Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1177/17 (Š. G.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Internet
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Privatni život
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1177/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1177/17, rješavajući apelaciju Š.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Š.G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017894 15 Gž od 15. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 017894 12 P od 8. juna 2015. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se apelacija Š.G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017894 15 Gž od 15.
oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 017894 12 P od 8. juna 2015. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Š. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 017894 16 Rev od 7. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 017894 15 Gž od 15. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 017894 12 P od 8. juna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o dopustivosti broj 1518/15 od 17. februara 2016. godine, Ustavni sud je rješavajući apelacije Ive Vincentića i dr. (kojom je između ostalih obuhvaćen i predmet apelantice broj AP-5645/15, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio apelanticinu apelaciju kao preuranjenu, koju je 24. decembra 2015. godine podnijela Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 63 0 P 017894 15 Gž od 15. oktobra 2015. godine, zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelanticine revizije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženog dr. A. L, zastupanog po Marku Kraljeviću advokatu iz Ljubuškog i Z.H (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), zatraženo je 14. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud, punomoćnik prvotuženog i drugotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. do 31. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 017894 12 P od 8. juna 2015. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni apelanticin zahtjev, kojim je tražila da se naloži tuženim da joj u roku od 30 dana solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od augusta 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, i da o svom trošku u roku od 30 dana nakon pravosnažnosti presude na internetskoj stranici objave uvod i izreku presude. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Također apelantici je naloženo da prvotuženom u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.080,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. juna 2015 godine.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica je 14. augusta 2012. godine podnijela tužbu protiv Ljubuški – Online Ljubuški (u daljnjem tekstu: internet portal) i tuženih, radi naknade štete zbog klevete, ali da je naknadno 20. januara 2014. godine povukla tužbu u odnosu na navedeni internet portal. Dalje je u obrazloženju presude ukazano da je apelantica navela da je 14. jula 2012. godine na „internet stranici“ navedenog internet portala objavljen članak „Što je Ljubuškom Neđo Galić“ kojeg je potpisao prvotuženi, a da je 23. jula 2012. godine objavljen članak pod nazivom „Neđo Galić je imao viši cjenik nego Oskar Schindler“ kojeg je potpisao drugotuženi. U članku „Što je Ljubuškom Neđo Galić“ je između ostalog pisalo da je „Neđo Galić svoju slavnu komunističku karijeru dobro izgradio, pa je u ratu od 1990. godine surađivao sa okupatorima (četnicima) i postao slavni špijun koji je planirao kako je to i u filmu rečeno zabraniti hrvatski barjak, hrvatsku himnu i uopće postojanje hrvatske nacionalnosti, da je najveći problem ovog filma, što se iznose lažni podaci o Ljubušacima i što se Neđo Galić pokušava prikazati narodnim herojem, koji to ničim nije zaslužio, a da je zadužio nagradio bi ga netko drugi, a ne Svetlana Broz“, koji je potpisao prvotuženi. Dalje apelantica navodi da je na internet stranici navedenog portala objavljen članak pod nazivom "Neđo Galić je imao viši CJENIK nego Oscar Schindler" kojeg je potpisao drugotuženi, u kojem je navedeno „Neđo je Hrvat, ali je kao svaki normalni Hrvat već od najranije mladosti shvatio da se progresivnije opredijeliti za komunizam i jugoslovenstvo nego ostati obični nacionalistički Hrvat. Kao svjestan drug, odmah se zaposlio u UDBU kako bi praktično pomagao Hrvatima da shvate kako im nacionalizam nije isplativ i kako im je UDBA sudba. Jednog dana, nakon 1990, Neđo je doživio civilizacijski šok. Bilo je to, kako piše Pofuk, kad je kod sv. Ante u Humcu vidio hrvatsku zastavu i čuo hrvatsku himnu. Prosto nije mogao da veruje svojim očima!!!. Navodno je pred svojim drugovima udbašima nadodao kako to sigurno neće na dobro izaći... I danas neki tvrde kako je Neđo, kad je blenuo u hrvatsku zastavu i čuo hrvatsku himnu počeo sebi mrmljati u bradu riječi koje su jako sličile na Goli otok, Staru Gradišku i sl... Na kraju, Pofuk nam nudi tragičnu sudbinu Neđine udovice Štefice koja se po policijskom izvješću potukla na cesti s nekom babom. Ha, ha, ha!)“. Apelantica je u tužbi navela da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju neistinitih činjenica koje „vrijeđaju moralni dignitet pok. Neđe Galića i njegove obitelji“, te da od objavljivanja ovih tekstova ona trpi duševne bolove „zbog prezira okoline“ i da je stoga i njen ugled ozbiljno narušen.
8. Općinski sud je najprije na temelju izvedenih dokaza zaključio da je apelantica „kao zakonska nasljednica pok. Nedeljka Galića [...] naslijedila pravo na udjel-temeljni kapital u gospodarskom društvu pod nazivom „88“d.o.o. za audio-vizualne usluge i trgovinu“ koje je bilo u vlasništvu njenog pokojnog muža (Neđe Galića), te da stoga „kao zakonska nasljednica ima pravo podnijeti tužbu tražeći naknadu štete“ po čl. 6. st.6. Zakona o zaštiti od klevete i čl. 30. i 31. Zakona o javnom irformiranju“. Nadalje, taj sud je utvrdio, da je u Ljubuškom 16. jula 2012. godine prikazan film „Neđo od Ljubuškog“ autorice Svetlane Broz, čija je najava prikazivanja kao i samo prikazivanje izazvalo uglavnom negativne reakcije stanovnika ljubuškog kraja, nakon čega su uslijedile i brojne reakcije putem internet portala. Također, taj sud je utvrdio da je tekst "Neđo Galić je imao viši CJENIK nego Oscar Schindler" čiji je autor drugotuženi objavljen na www.dnevnik.hr, a usporedbom tog teksta sa tekstom autora B.P. objavljenog na www.vecernji.hr , vidljivo je da je drugotuženi u tekstu koji je preuzet sa www.dnevnik.hr podrugljivo komentirano pisanje autora B.P. kao recenzenta objavljenog filma Svetlane Broz kao i autoricu tog dokumentarnog filma, „a koje prenošenje navoda recenzenta [B.P.] je u spornom tekstu više puta naglašeno“. Osim toga je ukazano da je apelantica u svom iskazu navela, da je prikazivanje navedenog filma autorice Svetlane Broz i tekstova koji su nakon toga uslijedili shvatila kao linč na nju i njezinu porodicu, jer je film širio laži o tome da je Neđo htio napraviti neki ustanak s ljubuškim muslimanima, jer su ispod teksta danima objavljivani zastrašujući komentari sa prijetnjama i uvredama, što je sve na kraju dovelo do fizičkog napada na apelanticu i što je uticalo na njezin odlazak iz Ljubuškog. Pri tome, je utvrđeno da apelantica nakon objave spornih tekstova na internet portalu, teksta autora prvotuženog „Što je Ljubuškom Neđo Galić“ i teksta autora drugotuženog „Neđo Galić je imao viši CJENIK nego Oscar Schindler“, nije tražila demanti, a da je Vijeće za štampu u BiH odlukom od 26. jula 2012. godine utvrilo da je urednik internet portala (ljubuški-online) odgovoran, jer je nakon objave teksta „Što je Ljubuškom Neđo Galić“ dopustio da budu objavljeni komentari posjetitelja stranice koji sadrže govor mržnje, da su huškajući, diskriminacijski i prijeteći komentari uz objavljene tekstove, kao i da navedeni internet portal duže vremena nije aktivan. Također je utvrđeno da je apelantica odustala od provođenja medicinskog i psihološkog vještačenja.
9. Općinski sud je dalje u obrazloženju naveo da je prvotuženi osporavao da je autor teksta „Šta je Ljubuškom Neđo Galić“, te je utvrdio da je prvotuženi dugogodišnji penzionisani sveučilišni profesor iz Osijeka, kojem uopće nisu poznate ni društvene, ni političke, ni ratne okolnosti u Ljubuškom, a niti je poznavao obitelj Neđe Galića, kao ni tematiku, ni sadržaj filma o kojem je bila riječ, niti je pratio komentare u vezi s tim. Cijeneći iskaz prvotuženog, na okolnost utvrđivanja autora spornog teksta Općinski sud je angažovao vještaka informacijsko - telekomunikacijske struke iz čijeg nalaza proizilazi, da nije niti negirao niti potvrdio da je sporni članak zaista članak prvotuženog. Osim toga, Općinski sud je zaključio, da je drugotuženi tekst „Neđo Galić je imao viši CJENIK nego Oscar Schindler“ prenio tekst objavljen na www.dnevnik.hr , koji podrugljivo komentirao pisanje recezenta B.P. objavljenog filma Svetlane Broz.
10. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo da je prikazivanje filma „Neđo od Ljubuškog“, autorsko djelo Svetlane Broz, izazvalo burne reakcije gledalaca i čitalaca i na drugim portalima. U vezi s tim je istaknuto da se „ne može prihvatiti paušalni navod [apelantice] da su izneseni navodi na portalu ljubuski-online u svemu neistiniti, osim možda u nebitnim elementima, a tekstovi izražavaju ideološke razlike između objavljenog u prikazanom filmu i mišljenja šire javnosti na području Hercegovine, vrijednosni sud o komunizmu i Titu, o pok. mužu [apelantice] koji je bio komunista, a nesporno je da je [apelantica] odobrila snimanje i prikazvanje filma o pok. mužu [...] pa ga je na taj način izložila ocjeni javnosti koja je u konkretnom slučaju bila gruba i uvredljiva.“ Dalje taj sud je ukazao da, kako se radi o filmu kao autorskom djelu koji je javno prikazan, taj film podliježe kritičkom osvrtu javnosti, odnosno „izražavanju mišljenja o navedenom filmu“. Dalje je navedeno da je apelantica morala dokazati „koje to navedene činjenice u tekstu neistinite“, iako upravo na tome temelji svoj zahtjev. Općinski sud je u vezi s tim ukazao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, član 4. stav 1. tačka (d), član 6. stav 1., te član 7. stav 1. tač.a, b i c, te na odredbu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da Općinski sud smatra, imajući u vidu navedene odredbe Zakona o zaštiti od klevete, da se objavljenim tekstovima nisu ispunili uslovi za naknadu štete, jer taj sud smatra da se ne radi o kleveti već o vrijednosnim sudovima, o dokumentarnom filmu autorice Svetlane Broz, posebno u tekstu drugotuženog koji je preuzet sa www.dnevnik.hr a ljubuski-online ga je „preuzeo i objavio na svojioj stranici, te takvo iznošenje ne podliježe građansko pravnoj odgovornosti“. Također, sud je naveo i da apelanticin subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije odlučan za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, te da joj u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu štete. Stoga taj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete neosnovan, jer nije dokazan u smislu odredbe čl. 198. i 199. u vezi s članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ovo stoga jer je novčanu naknadu zbog povrede časti ugleda potrebno obračunati samo na iznimno jake napade koje prema svom intenzitetu trajanja i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestirane povrede časti i ugleda čovjeka kao osobe, a sve, kako je naveo Općinski sud, „opet u slučaju da se radi o neistinitim informacijama“. Ovaj sud je stoga tužbeni zahtjev apelantice odbio, pogotovo jer ne postoji solidarna odgovornost tuženih za naknadu štete jer sporne tekstove nisu pisali zajedno i jer apelantica nije dokazala da je prvotuženi stvarni autor teksta pod naslovom “Šta je Ljubuškom Neđo Galić“.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 017894 15 Gž od 15. oktobra 2015. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
12. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga apelantice i postupajući po službenoj dužnosti shodno odredbi člana 221. ZPP, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak i donio na zakonu utemeljenu odluku. Također smatra da je Općinski sud dao pravno valjane razloge koje je prihvatio kao pravilne. U vezi s tim je istaknuto da se i po mišljenju tog suda „u objavljenim tekstovima nisu ispunili uvjeti za naknadu štete jer se ne radi o kleveti već o vrijednosnom sudu, pri čemu subjektivni osjećaj povrijeđenosti [apelantice] nije odlučan za ocjenu i zaključak da se u konkretnoj stvari radi o kleveti i da bi joj iz tog osnova pripadalo pravo na naknadu štete“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 63 0 P 017894 16 Rev od 7. februara 2017. godine, revizija apelantice je odbačena kao nedopuštena primjenom člana 237. stav 2. ZPP-a, jer vrijednost pobijanog dijela navedene presude ne prelazi propisani cenzus, zbog čega je revizijski sud reviziju apelantice odbacio.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, a pozvala se i na kršenje člana 17. Evropske konvencije. Apelantica najprije navodi da su joj sudovi „donoseći ovakvu odluku povrijedili pravo na zabranu zloupotrebe prava, zaštićeno članom 17. Evropske konvencije“ i to u vezi s članom 10. Evropske konvencije i pravom na pravično suđenje. U odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, apelantica navodi da su presude neobrazložene, da su sudovi postupali pristrasno, odnosno da su bili „naklonjeni tuženicima“, te da su proizvoljno izveli zaključke o „odgovornosti apelantice za štetu koja je nastala“, kao i da su naložili apelantici „izvođenje dokaza koje nije mogla izvesti“. Također, apelantica osporava zaključak suda da je ona morala dokazati da ono što je u spornim tekstovima izneseno nije istinito, navodeći da sud na taj način „svjesno zanemaruje činjenicu da se radi o negativnim činjenicama koje kao takve nije moguće dokazati“.
