Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-865/18 (Z. S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-865/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-865/18, rješavajući apelaciju Z. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. S.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 179877 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 12. februara 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 179877 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ucjene iz člana 296. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.

3. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, u periodu nakon što je nevladina organizacija „Ipak mladost gradi budućnost“ Tuzla (u daljnjem tekstu: NVO), u kojoj je bio angažovan po ugovoru o djelu, zapala u finansijske poteškoće, kontinuirano prijetio oštećenoj L.S. (koja je bila direktorica NVO) da će je prijaviti policiji i donatorima zbog nepravilosti u njenom radu, a sve u cilju produženja njegovog angažmana u NVO.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov branilac u žalbi istakao da je prvostepeni sud bio dužan da u ponovnom postupku, u smislu odredaba 331a. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH, izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u rješenju od 10. novembra 2016. godine, što je propustio da učini, te da u obrazloženju pobijane presude nije dao razloge u pogledu apelantovog umišljaja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku izveo sve procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja mu je ukazao Kantonalni sud u navedenom rješenju, na način da je ponovno saslušao svjedoke S.H. i A.H. s ciljem otklanjanja kontradiktornosti u njihovim iskazima. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku također saslušao oštećenu L.S., svjedoka I.S. i vještaka A.P. te je pročitao iskaze svjedoka S.H., A.H., i oštećene L.S. koji su dati pred Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona. Kantonalni sud nadalje je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i razumljive razloge zašto smatra da su prijetnje apelanta upućene oštećenoj preduzete u cilju nanošenja štete njenom ili ugledu njene porodice, kao i razloge za umišljaj apelanta, što proizilazi iz činjenice da je apelant upućivao prijetnje oštećenoj u periodu od februara do juna 2012. godine, te je protiv nje podnio krivičnu prijavu tek nakon što je oštećena odbila da mu produži ugovor o djelu i nakon što je tražila asistenciju policije radi sprečavanja apelantovog ulaska u prostorije NVO. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je u ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant, postupajući na navedeni način, počinio krivično djelo za koje mu je izrečena krivičnopravna sankcija prvostepenom presudom.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o povredama navedenih prava apelant isključivo argumentuje tvrdnjom da je Kantonalni sud u dva navrata, odlučivajući o žalbama apelanta protiv prvostepene presude: „na bazi istih izvedenih dokaza donio dvije različite i sasvim suprotne odluke“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-865/18 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio