Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4994/18 (A.S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4994/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4994//18, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 118149 18 Kž od 23. avgusta 2018.

godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 118149 18 Kpp od 20. avgusta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 31. avgusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 118149 18 Kž od 23. avgusta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 118149 18 Kpp od 20. avgusta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. septembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 26. septembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 118149 18 Kpp od 20. avgusta 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda, apelantu je određen pritvor na osnovu člana 135 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZKPDB) u vezi sa članom 132 stav 1 tačka c) istog zakona. Određeno je da pritvor po predmetnom rješenju može trajati mjesec dana računajući od momenta lišenja slobode.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo prijedlogom od 19. avgusta 2018. godine zatražilo da se apelantu u svojstvu osumnjičenog odredi pritvor iz razloga propisanih u odredbi člana 132 stav 1 tačka c) ZKPDB; da je Tužilaštvo u pismenom prijedlogu obrazložilo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela napad na službeno lice iz člana 353 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: KZDB) i ugrožavanje bezbjednosti iz člana 180 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZDB i da su obrazložene naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do tri godine ili teža kazna. U obrazloženju je dalje navedeno da je sudija za prethodni postupak po prijemu prijedloga za određivanje pritvora detaljno razmotrio prijedlog, kao i sve dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog, nakon čega je zakazao ročište za saslušanje stranaka. Na navedenom ročištu tužilac Tužilaštva je ostao pri pismenom prijedlogu za određivanje pritvora i razlozima koji su u prijedlogu navedeni, dok je apelantov branilac osporio postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnog pritvorskog razloga, ukazujući pri tome na procesne nedostatke (zakonski rok u kojem je apelant morao biti saslušan) i apelantovu alkoholisanost koja je trebala biti cijenjena s aspekta njegove uračunljivosti.

7. Imajući u vidu argumente Tužilaštva, apelanta i njegovog branioca, kao i sve dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, Osnovni sud je ocijenio da su ispunjeni opšti i posebni zakonski uslovi za određivanje pritvora apelantu. U tom kontekstu, Osnovni sud je u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora istakao: da iz dokaza (službene zabilješke, fotodokumentacije, zapisnika o saslušanju svjedoka, ljekarskog nalaza i izvještaja o upotrebi sile, svi dokazi od 18. avgusta 2018. godine) proizlazi postojanje osnovane sumnje na strani apelanta da je učinio krivična djela na štetu službenih lica, konkretno na štetu pripadnika Policije Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: službena lica), koji su radili uobičajene službene dužnosti; da je apelant u svojstvu osumnjičenog preduzimao radnje napada na službena lica koje su trajale znatan vremenski period, kao i radnje ugrožavanja njihove bezbjednosti; da je događaj započeo kršenjem javnog reda i mira i bezbjednosti saobraćaja, zbog čega je i došlo do intervencije službenih lica; da je zatim apelant nastavio s pružanjem otpora i verbalnim prijetnjama prema službenim licima, koje su nastavljene i po privođenju u prostorije Policije BD navodima „da će ih pobiti sutra kada ga puste“. Takvi navodi i prijetnje su, kako proizlazi iz obrazloženja, prema ocjeni suda, kod službenih lica stvorili osjećaj straha i ugroženosti, na šta upućuje i zapisnik o saslušanju svjedoka (policajaca Kolovića i Musića), oba od 19. avgusta 2018. godine. Iz navedenih dokaza, kako je zaključio Osnovni sud, sasvim jasno i bez ikakve sumnje proizlazi zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela – napad na službeno lice u obavljanju poslova bezbjednosti iz člana 353 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZDB i ugrožavanje bezbjednosti iz člana 180 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZDB.

8. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela ili završetka pokušanog krivičnog djela, kao posebnog pritvorskog razloga, Osnovni sud je istakao da je u tom kontekstu bilo neophodno sagledati cjelokupan događaj i njegovo trajanje. U tom pravcu je navedeno da je događaj započeo apelantovim radnjama kojima je očigledno kršio javni red i mir i saobraćajne propise, a nastavio se fizičkim napadom na policajca Kolovića i verbalnim prijetnjama koje su trajale i u prostorijama policije ozbiljnim prijetnjama „da će ih pobiti ako oni njega ne ubiju, te da će to učiniti sutra kada ga puste“. Iz navedenih prijetnji Osnovni sud je zaključio da apelant zna kada će biti pušten budući da realizaciju svoje prijetnje smješta u tačno određeni vremenski period. Osim toga, iz izvedenih dokaza je proizašao zaključak da je apelant u napadu na službena lica iskazao naročitu upornost, da je prilikom lišenja slobode pružao aktivan otpor, da je sve to vrijeme upućivao ozbiljne prijetnje govoreći im da će ih „pobiti i zaklati“. Navedene činjenice i okolnosti, u sticaju s iskazanom apelantovom upornošću i dužinom trajanja samog događaja, intenzitetom i ozbiljnošću prijetnji, prema ocjeni Osnovnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant učiniti krivično djelo kojim prijeti, konkretno krivično djelo ubistva službenih lica kojima je prijetio. Apelanta, prema mišljenju Osnovnog suda, ne može opravdati činjenica da je bio pijan jer se u to stanje sam doveo, a ni tvrdnja da se ničega ne sjeća, jer se u njegovom iskazu koji je dao u svojstvu osumnjičenog dan poslije predmetnog događaja navode i određene okolnosti iz kojih sud zaključuje da apelant ima dobro pamćenje i pored alkoholisanosti od 2,21 g/kg alkohola u organizmu.

9. Osnovni sud je, imajući u vidu naprijed navedene činjenice i okolnosti po prikupljenim i prezentovanim dokazima koji se odnose na apelanta, zaključio da je pritvor najadekvatnija mjera koja se mogla izreći apelantu u tom trenutku kako bi se onemogućio da učini krivično djelo kojim prijeti. Pri tome je sud imao u vidu činjenicu da je pritvor najteža mjera koja se izriče osumnjičenim licima uopšte i najteže pogađa lica kojima se izriče, uz zaključak da se svrha, u toj fazi postupka, u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti bilo kojom blažom mjerom od pritvora. Uz to je Osnovni sud podsjetio da pritvor po navedenom rješenju može trajati mjesec dana od momenta lišenja slobode, dakle počev od 17. avgusta 2018. godine u 23.25 časa, te da je dužnost svih organa koji učestvuju u postupku istrage da postupaju s naročitom hitnošću dok pritvor prema apelantu traje kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na nužno vrijeme, pri čemu je naglašena potreba pribavljanja svih neophodnih dokaza i u vezi s tim donošenja tužilačke odluke u konkretnom krivičnom predmetu. U pogledu neosnovanosti tvrdnji apelantovog branioca o nezakonitosti pritvora, Osnovni sud je istakao da je prijedlog za određivanje pritvora predat sudu u zakonskom roku i da je sud u zakonom propisanim rokovima saslušao stranke u postupku. U konačnici, Osnovni sud je zaključio da dokazi koji su pribavljeni do navedene faze krivičnog postupka potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant učinio krivična djela napad na službeno lice u obavljanju poslova bezbjednosti i ugrožavanje bezbjednosti, te da su stoga ispunjeni uslovi propisani u odredbi člana 132 stav 1 tačka c) ZKPDB, zbog čega mu je određen pritvor kao jedina adekvatna mjera u toj fazi krivičnog postupka.

10. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 K 118149 18 Kž od 23. avgusta 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca protiv rješenja Osnovnog suda od 20. avgusta 2018. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Apelacioni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori prema kojima je Tužilaštvo propustilo da u roku propisanom odredbom člana 139 stav 5 ZKPDB obezbijedi izvođenje apelanta pred sudiju za prethodni postupak. U tom kontekstu je obrazloženo da iz zapisnika Tužilaštva o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 18. avgusta 2018. godine proizlazi da je apelant priveden u Tužilaštvo 18. avgusta 2018. godine u 21 čas i ispitan u svojstvu osumnjičenog i da prema potvrdi prijema dokumenta Osnovnog suda broj 96 0 K 118149 18 Kpp od 19. avgusta 2018. godine proizlazi da je Tužilaštvo 19. avgusta 2018. godine u 20 časova Osnovnom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu. Iz navedenog proizlazi da je ispoštovan rok od 24 časa iz navedene zakonske odredbe koji obavezuje tužioca da u roku od 24 časa ispita lice lišeno slobode i odluči da li će to lice pustiti na slobodu ili podnijeti prijedlog za određivanje pritvora. U konkretnom slučaju je očigledno, kako je zaključio Apelacioni sud, da je Tužilaštvo sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora u roku od 24 časa, računajući od privođenja apelanta u prostorije Tužilaštva. Nakon dostavljanja prijedloga za određivanje pritvora, sudija za prethodni postupak je službenim licima Sudske policije izdao naredbu za dovođenje osumnjičenog na ročište zakazano povodom prijedloga Tužilaštva, tako da nisu osnovani žalbeni prigovori apelantovog branioca da su sud i Tužilaštvo postupili suprotno odredbi člana 139 stav 5 ZKPDB.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je ukazano na nepostojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela, kao i na nepostojanje posebnog osnova za određivanje pritvora, Apelacioni sud je istakao sljedeće: da je prvostepeni sud ocjenom dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora izveo pravilan zaključak prema kojem je u trenutku određivanja navedene mjere postojala osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela i da je za takav zaključak dao jasne, dovoljne i argumentovane razloge koje je Apelacioni sud u svemu prihvatio kao svoje; da je prvostepeni sud pravilno sagledao i ocijenio cjelokupan događaj i njegovo trajanje, te zaključio da postoji navedeni poseban osnov za određivanje pritvora koji se ogleda u apelantovim radnjama iskazanim kroz aktivno pružanje otpora i napadom (fizičkim i verbalnim) na službena lica, uprkos naređenjima datim u pravcu prestanka navedenih radnji, koje je nastavio i nakon privođenja. Sve navedene okolnosti prvostepeni sud je, prema ocjeni Apelacionog suda, pravilno ocijenio kao upornost i jasno iskazanu apelantovu namjeru da napadne službena lica, čak i nakon što je lišen slobode i doveden u prostorije policije. Opisane okolnosti stoga, i prema ocjeni Apelacionog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant počiniti krivično djelo kojim prijeti. Apelacioni sud je slijedom iznesenog zaključio, na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKPDB, da je prvostepeno rješenje o određivanju pritvora apelantu pravilno i zakonito jer u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za to krivično djelo se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5 stav 1 tačka c) i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant je istakao grubo kršenje imperativnih odredbi ZKPDB procesne prirode, iz kojih proizlazi da je morao biti izveden pred sudiju za prethodni postupak u zakonskom roku od 24 časa od momenta lišenja slobode, a da tako nije postupljeno u konkretnoj situaciji, te da je Apelacioni sud ovaj žalbeni navod ignorisao i time povrijedio odredbu člana 139 stav 5 ZKPDB. U pogledu opšteg i posebnog uslova za određivanje mjere pritvora, sudovi su, prema apelantovom mišljenju, morali voditi računa o kontekstu cjelokupnog događaja, prije svega o njegovom psihičkom stanju, odnosno njegovoj uračunljivosti. S tog aspekta je ukazao da su sudovi, prije svega prvostepeni sud, propustili s dovoljnom pažnjom ocijeniti dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, što je u konačnici rezultiralo donošenjem nezakonitog rješenja. Smatra da je izgovaranje određenih riječi, prema ocjeni sudova prijetnji upućenih službenim licima, moralo biti dovedeno u vezu s njegovim psihičkim stanjem koje je zbog alkoholisanosti u znatnoj mjeri isključilo postupanje s umišljajem. Stoga smatra da su sudovi, pogrešnim tumačenjem izvedenih dokaza, izveli pogrešan zaključak da se radi o ozbiljnoj prijetnji i da postoji bojazan da će počiniti krivično djelo kojim je prijetio u stanju alkoholisanosti. Smatra da je pogrešno rezonovanje sudova da se ozbiljna prijetnja cijeni isključivo s aspekta oštećenih (službenih lica) umjesto i njegovog subjektivnog aspekta kao počinioca, odnosno osumnjičenog. Za pravilan zaključak sudova je bilo neophodno psihijatrijsko vještačenje, a posljedično tome bi proizašao pravilan zaključak u pogledu nepostojanja opšteg i posebnog uslova za određivanje najteže mjere kojom je lišen slobode.

14. Apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na koja je apelacijom ukazao, osporena rješenja ukinu i naloži njegovo puštanje na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Apelacioni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani. U vezi s tim, Apelacioni sud je podsjetio da su isti navodi izneseni i u žalbi protiv prvostepenog rješenja koji su ocijenjeni neosnovanim, uz razloge koji su jasni i argumentovani (str. 2, 3 i 4 obrazloženja rješenja) kako u pogledu postupanja Tužilaštva u zakonom propisanim rokovima tako i u pogledu postojanja opšteg i posebnog uslova za određivanje mjere pritvora. Slijedom iznesenog, Apelacioni sud smatra da donošenjem pobijanih rješenja nije došlo do povrede apelantovih prava iznesenih u apelaciji.

16. Osnovni sud je u opširnom odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer dokazi dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora nisu cijenjeni proizvoljno, niti je bilo koja odredba zakona, naročito one koje se tiču zakonskih rokova za preduzimanje radnji u postupku, cijenjena proizvoljno. Pri tome je, kako je dalje navedeno, cijenjen kontekst u kome se događaj desio i sve okolnosti koje su ga pratile, te dugotrajnost radnji, kao i činjenica apelantove alkoholisanosti i stanje u koje se sam doveo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tužilaštvo je u veoma iscrpnom odgovoru na apelaciju navelo sadržaj relevantnih odredbi ZKPDB, prije svega odredbe člana 139 stav 5 ZKPDB, iz kojih proizlazi obaveza Tužilaštva da preduzima radnje u jasno propisanim rokovima, te da su u konkretnim okolnostima ispoštovani rokovi propisani u odredbi člana 139 st. 5 i 6 ZKPDB koje apelantov branilac tumači po ličnom uvjerenju. U stavu 6 navedene odredbe je naime propisana obaveza tužioca da u roku od 24 časa ispita lice lišeno slobode i da u tom roku odluči da li će ispitano lice pustiti na slobodu ili podnijeti obrazložen prijedlog za određivanje pritvora, kako je u konkretnom slučaju postupljeno podnošenjem prijedloga. Što se tiče neosnovanosti navoda apelacije kojim je ukazano na obavezu psihijatrijskog vještačenja s ciljem ispitivanja uračunljivosti, Tužilaštvo je navelo da je realizacija tog dokaza do momenta podnošenja prijedloga za određivanje pritvora praktično nemoguća, a nije odlučujuća činjenica za ispunjenje uslova za određivanje pritvora u konkretnoj fazi postupka. Smatra da je prvostepeni sud ispitao i pravilno ocijenio sve činjenice u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga, o čemu je u rješenju navedeno detaljno obrazloženje koje je kao pravilno i argumentovano prihvatio Apelacioni sud, te da su razlozi o odlučnim činjenicama sadržani u osporenim rješenjima. Uvažavajući obavezu hitnog postupanja, kako je dalje navedeno, Tužilaštvo je realizovalo sve neophodne istražne radnje, među kojima i psihijatrijsko vještačenje apelanta, te je 10. septembra 2018. godine okončan istražni postupak i protiv apelanta podignuta optužnica koja je dostavljena Osnovnom sudu na odlučivanje.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni Glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 131.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(...)

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(...)

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, (...)

Član 135.

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora.

Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se rješenjem sudije za prethodni postupak, po obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Apelacionom sudu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(...)

Član 139.

Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 132. ovog zakona, ali je policijski organ dužan da takvo lice bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovede tužiocu.

Prilikom dovođenja, policijski organ obavijest će tužioca o razlozima i o vremenu lišavanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dozvoljena je u skladu sa zakonom.

(...)

(5) Tužilac je dužan lice lišeno slobode ispitati bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.

(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.

(...)

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 08 96 0 K 118149 18 Kž od 23. avgusta 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2018. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju. (…)

26. Apelant osporava rješenje Apelacionog suda kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora, navodeći da je Apelacioni sud ignorisao žalbene tvrdnje kojima je ukazano na bitne povrede postupka, kao i nedostatke u pogledu pogrešnog tumačenja i izvođenja zaključka o odlučnim činjenicama koje je dovelo do pogrešnog zaključka kako u pogledu opšteg tako i posebnog zakonskog uslova za izricanje mjere pritvora. Za apelanta je posebno neprihvatljiv stav Apelacionog suda, koji nije razmotrio sve žalbene prigovore, naročito one koje se tiču povreda postupka, konkretno obaveze Tužilaštva da postupa u zakonom propisanim rokovima. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPDB kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPDB za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 132 stav 1 tač. a), b), c) i d).

28. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavne principe koji potpadaju pod obim zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koje je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC) broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).

29. Tako je Evropski sud u kontekstu principa koji se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u principu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na sopstvenu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor, Evropski sud je iznio opšti princip koji je uspostavljen u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

30. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje procesnih nedostataka i kršenju odredbe člana 135 stav 5 ZKPDB. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je bilo proceduralnih propusta prilikom njihovog donošenja jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbu člana 139 ZKPDB, na šta je apelant neosnovano ukazao. Naime, iz osporenih rješenja jasno proizlazi datum i vrijeme apelantovog lišenja slobode 17. avgusta 2018. godine u 23.25 časa, zatim privođenja u Tužilaštvo u roku od 24 časa 18. avgusta 2018. godine u 21 čas radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenog i postupanja Tužilaštva u roku od 24 časa, podnošenjem prijedloga za određivanje pritvora apelantu 19. avgusta 2018. godine u 20 časova, shodno odredbi iz člana 139 st. 5 i 6 ZKPDB. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su osporena rješenja u ovom segmentu donesena u skladu s postupkom propisanim zakonom u svrhu člana 5 Evropske konvencije.

31. U pogledu apelantovih navoda kojima je ukazao na nedostatak osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 132 stav 1 ZKPDB, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak, a zatim sudsko vijeće u postupku odlučivanja o žalbi, utvrdili da je iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, o čemu su, prema ocjeni Ustavnog suda, dati detaljni, jasni i dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da je sudija za prethodni postupak razmotrio sve dostavljene dokaze: službene zabilješke, fotodokumentaciju, zapisnike o saslušanju svjedoka, ljekarski nalaz i izvještaj o upotrebi sile, svi od 18. avgusta 2018. godine, te vrlo detaljno i opširno obrazložio zaključke do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza. Sudsko vijeće Apelacionog suda, koje je donijelo odluku povodom apelantove žalbe, u cijelosti je prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak koji proizlazi iz izvedenih dokaza u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant osumnjičen za činjenje krivičnih djela iz prijedloga za određivanje pritvora. Ustavni sud smatra da navedeni zaključak o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u pitanje svojim apelacionim navodima i da su data obrazloženja u tom segmentu takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio predmetna krivična djela u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, koja je, u konkretnom slučaju, kao opšti uslov opravdala izrečenu mjeru pritvora. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju, dovoljni, jasni i argumentovani.

32. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPDB koji se tiču naročitih okolnosti, odnosno posebnog uslova za izricanje mjere pritvora koji mora kumulativno postojati uz opšti uslov, konkretno odredbe člana 132 stav 1 tačka c), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor, uz opšti uslov, može odrediti i u slučaju postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će određeno lice ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to naročite okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, pri ocjeni postojanja naročitih okolnosti, imali u vidu težinu krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči i zaprijećene kazne za ta krivična djela, istražne radnje koje su do tada sprovedene, odnosno dokaze koji su do tada prikupljeni, zatim radnje koje tek treba sprovesti (psihijatrijsko vještačenje), trajanje cjelokupnog događaja koji je započeo očiglednim kršenjem javnog reda i mira i kršenjem saobraćajnih propisa koji se nastavio fizičkim napadom na službena lica i verbalnim prijetnjama koje su se nastavile po apelantovom privođenju u prostorije policije, koje je sud ocijenio kao vrlo ozbiljne. Pri tome su sudovi imali u vidu intenzitet i trajanje radnji, odnosno cjelokupnog događaja, koje je apelant preduzeo prema službenim licima, koje zajedno s opštim uslovom iz člana 132 stav 1 ZKPDB predstavljaju dovoljan razlog da se apelantu izrekne mjera pritvora kao najadekvatnija u datom trenutku. Ustavni sud smatra da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 132 stav 1 tačka c) ZKPDB čine neosnovanim.

33. Ustavni sud pri tome podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).

34. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, naprijed pobrojane okolnosti koje su cijenjene u osporenim rješenjima u pogledu težine krivičnih djela i cjelokupnog događaja, njegovog trajanja i intenziteta radnji, u svojoj ukupnosti ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao izvršiti krivično djelo kojim je prijetio službenim licima.

35. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije kojim je regulisana presumpcija nevinosti. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukom kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o određivanju pritvora. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da pitanje apelantove uračunljivosti, na kojem apelant insistira u apelaciji, nije pitanje o kojem se odlučuje u postupku određivanja pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije navoda o povredi presumpcija nevinosti, a imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, odnosno u vezi s tim člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi razloge za određivanje pritvora iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKPDB zasnovali na relevantnim razlozima koji korespondiraju sa standardima Evropske konvencije i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 139 st. 5 i

6 ZKPDB.

38. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, a sadržaj osporenog rješenja ni na koji način ne upućuje na povredu ovog prava.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4994/18 (A.S.) | Sudska praksa | Aktio