15. Dalje, apelantica je navela da iako je sud njen zahtjev ocijenio neosnovanim u smislu Zakona o zaštiti od klevete, „nije smio zanemariti postojanje nanošenja nematerijalne štete [apelantici] u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima“. Apelantica dalje navodi da „čvrsto ostaje pri navodima da se u predmetnom slučaju radi o kleveti“, ali da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva. Dalje, apelantica navodi da se, osim duševnih bolova koje „trpi i danas“, ne može „isključiti i njen narušeni ugled i čast, uzimajući u obzir opće usvojene norme i mjerila, a isto potvrđuje i činjenica da je apelantica promijenila svoju adresu boravka, a sve zbog prezira sredine kojeg osjeća u Ljubuškom“.
16. Apelantica dalje ističe da su navodi u spornim tekstovima „sve osim iskazanog mišljenja odnosno vrijednosnih sudova“. Naime, smatra da su izjave da je njen pokojni muž „bio udbin doušnik i sitni prokazatelj zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti“, da je „javna tajna da je Neđo Galić spašavao muslimane tako što im je za naknadu sređivao vize“ i da je „zazirao od crkve i vjernika, sudjelovao u njihovom progonu i demonizaciji kroz saradnju sa udbom“ dokazive činjenice. Stoga smatra da nije napravljena pravilna distinkcija između činjenica i vrijednosnih sudova, kao i da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno, jer joj je klevetničkim izražavanjem nanesena šteta, a sudovi joj za to nisu pružili odgovarajuću zaštitu. b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni i Općinski sud su u odgovorima naveli da ostaju kod razloga navedeni u osporenim odlukama, te da smatraju da nisu prekršena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
18. Prvotuženi u odgovoru na apelaciju ističe da on nije autor teksta „Što je Ljubuškom Neđo Galić“. Također ističe da je penzionisani dugogodišnji sveučilišni profesor iz Osijeka, kojem uopće nisu poznate ni društvene, ni političke, ni ratne okolnosti u Ljubuškom, a niti je poznavao obitelj Neđe Galića, kao ni tematiku, ni sadržaj filma o kojem je bila riječ, niti je pratio komentare u svezi s tim. Dalje, navodi da je ispod je njegova nivoa takav postupak i takav način izražavanja. Prvotuženi tvrdi, da neko ,,ukrao“ njegov identitet i ispod spornog članka objavljenog na internet portalu potpisao njegovo ime, a što je potvrđeno nalazom vještaka informacijsko-komunikacijske struke kada je istakao da je „česta praksa da korisnici interneta ne koriste svoja imena nego pseudonime, kada pišu za portale i komentiraju objavljene tekstove“.
19. Drugotuženi smatra da se u predmetnom postupku ne radi niti se odlučuje o slobodi izražavanja apelantice. Što se tiče navoda apelantice o povredi prava na pravično suđenje smatra da apelantica ničim ne dokazuje da je suđenje bilo nepravično, iz razloga jer se ne slaže s odlukama sudova.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“, br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. [...] (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. [...] (6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; [...] (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
[...] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]
25. Međutim imajući u vidu sadržaj člana člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kojim je garantirano pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud konstatira da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari bila u ulozi tužiteljice koja je tražila zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantice zbog nekog njenog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelanticini navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
26. S druge strane, u odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelantica smatra da je došlo do povrede njenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 63 0 P 017894 16 Rev od 7. februara 2017. godine, kojim je odbačena njena revizija kao nedopuštena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 017894 15 Gž od 15. oktobra 2015. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice, koju je apelantica osporila u apelaciji broj AP 5645/15, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
27. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija apelantice u predmetu AP 5645/15 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 1518/15 od 17. februara 2016. godine (vidi tačka 2. ove odluke). Navedenu presudu apelantica je primila 28. oktobra 2015. godine a apelaciju protiv te presude je podnijela 24. decembra 2015. godine, dakle, blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
28. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (1) (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da su osporenim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a poziva se i na kršenje člana 17. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini smatra da je spornim tekstovima nanesena šteta njenom ugledu i ugledu njenog pokojnog muža, pri čemu svoje argumente pravno kvalificira kao kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, „pravo na ugled“ je zaštićeno u okviru prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
Pravo na privatni život
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
32. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
33. U vezi s navodima apelantice da je spornim tekstovima tuženih povrijeđeno pravo na ugled nje i njenog pokojnog supruga, a u vezi s člancima tuženih objavljenih na internet portalu, koji govore o njenom pokojnom mužu, a koje je apelantica ponovila i u apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5204/15 od 13. marta 2018. godine objavljena na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju iste apelantice podnesenu protiv presuda istih sudova, a vezano za zaštitu ugleda njenog pokojnog supruga, te zaštitu svog ugleda zbog izjava o njenom pokojnom mužu, koje su uslijedile nakon prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ autorice Svetlane Broz, u kontekstu istih navoda o povredi ustavnih prava koje je apelantica ponovila i u ovoj apelaciji. U tom predmetu redovni sudovi su također odbili zahtjev apelantice kojim je tražila naknadu štete koju je pretrpila zbog klevete, a Ustavni sud je odbio apelanticinu apelaciju kao neosnovanu zaključivši da nema povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, u situaciji kada je u spornim tekstovima izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima, koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve kao kritička reakcija na film koji je snimljen o apelanticinom mužu i njegovoj ulozi u tim događajima, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava novinara na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je u odluci AP-5204/15, razmatrajući gotovo identične navode apelantice istakao da apelantica u smislu člana 6. stav 6. Zakona o zaštiti od klevete nije mogla uspjeti s tužbom za zaštitu ugleda svog pokojnog supruga (tač. 33. i 34. odluke). Nadalje, Ustavni sud je uz pozivanje na relevantnu praksu Evropskog suda, ukazao da dio apelacionih navoda koji se tiču apelanticinog prava na ugled ulazi u obim člana 8. Evropske konvencije, te da ke osporenim odlukama kojim je taj dio njenog zahtjeva odbijen, nesumnjivo došlo do miješanja u njeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije, koje je zakonito i koje ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10. Evropske konvencije (tačka 36. odluke). U odnosu na pitanje, da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ova dva navedena prava,Ustavni sud je ukazao na relevantne kriterije za test proporcionalnosti u takvim slučajevima, uz ukazivanje na relevantnu praksu Evropskog suda o tom pitanju, te je utvrdio da su sporni tekstovi objavljeni kao reakcija na film autorice Svetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“, snimljen o apelanticinom pokojnom suprugu, na temelju čega je Ustavni sud zaključio da navedeni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa (tač. 37. i 38). U tom kontekstu je zaključeno da se film koji je bio povod člancima bavio ulogom apelanticinog muža u navedenim događajima, da se tekstovi nisu odnosili na privatni život apelanticinog supruga već isključivo na njegovu ulogu u historijski važnim događajima, te da je apelantica dala saglasnost autorici filma da taj film napravi i da se on javno prikaže, pa je razumno bilo očekivati da će film biti podvrgnut kritičkom sudu javnosti i da neće naići samo na odobravanje. Također je ukazano da se u člancima ne spominje apelanticino ime, ne govori o njenoj ulozi i djelovanju, niti se zadire u privatnu sferu njenog života te je Ustavni sud istakao da smatra da je uticaj tekstova na apelanticin ugled bio samo indirektan (tačka 39).
35. Ustavni sud je u navedenoj odluci dalje ukazao na vlastitu kao i na praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, te je nakon analize spornih članka istakao da u konkretnom slučaju prihvata stav redovnih sudova da se radi o vrijednosnom sudu. Pri tome je Ustavni sud obrazložio, suprotno stavu redovnih sudova, da izjava sadržana u prvom članku da je apelanticin muž „bio saradnik UDBE“, nije vrijednosni sud, već da je ta izjava utemeljena na vjerodostojnom izvoru - službenom dokumentu, zbog čega se ne može smatrati klevetom. Nadalje je istaknuto da je utvrđeno da drugotuženi nije autor spornih članaka, već da je samo prenio ono što su drugi izjavili o apelanticinom mužu, te da nema ništa što ukazuje da je pri tome postupao zlonamjerno (tač. 40, 41,42. i 43). S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da su sudovi osporenim presudama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. (tačka 44.).
36. Dovodeći stavove iz odluke Ustavnog suda broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda u cijelosti odnose na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka kojima je odbijena tužba apelantice podnesena protiv tuženih, proizilazi da je u konkretnom slučaju zaključeno da su sporni članci tuženih objavljeni na internet portalu, nesumnjivo rezultat prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“, autorice filma Svetlane Broz, čija je najava prikazivanja i samo prikazivanje izazvala uglavnom negativne reakcije stanovnika ljubuškog kraja, nakon čega su uslijedile i brojne reakcije putem internet portala. Iz navedenog proizilazi da je u spornim tekstovima tuženih, kao i u citiranom predmetu, izneseno samo kritičko mišljenje, kritička reakcija na film o apelanticinom mužu i njegovoj pozitivnoj ulozi u tim događajima, koji su izazivali interes i pažnju javnosti. Također, sudovi su osporenim odlukama ukazali da sporni tekstovi predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno da je apelantica morala dokazati „koje to navedene činjenice u tekstu su suštinski neistinite, a na čemu temelji svoj zahtjev“. Ustavni sud također u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da u osporenim odlukama sudova nije utvrđeno da je prvotuženi autor spornog teksta „Šta je Ljubuškom Neđo Galić“, a da je drugotuženi tekst „Neđo Galić je imao viši Cjenik nego Oskar Schindler“ prenio tekst koji je objavljen na www.dnevnik.hr, u kojem se podrugljivo komentira pisanje B.P. recezenta objavljenog filma Svetlane Broz. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u datim okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi pravilno uspostavili ravnotežu između prava na slobodu izražavanja tuženih i apelanticinog prava na ugled.
37. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na ugled kao dio prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava novinara na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, u smislu stavova iz odluke broj AP 5204/15.
Ostali navodi
38. Apelantica ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kako je već rečeno, navodi koji su izneseni u tom pravcu u suštini se tiču prava iz člana 8. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Ostali navodi koje je u tom pravcu apelantica iznijela (da presude nisu obrazložene, da su sudovi bili pristrasni, da su zaključci sudova u odlukama proizvoljni i da sud nije uzeo u obzir provedeno vještačenje) tiču se, u suštini, apelantičinog nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem i načinom na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. Također, Ustavni sud ponavlja i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, između ostalih i Odluka o dopustivosti i meritumu broj broj AP 5204/15 od 13. marta 2015. godine, tačka 45. i AP-4778/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 24 s daljnjim referencama, objavljeno na www.ustavnisud.ba).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je obrazloženje drugostepene presude zaista kratko, ali s obzirom da u žalbi protiv prvostepene odluke apelantica nije iznijela ništa što već nije isticala pred prvostepenim sudom, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje neadekvatno, budući da se drugostepeni sud eksplicitno pozvao na obrazloženje iz prvostepene odluke. Osim toga, apelantica ničim nije potkrijepila svoje navode o navodnoj pristrasnosti sudova, pa se mora zaključiti da su i ti navodi neosnovani. Budući da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo koje procesne garancije svojstvene pravu na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. U odnosu na apelanticino pozivanje na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da taj član ne garantuje neko materijalno pravo čija bi se zaštita mogla tražiti bilo pred redovnim sudovima bilo pred Ustavnim sudom te da je u odluci AP-5204/15 već razmotrio identične apelanticine navode (vidi tačku 47) te ukazao da to što je apelantica nezadovoljna osporenim presudama, ne daje mogućnost primjene principa iz člana 17. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na ugled kao dio prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, u situaciji kada je u spornim tekstovima tuženih izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve to kao kritička reakcija na film koji je o apelanticinom mužu i njegovoj pozitivnoj ulozi u tim događajima snimljen i javno prikazan, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ništa ne ukazuje na kršenje garancija prava na pravično suđenje i kada su sudovi u tim odlukama dali relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević