Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1724/18 (D. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Isplata duga
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1724/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1724/18, rješavajući apelaciju Dimitrija Preradovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dimitrije Preradović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 006275 16 Rev od 22. novembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 006275 15 Gž 3 od 07. septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 006275 14 P2 od 20. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dimitrije Preradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđo Šuman advokat iz Banjaluke, podnio je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 006275 16 Rev od 22. novembra 2017. godine Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 006275 15 Gž 3 od 07. septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 006275 14 P2 od 20. marta 2015. godine.

2. Osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 006275 15 Gž 3 od 07. septembra 2016. godine kojom su djelomično uvažene žalbe parničnih stranaka i preinačena prvostepena presuda na način da je, inter alia, apelant obavezan da na ime dugovanja po osnovu dospjelih a neplaćenih zakupnina i na ime naknade neosnovano stečene koristi za bespravno korištenje poslovnog prostora isplati tužiocu (Lj.T.) novčani iznos preciziran u izreci presude, te je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta da mu tužilac i tužena (T.T.) na ime dugujućih (više plaćenih) zakupnina isplate iznos od 29.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je apelant koristio poslovni prostor na osnovu ugovora o zakupu zaključenog 10. decembra 2005. godine između apelanta i tužioca (uz saglasnost supruge T.T. kao suvlasnika), te da je apelant izvršio ulaganje u predmetni poslovni prostor s ciljem adaptacije radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da među ugovornim stranama visina zakupnine dogovorena u iznosu od 1.400,00 KM, a ne 300,00 KM kako je to fiktivno navedeno u ugovoru, te da je dogovoreno da će apelant plaćati iznos od 1.100,00 KM u gotovini a da će se ostatak od 300,00 KM uračunavati u vrijednost ulaganja za adaptaciju i opremanje poslovnog prostora. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud navedeno utvrdio temeljem bankarskih uplatnica, bankarskih izvještaja i priznanica, iz kojih je vidljivo da je apelant (pored iznosa koji se računao kao njegovo ulaganje u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora) vršio plaćanje na ruke i na račun tužioca u mjesečnom iznosu od 1.100,00 KM, uz naznaku da je plaćanje vršeno „za kiriju“. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je tužilac jednostrano raskinuo predmetni ugovor o zakupu dopisom od 15. januara 2010. godine te je dejstvo ugovora prestalo zaključno sa 16. martom 2010. godine ali je apelant nastavio da koristi poslovni prostor i nakon jednostranog raskida ugovora od druge ugovorne strane, bez plaćanja ugovorene zakupnine, te da je predmetni prostor napustio tek 6. decembra 2013. godine prinudnim putem u izvršnom postupku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio visinu neplaćenih zakupnina za period od 1. oktobra 2009. godine do 16. marta 2010. godine (kao dana prestanka ugovora o zakupu), u iznosu od 3.410,00 KM što predstavlja razliku između ukupne vrijednosti zakupnina za vrijeme trajanja zakupnog odnosa u iznosu od 50.050,00 KM i ukupnu plaćenog iznosa od 46.640,00 KM, te je pravilno odbio protivtužbeni zahtjev za naknadu više plaćene zakupnine u iznosu od 29.000,00 KM. Nadalje je navedeno da je visina koristi koju je apelant ostvario bespravnom upotrebom predmetnog poslovnog prostora u periodu od 16. marta 2010. do 6. decembra 2013. godine utvrđena na temelju prosječne mjesečne zakupnine (utvrđene u iznosu od 1.379,40 KM) na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na koji parnične strane nisu prigovarale. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da je tužilac (na osnovu odobrenja supruge T.T. kao suvlasnika), temeljem odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, imao pravo da zaključi sa apelantom ugovor o zakupu, da je kao posjednik cijelog poslovnog prostora bio ovlašten da zahtjeva predaju prostora u posjed, kao i zahtijevati naknadu koristi (u ukupnom iznosu) koju je apelant neosnovano stekao upotrebom poslovnog prostora u periodu od prestanka ugovora do predaje u posjed .

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjen Zakon o obligacionim odnosima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1724/18 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio