Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/17 (Novinsko štamparsko preduzeće „Oslobođenje“ a.d. Banjaluka u stečaju)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-510/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 510/17, rješavajući apelaciju Novinsko-štamparskog preduzeća „Oslobođenje“ a.d. Banja Luka u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Novinsko-štamparskog preduzeća „Oslobođenje“ a.d. Banja Luka u stečaju podnesena protiv presudā Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 075017 16 Rev od 8.

decembra 2016. godine i 96 0 P 075017 15 Gž od 21. januara 2016.

godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 075017 13 P od 11. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Novinsko-štamparsko preduzeće „Oslobođenje“ a.d. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnijelo je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 075017 16 Rev od 8. decembra 2016. godine i 96 0 P 075017 15 Gž od 21. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 075017 13 P od 11. marta 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenih presuda Apelacionog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 510/17 od 28. februara 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao zakonski zastupnik (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac), zatraženo je 18. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi-protivtužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. decembra 2018. godine do 14. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 075017 13 P od 11. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima pravni osnov za sticanje prava svojine sa 1/1 na nekretninama (poslovni prostor-knjižara, magacinski prostor, zidani kiosk, poslovni prostor od sedam prostorija), bliže opisanim u izreci presude, što je tuženi-protivtužilac dužan priznati i trpjeti da se na osnovu te presude apelant na predmetnim nekretninama u Javnom registru zemljišne knjige uknjiži sa stvarnim pravom (stav I izreke presude). Istom presudom odbačen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine sa 1/1 na nekretninama (poslovni prostor-knjižara), bliže opisanim u izreci presude, što je tuženi-protivtužilac dužan priznati i trpjeti da se na osnovu te presude apelant na predmetnim nekretninama u Javnom registru zemljišne knjige uknjiži sa istim stvarnim pravom (stav II izreke presude). Stavom III izreke presude odbijen je zahtjev tuženog-protivtužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da tuženom-protivtužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje oslobođeno od lica i stvari nekretnine (prodavaonica, zidani kiosk i sedam poslovnih prostorija), bliže opisane u izreci presude, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom IV izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Aneksom Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor o međuentitetskoj granici oblasti Brčko od 18. avgusta 1999. godine tačkom 12 određeno da vlasti Distrikta upravljaju svojom društvenom (javnom) imovinom koju samo uz odobrenje supervizora za Brčko distrikt mogu privatizovati (u protivnom, njom ne smiju raspolagati). Nadalje je ukazano da je objedinjavajućim Nalogom supervizora za Brčko od 14. avgusta 2001. godine propisano da sva javna, državna ili društvena imovina, uključujući preduzeća koja se nalaze u Distriktu, ostaje imovina Distrikta i da se prenos svojine ne može vršiti bez izričitog pismenog odobrenja supervizora. Ukazano je da na spornim poslovnim prostorima ni apelant ni predratno preduzeće NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo nisu evidentirani u katastarskom operatu kao njihovi posjednici, nego da je u svakom posjedovnom listu (u rubrici „stvarnopravni odnos“) kao korisnik svojine evidentiran Brčko distrikt BiH sa 1/1, koji je u zemljišnoj knjizi (u „B“ listu) uknjižen sa pravom svojine. Stoga je prvostepeni sud našao da je apelantov zahtjev za utvrđenje u pogledu navedenih nekretnina neosnovan i da se o apelantovom zahtjevu za utvrđivanje u pogledu poslovnog prostora-knjižara u ovom sporu ne može odlučivati, jer je o ovom zahtjevu već odlučeno pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000665 od 18. marta 2009. godine, pa se, prema tome, radi o presuđenoj stvari, što kao posljedicu ima odbacivanje apelantove tužbe u tom dijelu.

8. Protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca prvostepeni sud je odbio, jer tuženi-protivtužilac u postupku nije dokazao da je bio u posjedu poslovnih prostora i da je apelant posjed oduzeo, a trebalo je da dokaže svoje pravo svojine da od apelanta može zahtijevati njihovu predaju u posjed.

9. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tuženi-protivtužilac. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 075017 15 Gž od 21. januara 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u st. I i II izreke prvostepene presude. Žalba tuženog-protivtužioca je uvažena i prvostepena presuda preinačena u st. III i IV na način da je apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje, oslobođene od lica i stvari, nekretnine bliže opisane u izreci presude (prodavaonicu, zidani kiosk i sedam poslovnih prostorija). Apelant je obavezan da tuženom-protivtužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.823,25 KM u roku od 30 dana od prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

10. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da prvostepena presuda nije donesena uz povrede postupka na koje je u žalbi apelant ukazao. Po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je osnovano zaključio da u Aneksu Konačne arbitražne odluke za Brčko od 18. avgusta 1999. godine i u Nalogu supervizora od 14. avgusta 2001. godine, koji su iznad svih drugih propisa i u odnosu na njih imaju prioritet, prvostepeni sud ima uporište za odluku koju je donio, a kojom je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje u pogledu spornih nekretnina navedenih u stavu I izreke prvostepene presude.

11. Drugostepeni sud se pozvao na Aneks Arbitražne odluke i Objedinjavajući nalog supervizora kojim je izričito određeno da su sve stvari u društvenoj svojini nekadašnjih subjekata društvene svojine koje su se zatekle u Distriktu imovina Distrikta. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, sporni poslovni prostori nisu bili sposobni da na njima apelant stekne pravo svojine (ni kao pravni sljedbenik društvenog preduzeća, NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo, bez obzira na to da li je ovo preduzeće bilo ovlašćenik prava upravljanja, prava korišćenja ili prava raspolaganja na poslovnim prostorima) i oni su kao društvena imovina ex lege postali svojina Distrikta prema Zakonu o javnoj imovini (član 7 stav 1 tačka e), čl. 8, 11 i 12. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, odluka koja je sadržana u stavu I izreke prvostepene presude je zakonita.

12. Takođe, po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbacio apelantovu tužbu u stavu II izreke prvostepene presude našavši da se radi o presuđenoj stvari.

13. Dalje je drugostepeni sud ocijenio da je osnovana žalba tuženog-protivtužioca zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeno je da je svoj protivtužbeni zahtjev tuženi-protivtužilac zasnovao na odredbi člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (tužba vlasnika protiv lica koje posjeduje njegovu stvar) prema kom tuženi-protivtužilac, pozivajući se na svoje pravo svojine, traži od lica (tužioca-apelanta) koje stvar drži u posjedu da mu stvar preda u posjed. Istaknuto je da je u pitanju pravo svojine na spornim poslovnim prostorima koje je upisano i u javnim knjigama (zemljišnoknjižnim evidencijama) kao svojina tuženog-protivtužioca. Nadalje je ukazano da u postupku nije sporno da su te poslovne prostorije u posjedu apelanta, koji je bespravan korisnik. Stoga je drugostepeni sud ustanovio da je ispunjena pretpostavka iz člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, te žalbu tuženog-protivtužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu III izreke prvostepene presude, a na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Apelacioni sud u revizijskom vijeću Presudom broj 96 0 P 075017 16 Rev od 8. decembra 2016. godine odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili, kao i da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca preinačenjem stava III izreke prvostepene presude usvojio.

16. Po mišljenju revizijskog vijeća, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva treba ocijeniti sa aspekta tačke 12 Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala od 18. avgusta 1999. godine i Objedinjavajućeg naloga supervizora od 14. avgusta 2001. godine u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH i Zakona o javnoj imovini Brčko distrikta BiH za koji su u pobijanoj presudi navedeni jasni i potpuni razlozi koje je prihvatilo i revizijsko vijeće zbog čega smatra da ih je suvišno ponavljati.

17. Po mišljenju revizijskog vijeća, drugostepeni sud je opravdao zaključke o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužioca i da je zbog toga valjalo preinačiti prvostepenu presudu u stavu III izreke jasnim i potpunim razlozima koji se navodima revizije nisu doveli u pitanje. Takođe, po mišljenju revizijskog vijeća, navodima revizije se ne dovode u pitanje razlozi nižestepenih sudova zbog kojih su našli da apelantov tužbeni zahtjev valja odbiti.

18. Navedeno zbog toga što je neosnovana apelantova tvrdnja da su sudovi Distrikta predmetnu nepokretnu imovinu uvrstili u javnu/državnu imovinu, jer je status sporne imovine određen pozitivnim propisima u vrijeme kada je imovina stečena (sporni poslovni prostori, odnosno objekti su društvena imovina, kako je navedeno u obrazloženju pobijane presude na strani 9. obrazloženja, drugi stav), kao i tvrdnja da je odlukama nižestepenih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer to što apelantov zahtjev u ovom sporu nije usvojen, a protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca usvojen, samo po sebi ne ukazuje na povredu prava koje garantuje pravo na imovinu.

