Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1900/18 (J. S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1900/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1900/18, rješavajući apelaciju Joze Sliškovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Slišković protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 039658 16 Kž od 13. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 24. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 039658 16 Kž od 13. decembra 2017. godine.

2. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 039658 16 K od 4. jula 2016. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela prijevara vjerovnika iz člana 299. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini neko novo krivično djelo. Naime, apelant je oglašen krivim što je kao direktor i odgovorna osoba preduzeća „FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg, s ciljem da osujeti ostvarenje založnog prava banke (Sparkasse Bank d.d. Sarajevo) na pokretnim stvarima, registriranim u Registru zaloga Ministarstva pravde BiH, kao instrumenta osiguranja vraćanja kredita preduzeća „Optimum“ d.o.o. Široki Brijeg u iznosu od 500.000,00 KM, a koje preduzeće nije uredno vraćalo kredit, svjestan da će doći do ovrhe, sve navedene stvari koje su predmet založnog prava prodao i za dobiveni novac plaćao dugove svog preduzeća. Slijedom toga, Općinski sud u izvršnom postupku nije mogao provesti traženo izvršenje predajom stvari vjerovniku, jer na navedenoj adresi nije bilo prostorija preduzeća „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg niti pokretnih stvari koje su bile predmet izvršenja, na koji način je onemogučio tražitelja izvršenja da namiri svoja potraživanja, oštetivši na taj način Sparkasse Bank d.d. Sarajevo za vrijednost založenih stvari.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da nemaju uporište žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, zato što iz činjeničnog stanja utvrđenog temeljem izvedenih dokaza na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom i onoga što je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presude, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu tih dokaza utvrdio krivnju apelanta. Također je naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi da je prvostepeni sud zasnovao presudu isključivo na činjenici da je u vrijeme podnošenja krivične prijave apelant vršio dužnost direktora i da je apelant morao znati da postoji ugovor o zalogu i koje obavaze preuzima stupanjem na mjesto direktora. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz da nije bio upoznat sa poslovanjem firme, niti sa bilo kakvim ugovorom o zalogu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz zapisnika prvostepenog suda od 10. decembra 2012. godine, sačinjenog na licu mjesta, proizlazi da je apelant izjavio da su predmetne nekretnine prodate, da su založeni suhomesnati proizvodi bili sa kratkim rokovima upotrebe i da je sve prodato za izmirnje obaveza preduzeća u kojem apelant direktor, a iz čega proizlazi da su založene stvari upravo prodate u periodu kada je apelant vršio dužnost direktora. Na kraju. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u svezi svih relevantnih okolnosti potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio krivični zakon, kada je apelanta oglasio krivim za predmetno krivično djelo, a da pri tome nije počinio povrede na koje se ukazuje žalbom, a niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da drugostepeni sud uopće nije uzeo u obzir žalbene navode apelanta niti je to obrazložio. Navodi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da drugostepeni sud uopće nije uzeo u obzir žalbene navode apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1900/18 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio