Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/17 (V.S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-481/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-481/17, rješavajući apelaciju V.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000562 16 Rev od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000562 16 Rev od 10. novembra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000562 08 P od 4. januara 2012. godine, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju Z.K. na ime dospjelog, a neisplaćenog glavnog duga po osnovu ugovora o zajmu isplati iznos 75.185,00 KM, te iznos od 82.648,44 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (saslušanjem parničnih stranaka i predloženih svjedoka, uvidom u materijalnu dokumentaciju, kao i vještačenjem po vještaku ekonomske struke) utvrdio su tužitelj, kao zajmodavac, i apelant, kao zajmoprimac, zaključili ugovor o zajmu na novčani iznos od 118.760,00 KM po osnovu ustupljene stare devizne štednje, uz obavezu apelanta da dug vraća u 50 jednakih rata, te da su apelant i tužitelj na osnovu navedenog ugovora stupili u obligaciono pravni odnos, kao i da je apelant u potpunosti raspolagao starom deviznom štednjom, odnosno da je primio u cijelosti iznos iz pomenutog ugovora. Osnovni sud je, također, naveo da je apelant plaćao tužitelju dio rata na način kako je to definisano ugovorom, a kasnije je počeo da plaća rate sa zakašnjenjem, dok je svoju posljednju ratu platio u januaru 2007. godine, te je tužitelju ostao dužan iznos 75.185,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom volje, ukoliko raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, te na odredbe člana 262. istog zakona kojim je propisano da povjerilac u obligacionom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Također, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da je tužitelj samoinicijativno prenio na račun trećeg lica (S.H.) staru deviznu štednju, odnosno da nije izvršio svoju obavezu iz ugovora i dao apelantu na zajam novčana sredstva, jer to ne proizilazi iz Izvoda tekućeg računa tužitelja. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odluku o zakonskoj zateznoj kamati donio primjenom odredaba čl. 277. i 324. ZOO kojima je, između ostalog, propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj po zakonu. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je apelant, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, na račun tužitelja isplatio iznos od 43.575.00 KM, ali je ostao u obavezi da isplati još 75.185,00 KM, te da tužitelj na navedene iznose ima pravo na zateznu kamatu i to na svaki pojedinačni dospjeli iznos novčane obaveze, što ukupno iznosi 82.648,44 KM.

4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000562 I5 GŽ od 27. maja 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba koju je izjavio protiv Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 000562 08 P od 4. januara 2012. godine i pobijana presuda je ukinuta u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 82.648,44 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena i pobijana presuda potvrđena.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je obavezao apelanta na isplatu glavnog duga tužitelju u dosuđenom iznosu i za takvu odluku je dao dovoljne i jasne razloge koji žalbenim prigovorim apelanta nisu dovedeni u sumnju. Međutim, prema stavu Okružnog suda, nije pravilna odluka prvostepenog suda kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime obračunate zakonske zatezne kamate isplati iznos od 82.648,44 KM, budući da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je kao osnovicu, odnosno visina glavnog duga, uzeo iznos od 83.685,00 KM, a ne iznos od 75.185,00 KM, što je u suprotnosti sa odredbom člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 52/06) kojim je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.

6. Odlučujući u ponovnom postupku o zakonskim zateznim kamatama, Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 000562 15 P 2 od 18. decembra 2015. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 75.185,00 KM na ime zakonskih zateznih kamata a na ime dospjelog a neisplaćenog duga.

7. Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke L.Đ, koji predstavlja dopunu nalaza koji je ranije sačinio vještak ekonomske struke R.R., a koji je primijenio odredbu člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate utvrđeno da je obračunata zatezna kamata na visinu obaveze apelanta prema tužitelju od pada u docnju iznosi 75.185,00 KM. Nadalje, Osnovni sud je, odlučujući o apelantovom prigovoru povrede pravila zabrane dvostruke litispedencije, ukazao da je apelant u vezi s tim naveo da je pred Osnovnim sudom u Banja Luci pokrenut parnični postupak u predmetu broj 71-0-P-036666-06-P protiv tuženih R.V. i S.H. te da je tužbenim zahtjevom tužitelj potraživao iznos koji je predmet i ove parnice i da je u tom postupku pravomoćnom i izvršnom presudom tuženi S.H. obavezan da tužitelju na ime kupljene stare devizne štednje isplati iznos od 83.576,83 KM sa zakonskom zateznom. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 60. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je, između ostalog, propisano da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama a ako takva parnica bude pokrenuta sud će tužbu odbaciti. Prema stavu Osnovnog suda, apelantov prigovor je neosnovan u smislu navedenih odredaba, jer su u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci kao tužitelji naznačeni apelant, Z.K. i J.V., a kao tuženi su označeni R.V. i S.H. radi duga (v.s. 582.049,72 KM) dok je u konkretnom predmetu kao tužitelj označen Z.K., a kao tuženi su označeni apelant i “Skonto Prom” DOO Prijedor, radi isplate duga od 79.935,00 KM, tj. nije pokrenuta parnica između istih stranaka niti je visina tužbenog zahtjeva ista.

8. Odlučujući po žalbi apelanta protiv Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 000562 15 P 2 od 18. decembra 2015. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 000562 16 GŽ 2 od 25. aprila 2016. godine kojom je odbio njegovu žalbu i pobijanu presudu potvrdio.

9. Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio visinu zakonske zatezne kamate i obavezao apelanta da plati tužitelju iznos naveden u izreci pobijane presude, a koji iznos je utvrdio dugogodišnji vještak finansijske struke koji je svoj nalaz sačinio pravilno i stručno. Nadalje, Okružni sud je ukazao da apelant u žalbi ističe prigovor postojanja parnice zbog ranije započetog i vođenog postupka pred istim sudom, a povodom navodno istog duga, koji prigovor je prvostepeni sud pravilno odbio. Naime, Okružni sud je istakao da u konkrentom slučaju nisu označena ista lica kao tužitelji i tuženi, niti je ista visina tužbenog zahtjeva, pa samim tim se ne može raditi o dvije istovjetne parnice.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 000562 16 Rev od 10. novembra 2016. godine odbio revizije koje je apelant izjavio protiv Presuda Okružnog suda br. 85 0 P 000562 15 Gž od 27. maja 2015. godine i 85 0 P 000562 16 Gž 2 od 25. aprila 2016. godine.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nasuprot stavu iznesenom u revizijama, drugostepeni sud dao valjane razloge o odlučnim činjenicama. Također, u odnosu na apelantov revizioni prigovor da je u parničnom postupku broj 71 0 P 036 666 06 P koji se vodio pred prvostepenim sudom tužitelj potraživao isti iznos novca od S.H.,Vrhovni sud je ukazao da u parničnom postupku broj 71 0 P 036 666 06 P ne postoji identitet parničnih stranaka, tako da se, nasuprot navodima apelanta, ne radi o presuđenoj stvari, niti da po istom zahtjevu između istih stranaka teče druga parnica u smislu odredbi člana 60. ZPP-a. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da je i revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene odluke o kamatama kao glavnom zahtjevu neosnovana, jer je nesporno da tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu koja je na ispravan način obračunata uz pomoć vještaka ekonomske struke, pri čemu je pravilno i navođenje materijalno pravnog propisa na kojem se zasniva drugostepena presuda.

Apelacioni navodi

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili odlučne činjenice, te da nisu jasno naveli pravne norme na kojima zasnivaju svoje odluke, kako o glavnom dugu, tako i u odnosu na zakonske zatezne kamate. Osim toga, apelant navodi da su sudovi, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a, trebali odbaciti predmetnu tužbu tužitelja zbog istaknutog prigovora zabrane dvostruke litispedencije, jer se među istim parničnim strankama vodio drugi spor u vezi istog potraživanja.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da je apelant, u skladu sa odredbama člana 124. ZOO, obavezan da tužitelju isplati dug po osnovu ugovora o zajmu po osnovu ustupljene stare devizne štednje, kojim sredstvima je apelant raspolagao, ali nije u cjelosti izvršio svoju obavezu iz pomenutog ugovora. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant, shodno odredbama čl. 277. i 324. ZOO, obavezan da tužitelju isplati i zakonske zatezne kamate na ime dospjelog a neisplaćenog duga, čija visina je u konačnici utvrđena u ponovnom postupku na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i dopune nalaza, za koji su Okružni i Vrhovni sud zaključili da su urađeni uz pravilnu primjenu odredaba člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi ocijenili neosnovanim apelantov prigovor povrede pravila zabrane litispedencije, pozivajući se na odredbe člana 60. ZPP-a, jer su utvrdili da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije pokrenuta parnica između istih stranaka, tj. ne postoji identitet stanaka, visina tužbenog zahtjeva nije ista, niti se radi o presuđenoj stvari. Dovodeći u vezu ovakvo obrazloženje redovnih sudova sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud u zaključcima sudova, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/17 (V.S.) | Sudska praksa | Aktio