19. Revizijsko vijeće je navelo da Odluka Ustavnog suda broj AP 214/03 od 30. novembra 2004. godine, na koju se pozvao apelant, nije primjenjiva u konkretnom slučaju. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da su redovni sudovi u osporenim odlukama neosnovano odlučili da su predmetne nekretnine javna imovina Brčko distrikta BiH, a osnov za to nalaze u tački 12 Aneksa Konačne arbitražne odluke Arbitražnog tribunala za spor o međuentitetskoj granici oblasti Brčko od 18. avgusta 1999. godine i Objedinjavajućeg naloga supervizora za Brčko kod privatizacije od 14. avgusta 2001. godine. Ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 214/03.

b) Odgovor na apelaciju

21. Apelacioni sud (revizijsko vijeće) je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da je osporenom presudom (od 8. decembra 2016. godine) našao da je žalbeno vijeće odgovorilo zadatku iz odredbe člana 330 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i da je drugostepena presuda zakonita (donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđene činjenice u postupku i obrazložena je odgovarajućim i jasnim razlozima). Stoga, smatra i da ne može biti riječi o povredi apelantovog prava na imovinu jer samo to što apelant nalazi da je predmetna imovina njegova svojina, ne ukazuje na povredu njegovog prava na imovinu s obzirom na to da je kod zahtjeva (kako ga je odredio u konkretnom sporu) apelant morao dokazivati i dokazati postojanje pretpostavki za sticanje prava svojine na predmetnoj imovini, a čije postojanje apelant nije dokazao ni po ocjeni revizijskog vijeća. Budući da i povredu „na pravedan postupak“ apelantovog prava samo navodi u apelaciji, ne ukazujući u čemu se povreda konkretno ogleda, smatra da odlukom revizijskog vijeća nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana..

22. Osnovni sud je u odgovoru naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, kao i da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tuženi-protivtužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, te da njima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Aneks Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice oblasti Brčko od 18. avgusta 1999. godine (http://www.ohr.int/?ohr_archive=aneks-konačne-odluke-2 ) u relevantnom dijelu glasi:

12. Društvena/javna imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštenja, uz supervizorovo odobrenje, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati, osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje supervizora.

25. Objedinjavajući Nalog supervizora o privatizaciji od 14. avgusta 2001. godine u relevantnom dijelu glasi:

Dok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća, kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko distriktu ostaće imovina Brčko distrikta, a prenos svojine nad tom imovinom se uopšte ne može izvršiti dok za to ne da izričito pismeno odobrenje.

26. Zakon o javnoj imovini Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 28/05 i 19/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1. tačka e) Stvari u imovini Distrikta su:

e) objekti (poslovni, stambeni, stambeno-poslovni, ekonomski i drugi objekti), posebni dijelovi objekata (stanovi, poslovne prostorije, garaže, garažna mjesta i podrumi), drugi nadzemni (putni objekti, objekti elektroprivrede, željeznički objekti, objekti vazdušnog saobraćaja, industrijski objekti, objekti telekomunikacija, objekti za sport i fizičku kulturu i kulturno-istorijski spomenici i drugi objekti) i podzemni objekti (garaže, rezervoari, pješački prelazi, tuneli, skloništa, metroi i drugo), nadzemni i podzemni vodovi s pripadajućim uređajima i postrojenjima (vodovod, kanalizacija, toplovod, naftovod, gasovod, elektrovodovi i telekomunikacije, drenaža, industrijski i drugi vodovodi) i uređaji koji su građeni ili izgrađeni na vodovodima ili koji omogućavaju funkcionisanje i cjelishodno korišćenje vodova (okna, stubovi, armature i drugo), u imovini Distikta;

Član 8. stav 1.

(1) Imovinom Distrikta u skladu s odredbama ovog zakona, i pod uslovom da nije drugačije određeno posebnim zakonom, raspolaže gradonačelnik Distrikta odlukom o raspolaganju javnom imovinom.

27. Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 41. st. 1. i 2.

(1)Vlasnik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 075017 16 Rev od 8. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak koji se odnosi na utvrđivanje prava apelantove svojine predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

36. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama koje su donesene na tri sudske instance, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje pravnog osnova za sticanje prava svojine sa 1/1 dijela na predmetnim nekretninama. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepenom presudom i presudom revizijskog vijeća povodom žalbe tuženog-protivtužioca u konačnom prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje, oslobođene od lica i stvari, predmetne nekretnine i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, revizijsko vijeće u svojoj odluci dovoljno jasno i argumentovano obrazložilo zaključak da apelant, suprotno njegovim navodima (prema kojim su redovni sudovi u osporenim odlukama neosnovano odlučili da su predmetne nekretnine javna imovina Brčko distrikta BiH), zapravo, u konkretnom slučaju nije dokazao da ima pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje odluke dali jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe tačke 12 Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala od 18. avgusta 1999. godine i Objedinjavajućeg naloga supervizora od 14. avgusta 2001. godine u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH i Zakona o javnoj imovini Brčko distrikta BiH, koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant u apelaciji, osim isticanja navoda koje je navodio u tužbi, žalbi i reviziji, nije naveo nove razloge koje nisu imali u vidu sudovi donoseći osporene odluke i koji bi mogli da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

40. U odnosu na apelantovo pozivanje na zauzetu praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 214/03, Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravedno suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo osporene presude Apelacionog suda i Osnovnog suda i predmet vratio Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, saglasno članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije. U navedenom predmetu je apelantkinja Privredna banka d.d. Sarajevo tužbenim zahtjevom tražila predaju u posjed navedenih nekretnina, zatim, da sud utvrdi da je upis u zemljišne knjige prava raspolaganja na ime tužene Privredne banke a.d. Brčko na označenim nekretninama ništav, te da se pravo raspolaganja na tim nekretninama upiše u njenu korist, kakvo stanje je bilo prije osporavanog upisa. Apelacioni sud je tokom revizionog postupka utvrdio ništavost upisa tužene, ali je u ostalom dijelu presude odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za promjenu upisa u zemljišne knjige, kao i predaju u posjed i na slobodno raspolaganje predmetnim nekretninama. U svojim obrazloženjima presuda nižestepeni sudovi su iznosili stavove da se, zbog supervizorovog Naloga, ne može obaviti promjena upisa u zemljišne knjige, i to bez njegovog izričitog pismenog odobrenja. Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da supervizorov Nalog govori o prenosu prava svojine na imovini javnih, državnih ili društvenih preduzeća i ostale takve imovine dok se ne donese odgovarajući zakon o privatizaciji. Međutim, apelantkinja je tužbenim zahtjevom tražila poništenje nezakonitog upisa prava raspolaganja nekretninama i upis stanja kakvo je bilo prije nezakonite promjene upisa. Ustavni sud je utvrdio da je sporni upis doista bio nezakonit, pa se brisanje takvog nezakonitog upisa i uspostavljanje stanja u zemljišnim knjigama kao u vrijeme prije nezakonitog upisa ne može smatrati prenosom prava svojine kakav je zabranjen supervizorovim Nalogom. Saglasno tome, supervizorov Nalog ne može biti prepreka za otklanjanje u sudskom postupku utvrđenog nezakonitog upisa prava u zemljišnim knjigama i promjenom tog upisa u korist prijašnjeg nosioca tog prava, odnosno njegovog pravnog nasljednika. Ustavni sud je smatrao da je primjena supervizorovog Naloga u konkretnom slučaju bila arbitrarna, što je prouzrokovalo povredu apelantkinjinih ustavnih prava. U citiranoj odluci Ustavni sud je, takođe, naglasio da time ne dovodi u pitanje supervizorova ovlašćenja u pogledu uređivanja određenih odnosa i, u skladu s tim, donošenja određenih propisa, jer se ovo ovlašćenje zasniva na međunarodnopravnom osnovu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 214/03 od 30. novembra 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 31-34).

41. Imajući u vidu da je u konkretnom predmetu o kojem Ustavni sud odlučuje utvrđeno da na predmetnim poslovnim prostorima ni apelant ni predratno preduzeće NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo nisu evidentirani u katastarskom operatu kao njihovi posjednici, niti njihovo pravo raspolaganja, nego je u svakom posjedovnom listu kao korisnik svojine evidentiran Brčko distrikt BiH, a da je u citiranom predmetu utvrđeno da je apelantkinja imala upisano pravo raspolaganja u zemljišnim knjigama, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o predmetima koji imaju isti činjenično-pravni supstrat. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se zaključci u predmetu broj AP 214/03 ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu koji razmatra Ustavni sud.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/17 (Novinsko štamparsko preduzeće… | Sudska praksa | Aktio