početka ne može se osnažiti protekom vremena. Prema obrazloženju redovnih sudova, pravne posljedice ugovora se ne odnose samo na ugovorne strane nego i na treća lica kao nove sticaoce stvari koja je predmet takvog ugovora i čije prometovanje je izvršeno nakon zaključivanja ništavog ugovora, što je izraženo u principu retroaktivnosti pravnih posljedica ništavosti. Na osnovu navedenog, redovni sudovi su zaključili da treća lica – novi sticalac, kakvo svojstvo u konkretnom slučaju imaju apelanti, ne mogu steći nikakvo pravo u pogledu predmetnih poslovnih prostora pa je odlučeno kao u dispozitivima odluka redovnih sudova.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su osporene presude nezakonite jer je samim Zakonom o stvarnim pravima dat primat trećem savjesnom licu – kupcu, što su u ovom slučaju apelanti, te da je nesporno da su stekli pravo svojine od lica koje je bilo upisano u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih nepokretnosti. Smatraju da je nepravilan zaključak da ni oni nisu bili uknjiženi kao vlasnici jer posjeduju valjane dokaze o uknjižbi sa dijelovima 1/1, i to u knjizi etažne svojine koja je tada vođena u Osnovnom sudu, te da nije jasno kakve veze s apelantima ima vrsta knjige u koju su uknjiženi i na koji način, a kakav stav je zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 1274/08 i drugim odlukama koje se tiču tog i sličnih pitanja. Apelanti tvrde da osporene presude ne sadrže nikakve razloge i objašnjenja zašto se njihovi ugovori smatraju ništavim, a što nije ni bio predmet konkretnog spora.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji opisuje hronološki tok postupka i ukazuje na posjedovanje upisnog lista iz knjige etažne svojine, a taj upis nije bio predviđen niti jednim zakonskim propisom koji je bio na snazi u to vrijeme, te da je zbog toga i zbog činjenice da su ugovori koje su zaključili prethodnici proglašeni ništavim apelacija neosnovana.
12. Okružni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Osnovni sud je naveo da je apelantima u istoj mjeri kao i suprotnoj strani pružena mogućnost da provode i predlažu dokaze u svoju korist, što su oni i činili, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
14. Tužena je navela da apelacioni navodi ničim ne dovode u pitanje donesene sudske odluke, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103. stav 1.
1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 104. stav 1.
1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje.
16. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:
Član 23. st. 1. i 2.
(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 020893 15 Rev od 30. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, čl. 13 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava svojine apelanata na nepokretnostima, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv.
25. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s naprijed citiranim relevantnim odredbama ZOO-a (čl. 103 i 104), proizlazi da su ugovori o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti koji su prethodili kupoprodajnim ugovorima koje su zaključili apelanti u postupku pred redovnim sudovima proglašeni ništavim. U kontekstu navedenog te obrazloženja koja su istakli redovni sudovi, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na to da je konkretno prometovanje predmetnim nepokretnostima izvršeno nakon zaključivanja ništavih ugovora, to znači da u ovakvoj situaciji nije ni bitno da li su i kako su apelanti ili njihovi prethodnici bili upisani u javne knjige jer je osnov po kojem je to učinjeno proglašavanjem ugovora ništavim otpao. Kako lice ne može steći više prava nego ga je imao njen prethodnik (u konkretnom slučaju prethodnici apelanata nisu kupoprodajom stekli nikakva prava zbog ništavosti ugovora), to ni apelanti nisu mogli steći pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Zbog toga Ustavni sud smatra navode apelanata neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano i pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1274/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer se u tom predmetu radi o sasvim drugoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, u kojoj su pravno valjani ugovori iz kojih je apelant u tom predmetu crpio svoje pravo svojine, pa se praksa iz tog predmeta ne može primijeniti na konkretan predmet.
28. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata da osporene presude ne sadrže obrazloženja i da se redovni sudovi nisu pozvali na propise na kojima su zasnovali svoje odluke. Ovo stoga jer iz osporenih presuda proizlazi da su ti sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja svojih zaključaka zašto su odbili tuženi zahtjev apelanata i da su se pri tom pozvali na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima zbog čega su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek te da su diskriminisani. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani pa Ustavni sud u tom smislu smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu neosnovani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti imali mogućnost da koriste zakonom propisane pravne lijekove i da su ih u punom kapacitetu i iskoristili, a da činjenica da ta sredstva nisu rezultirala odlukom u korist apelanata ne vodi ka kršenju prava apelanata na djelotvoran pravni lijek jer ovo pravo ne garantuje donošenje odluke u korist lica koje ga koristi. Takođe, Ustavni sud ukazuje i da apelanti ne nude dokaze da su tretirani drugačije od lica u istoj ili sličnoj situaciji kakva je njihova, niti takvo nešto proizlazi iz činjenica predmeta, zbog čega Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava iz člana 14 Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odlučenje kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za priznavanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima dali jasne i argumentovane razloge i obrazloženja. Naime, konkretno prometovanje predmetnim nepokretnostima koje su izvršili apelanti nastalo je nakon zaključivanja ništavih ugovora. To znači da u ovakvoj situaciji nije ni bitno da li su i kako su apelanti ili njihovi prethodnici bili upisani u javne knjige jer je otpao osnov po kojem je to učinjeno proglašavanjem ugovora ništavim u ranijem postupku pravosnažnom presudom. Kako lice ne može steći više prava nego ga je imao njen prethodnik (u konkretnom slučaju prethodnici apelanata nisu kupoprodajom stekli nikakva prava zbog ništavosti ugovora), to ni apelanti nisu mogli steći pravo svojine na predmetnim nepokretnostima.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava iz člana 14 Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno, kada su apelanti koristili sve pravne lijekove moguće prema zakonu, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu doveli do donošenja odluke u korist apelanata ne vodi sama po sebi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i kada apelanti ničim nisu dokazali da su diskriminisani u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja spisa.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević