Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-626/17 (F. P.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-626/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 626/17, rješavajući apelaciju Franje Pravdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Franje Pravdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 005255 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 005255 15 K 2 od 11. novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Franjo Pravdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 005255 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 005255 15 K 2 od 11. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 17. i 31. decembra 2018. godine. Kantonalno tužilaštvo nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 005255 13 K od 19. decembra 2013. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, na način i pod okolnostima (pobliže opisano u izreci presude) počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, dok je oslobođen obaveze plaćanja naknade troškova krivičnog postupka koji padaju u cijelosti na teret sredstava suda.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 005255 14 Kž od 10. juna 2015. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda ukinuta, te predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
7. Kantonalni sud je u ponovnom postupku nakon provedenog glavnog pretresa donio Presudu broj 04 0 K 005255 15 K 2 od 11. novembra 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim što je u vrijeme, na način i pod okolnostima (pobliže opisano u izreci presude) izvršio ubistvo braće Fejzić (Edina i Ediba), čime je postupio protivno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe čl. 3, 4, 129. i 130. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine, kao i Protokola II iz 1977. godine, koji zabranjuju povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu. Na navedeni način apelant je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, u skladu s principom slobodne ocjene dokaza našao utvrđenim činjenično stanje opisano kao u izreci presude. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka kako optužbe tako i odbrane nedvojbeno proizlazi da je u kritično vrijeme na području općine Žepče vladalo ratno stanje koje je inače proglašeno Odlukom Predsjedništva Republike BiH u Bosni i Hercegovini 20. juna 1992. godine i u kritičnom periodu je postojao oružani sukob koji je trajao između HVO-a i ARBiH. Taj sukob je bio nemeđunarodnog karaktera, što nije osporavano ni tokom postupka. Nadalje je Kantonalni sud naveo da iz materijalnih dokaza proizlazi da je apelant u kritično vrijeme (5. avgusta 1993. godine) bio pripadnik HVO-a, a da su braća Fejzić kao ratni zarobljenici kritičnog dana bili zajedno sa svjedocima Nezirom Ahmićem, Huseinom Okanovićem i Safetom Halilovićem na kopanju rovova na položajima koje su držali pripadnici HVO-a. Činjenicu da su braća Fejzić bili ratni zarobljenici nije u toku postupka osporavala ni odbrana. Zatim je Kantonalni sud istakao da je kritičnog dana apelantov brat (Ivan Pravdić), prilikom pokušaja bijega braće Fejzić, zadobio smrtonosne povrede od kojih je preminuo (nakon četiri dana od inkriminisanog događaja). Nadalje je Kantonalni sud na detaljan način (str. 4-8. presude) interpretirao iskaze navedenih svjedoka koje su dali kako u istrazi tako i na glavnom pretresu a u vezi s navedenim događajem i osobom koja je izvršila ubistvo braće Fejzić, navodeći da su ti svjedoci apelantovo prepoznavanje izvršili putem fotografija koje su im bile prezentovane, budući da su osobu koja je pucala u braću Fejzić poznavali iz viđenja i znali njeno prezime (Pravdić), ali ne i ime. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je svjedok Husein Okanović saslušan bez apelantovog prisustva, u skladu s Rješenjem suda broj 04 0 K 005255 13 K kojim mu je utvrđeno svojstvo ugroženog svjedoka, ali da je nakon njegovog saslušanja apelant bio upoznat sa sadržinom iskaza, te mu je omogućeno da se s braniocem konsultuje u pogledu eventualnih unakrsnih pitanja koja bi bila postavljena navedenom svjedoku. Također je navedeni svjedok na glavnom pretresu potvrdio da je davao navedene izjave koje je tužitelj predočio (9. oktobra 2007. godine i 18. marta 2010. godine), te da je na njima njegov potpis, nakon čega mu je apelantov branitelj postavljao pitanja u vezi s njegovim izjavama. Zatim je Kantonalni sud ukazao da je apelant, nakon što je upoznat sa svjedočenjem svjedoka Huseina Okanovića, negirao tačnost kazivanja tog svjedoka (koje mu je branitelj prezentirao) da je on osoba koja je pucala, te da je sigurno moglo doći do zamjene zbog sličnosti i da je moguće da je neko drugi pucao, ali nije on. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je apelant u svom iskazu kao svjedok naveo da poznaje navedene svjedoke iz viđenja, ali se ne sjeća da su bili tu. Dakle, Kantonalni sud je istakao da apelant ovim iskazom na određen način priznaje da je bio na mjestu događaja u kritično vrijeme, čime je praktično u potpunosti opovrgao iskaze svjedoka Mirka Tubaka i Smiljana Bulajića koji su mu davali alibi.
9. Imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka optužbe na glavnom pretresu, Kantonalni sud je naveo da su oni u bitnim dijelovima potpuno saglasni i istovjetni, i to kada se odnose na iskazivanje o činjenicama da je apelant lice koje je, ponukano i povedeno motivom „osvete“, kritičnog dana izvršilo ubistvo dva ratna zarobljenika. Da se radilo upravo o apelantu kao počiniocu ovih ubistava, nedvojbeno proizlazi iz svih okolnosti događaja, a prije svega iz činjenice da je kritične prilike apelant prilazeći braći Fejzić izgovorio riječi koje su potvrdili svjedoci kako u istražnim zapisnicima tako i na glavnom pretresu, a to su da je apelant dolazeći pitao: „Gdje su četvorica što su bili zajedno i gdje su ovi što su mi brata ubili?“, te je ispalio rafal prvo na Fejzića koji se nalazio na nosilima, a zatim i na drugog Fejzića i onda se okrenuo prema svjedoku Huseinu Okanoviću, kako je to sam svjedok nedvojbeno potvrdio u svom iskazu, i svjedoku Safetu Haliloviću u namjeri da i njih ubije. Taj svjedok je u svom iskazu ovu činjenicu nedvojbeno potvrdio i na glavnom pretresu u svom iskazivanju, čime je na jasan način potvrđen i taj dio iskaza koji je dao u fazi istrage.
10. Kada se cijene iskazi saslušanih svjedoka s aspekta vjerodostojnosti, Kantonalni sud je istakao da su oni potpuno kredibilni i kada se radi o navodima u iskazima koji se odnose na prepoznavanje apelanta kao osobe koja je izvršila krivično djelo ubistva i koga su prepoznali na osnovu fotografija koje su im pokazivane u toku njihovog saslušanja u istrazi, a također se njihovi iskazi nalaze uvjerljivim, a time se čini i neuvjerljivom i iskonstruisanom odbrana optuženog i njegov alibi koji su mu nastojali dati svjedoci odbrane Marko Tubak i Smiljan Bulajić, koji su željeli potvrditi da je upravo u kritično vrijeme apelant bio u kući svog brata Ivana Pravdića i da stoga nije mogao počiniti ubistvo braće Fejzić. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da se ne prihvata navod odbrane da je predmetno krivično djelo izvršio Stipo Pravdić zvani Tenk, koji je inače bliži apelantov rođak (stric), a kojeg su apelant i njegov branitelj nastojali involvirati pod tezom zamjene identiteta u događaju. Ovo iz razloga što kritične prilike niko od svjedoka navedenu osobu nije ni vidio ni spomenuo, uključujući i svjedoka Antu Budima (pripadnika HVO-a) koji je prema kazivanjima svjedoka Nezira Ahmića, Huseina Okanovića i Safeta Halilovića spriječio da ne dođe do daljnjeg ubijanja ratnih zarobljenika. Navedeni svjedoci su osobu koja je pucala i ubila braću Fejzić opisivali kao osobu stariju od 20-21 godinu, a apelant je u kritično vrijeme imao 21 godinu i jedan mjesec. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da Stipo Pravdić nije živ i na njega se poziva odbrana koja mu je nastojala pripisati izvršenje predmetnog krivičnog djela. Također je Kantonalni sud konstatovao da navedenu osobu apelant kao osumnjičeni (kada je davao iskaze u Tužilaštvu a niti bilo gdje u toku istražnog postupka) nije spomenuo kao osobu koja je izvršila predmetno krivično djelo. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je i svjedokinja odbrane Ana Pravdić svojim iskazom pokušala potvrditi tezu odbrane da je ubistvo počinio Tenk, a ne apelant. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je ona razjasnila činjenicu da nije moglo doći do zabune u identitetu i sličnosti između apelanta i Stipe Pravdića, s obzirom na to da ih obojicu poznaje i navodi u svom iskazu datom na glavnom pretresu da „nemaju nikakve sličnosti“. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je ona na jasan, izričit i uvjerljiv način odgovorila na upit člana vijeća i rekla da apelantov stric (Stipo Pravdić) i apelant nemaju nikakve sličnosti.
11. Kada su u pitanju određene protivrječnosti u iskazima koje je dao svjedok Anto Budim u istrazi i na glavnom pretresu (da se ne sjeća 100% da je među vojnicima bio i apelant), Kantonalni sud je tumačio kao nastojanje usmjereno na olakšavanje apelantovog procesnog položaja iz razloga što su njih dvojica bili pripadnici iste vojske, te su se međusobno poznavali. Navedeni svjedok je na glavnom pretresu opisao sve druge okolnosti događaja od momenta nakon što je čuo pucnjavu i izašao, te prišao mjestu događaja, a navodno se ne sjeća da je zatekao apelanta na licu mjesta s puškom u ruci i u neposrednoj blizini braće Fejzić. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se ovaj dio iskaza ne može prihvatiti, s obzirom na iznesene razloge i ocjenu suda kada je u pitanju ova bitna činjenica apelantovog prisustva na mjestu događaja. Svjedoci Nezir Ahmić, Husein Okanović i Safet Halilović su međusobno saglasnim iskazima potvrdili da je ubistvo braće Fejzić izvršio apelant, a da je odmah nakon tog ubistva na mjesto događaja došao svjedok Anto Budim i praktično i njih zaštitio od moguće smrti, s obzirom na to da je stao između njih i ubijene braće Fejzić koji su bili na zemlji, te je galamio na apelanta i druge vojnike koji su se potom udaljili s mjesta događaja. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je svjedok Anto Budim osoba koja je apsolutno identifikovala apelanta na mjestu događaja, čime se i iskazi svjedoka odbrane Mirka Tubaka i Smiljana Bulajića ne mogu prihvatiti osnovanim kada žele potvrditi apelantov alibi i da se on navodno u vrijeme ubistva braće Fejzić nalazio u kući svog brata Ivana Pravdića. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je svjedok Anto Budim u svojoj izjavi iz istrage bio izričit u pogledu apelantovog identiteta, i to imenom i prezimenom „Pravdić Franje“.
12. U odnosu na pitanje vizuelnog identiteta (visina, boja i dužina kose) osobe koja je počinila ubistvo braće Fejzić, Kantonalni sud je istakao da postojanje određenih nedosljednosti i razlika u pogledu ovih detalja nisu takvog značaja da dovode u pitanje utvrđenja bitnih činjenica i okolnosti jer su svi svjedoci praktično potvrdili apelantovo prisustvo na mjestu događaja i njega identifikovali i označili u svojim iskazima kao osobu koja je kritične prilike izvršila ubistvo braće Fejzić. Navedene nedosljednosti su periferne okolnosti i zbog takvih razlika u iskazu svjedoka sud ne nalazi postojanje sumnje, a kamoli osnovane sumnje u kredibilitet iskaza saslušanih svjedoka, posebno zbog uvjerenja suda da je srž njihovog iskaza o bitnim činjenicama vezanim za inkriminisani događaj iznesen na istovjetan način. Kantonalni sud je istakao da je pri ocjeni tih nebitnih razlika u iskazima svjedoka imao u vidu i vremensku distancu jer su svjedoci svjedočili odnosno davali iskaze po proteku više od 10-15 godina od događaja, kao i da je navedeni događaj u to vrijeme izazvao određen strah, stres i traumu, te može biti reprodukovan s određenim nizom različitih detalja, što vijeće smatra normalnim i što ne izlazi iz domena uobičajenog za te prilike.
13. Kada je riječ o fotografiji sa sahrane apelantovog brata (Ivana Pravdića), Kantonalni sud je naveo da ona nema značaj odlučnog dokaza, kakav mu pridaje apelantov branitelj u završnoj riječi, na osnovu kog bi sud mogao izvesti zaključak o nevjerodostojnosti iskaza svjedoka optužbe, te donijeti oslobađajuću presudu. Pritom je Kantonalni sud istakao da se odbrana u svom izlaganju ni u jednom momentu ne osvrće na vrlo bitan dokaz optužbe, iskaz svjedoka Ante Budima, kako onaj iz istrage tako i na onaj dat na glavnom pretresu, koji zajedno s drugim iskazima svjedoka optužbe ukazuju na zaključak suda da fotografija koju je odbrana priložila nema snagu dokaza koji bi optuženog ekskulpirao od krivičnog djela i krivične odgovornosti. Navedena fotografija pokazuje samo čin sahrane apelantovog brata (Ivana Pravdića), pa su toga spoljni opisi optuženog u kritično vrijeme (frizura, dužina kose) neodlučni i nebitni za presuđenje ove krivičnopravne stvari, pored nesporno i nepobitno utvrđenih činjenica iz iskaza svjedoka Ante Budima da je na mjestu događaja pucnjave zatekao apelanta s oružjem u ruci i druge vojnike HVO-a, civile i dva civila koja su ležala na zemlji.
14. Potom je Kantonalni sud ukazao da je svojstvo ratnih zarobljenika braće Fejzić utvrđeno upravo na osnovu iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe i oni su pripadali kategoriji zaštićenih osoba u smislu člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine, kao i Protokola II iz 1977. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj relevantnih odredbi čl. 4, 129. i 130. navedene konvencije, ističući da je apelantova dužnost u kritično vrijeme bila da se pruži zaštita ratnim zarobljenicima i da se s njima humano postupa, a ne da se vrši bilo kakva zabranjena djelatnost prema njima kao zaštićenim osobama, osobito ne da se vrše ubistva ratnih zarobljenika. Kako je apelant kao pripadnik HVO-a to učinio, Kantonalni sud je naveo da je on na taj način (način pobliže opisan u izreci presude) postupio protivno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, kršeći navedene odredbe čl. 3, 4, 129. i 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, kao i Protokola II iz 1977. godine, koji zabranjuju povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu.
15. Konačno, kod ocjene da su radnje koje predstavljaju teške povrede Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine izvršene u vezi sa sukobom, Kantonalni sud je naveo da se ne traži uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja djela, ali se u „najmanju ruku“ traži da postojanje oružanog sukoba, koji je u konkretnom slučaju bio nemeđunarodnog karaktera, odbrana nije osporavala kao postojeći između ARBiH i HVO-a, što je u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini djelo. Dakle, u konkretnom slučaju protivzakonite radnje koje je apelant izvršio (u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude) okvalifikovane su kao izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, za koje je apelant i proglašen krivim i osuđen, budući da se radnjama kako su opisane u izreci prvostepene presude ostvaruju sva stvarna i bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, kako u subjektivnom tako i u objektivnom smislu. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je apelant predmetno krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, svjesno i voljno, s nesumnjivim znanjem o karakteru preduzetih radnji i posljedicama koje iz takvih radnji proizlaze.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 005255 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što se apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov branitelj u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je potpuno zanemario dokaz odbrane, i to „fotografiju“ na kojoj apelant kao optuženi, prema mišljenju njegovog branitelja, izgleda potpuno drugačije nego što su ga opisali u svojim iskazima svjedoci Husein Okanović i Safet Halilović, čije iskaze je prvostepeni sud, kako smatra apelantov branitelj, neosnovano ocijenio kao vjerodostojne. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o fotografiji snimljenoj na sahrani apelantovog brata, s tim da apelantov branitelj u žalbi ne navodi kada je ta fotografija nastala i naziva je samo fotografijom ili slikom. U vezi s tim žalbenim prigovorima, apelantov branitelj u žalbi navodi da su iskazi navedena dva svjedoka „da se radilo o plavoj kosi i vojničkoj frizuri“ suprotni onome što se, prema njegovom mišljenju, „prima facie vidi na slici“ sa sahrane koja se, prema mišljenju apelantovog branitelja, „mora smatrati najobjektivnijim dokazom izgleda osuđenog (apelanta) u vrijeme navodnog počinjenja predmetnog krivičnog djela“. Kako apelantov izgled na fotografiji sa sahrane, prema mišljenju apelantovog branitelja, nije u skladu s opisom ubice braće Fejzić, onda je prvostepeni sud, prema mišljenju apelantovog branitelja, trebao apelanta osloboditi od optužbe ili u „najslabijoj“ varijanti za apelanta kao optuženog primijeniti načelo in dubio pro reo. Sve navedeno je, kako smatra apelantov branitelj, imalo za posljedicu da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je za krajnju posljedicu imalo donošenje nezakonite presude o apelantovoj krivnji za predmetno krivično djelo koje je, prema navodima apelantovog branitelja, počinio apelantov stric, koji je u međuvremenu umro.
18. Međutim, u odnosu na ove žalbene prigovore, Vrhovni sud je naveo da je prvostepena presuda potpuno i pravilno ocijenila sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovala svoje činjenične i pravne zaključke, odnosno da je apelant učinio predmetno krivično djelo, na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude. Zaključke u prvostepenoj presudi, koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice, kao osnovane u cijelosti prihvata i Vrhovni sud jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza. U prilog navedenom stavu Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su odlučne činjenice u vezi s apelantovom krivnjom utvrđene ne samo na osnovu iskaza navedena dva svjedoka kojima se predmetna žalba jedino bavi već i na osnovu drugih provedenih dokaza, koje je prvostepeni sud savjesno cijenio u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH. U prvom redu to se odnosi na iskaz svjedoka očevica događaja Nezira Ahmića, iz čijeg iskaza proizlazi da je upravo apelant pucao iz automatske puške u braću Fejzić i tako ih lišio života, a da ga je nakon toga s mjesta događaja udaljio svjedok Ante Budim. Iskaz ovog svjedoka, kao i iskazi svjedoka Huseina Okanovića i Safeta Halilovića su, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, u bitnom saglasni i nisu ničim dovedeni u dilemu, pa ni fotografijom snimljenom na sahrani apelantovog brata, i to iz razloga koje prvostepeni sud detaljno navodi u obrazloženju svoje presude. Pored toga, kako je obrazložio Kantonalni sud u prvostepenoj presudi, njihovi iskazi se dopunjuju i iskazom svjedoka Ante Budima koji je nakon pucnjave odmah izašao iz komande HVO-a i vidio apelanta s puškom u ruci u neposrednoj blizini braće Fejzić koji su ležali na zemlji, tako da je on stao između njih i apelanta, nakon čega se on opsovavši nešto udaljio. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiva teza odbrane da apelant u vrijeme događaja nije bio na licu mjesta, odnosno da nije počinio predmetno krivično djelo, te da je braću Fejzić ubio njegov stric (Stipo Pravdić), te da je apelant „žrtva“ zamjene identiteta. Takva apelantova odbrana nema uporište ni u jednom provedenom dokazu, pa ni u iskazu svjedoka odbrane Mirka Tubaka i Smiljana Bulajića, kao ni u fotografiji snimljenoj na sahrani apelantovog brata. Apelantov izgled na predmetnoj fotografiji, koja je po tvrdnji njegovog branitelja i svjedoka sačinjena na sahrani njegovog brata, suprotno navodima iz žalbe, ne odudara od podataka koje su svjedoci Husein Okanović i Safet Halilović dali opisujući osobu koja je kritične prilike pucajući iz automatske puške usmrtila oštećene Edina i Ediba Fejzića. Zatim je Vrhovni sud istakao da u prilog zaključku tog suda da u provedenom postupku nije došlo do zamjene identiteta (u odnosu na osobu koja je učinila krivičnopravne radnje iz izreke prvostepene presude) proizlazi iskaz koji je kao svjedok odbrane dala Ana Pravdić. Ona je na glavnom pretresu, na pitanje člana raspravnog vijeća je li bilo kakve sličnosti između apelanta kao optuženog i njegovog strica (Stipe Pravdića), bila izričita u tvrdnji da po njoj, iako obojicu dobro poznaje, nikakva sličnost između njih dvojice nije postojala. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da konačno zaključuje da je u prvostepenoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, tako da su žalbeni prigovori žalitelja upućeni činjeničnom osnovu pobijane presude neosnovani.
19. Ispitujući po službenoj dužnosti odluku o krivičnopravnoj sankciji koja je izrečena apelantu, Vrhovni sud je naveo da je ona prestroga, budući da je apelant u vrijeme kritičnog događaja bio mlađa punoljetna osoba, da je od događaja prošlo dvadeset i tri godine, a da on ni nakon događaja kao ni prije nije dolazio u sukob sa zakonom, koje je okolnosti istina cijenio i prvostepeni sud kao olakšavajuće (pored činjenice da je apelant oženjen i otac dvoje djece). Međutim, Vrhovni sud je istakao da navedene olakšavajuće okolnosti nisu dovoljno došle do izražaja, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude, s obzirom na to da je Vrhovni sud smatrao da je kazna zatvora u trajanju od 10 godina primjerena težini djela, kao i stepenu apelantove krivnje i da će se njome postići svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, ukazuje da predmetni krivični postupak u cjelini nije bio pravičan i fer, a što se prema navodima apelacije ogleda u pristrasnom ponašanju suda, proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, izostanku zakonitih obrazloženja, te paušalnom i arbitrarnom utvrđivanju odlučnih činjenica. Također, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Dalje ukazuje na povredu prava na žalbu zbog toga što navodi odbrane nisu cijenjeni u cijelosti i jer nisu riješeni ni u drugostepenom postupku. S obzirom na navedeno, apelant prvenstveno ističe da je u predmetnom suđenju došlo do zamjene identiteta, odnosno da on nije počinitelj predmetnog krivičnog djela. Nadalje, pristrasnost suda u konkretnom slučaju se, prema apelantovom shvatanju, ogleda u tome da je predsjednik prvostepenog vijeća kod obrazlaganja presude pristrasno komentarisao dokaze koji idu u prilog optužbi na način da je u cijelosti izostavljao dokaze koji izazivaju razumnu sumnju u navode optužbe ili da je dokaze interpretirao na način da ih je selektivno komentarisao, opet u prilog optuženju. U tom smislu, apelant ukazuje da je kod utvrđivanja identiteta počinitelja predmetnog krivičnog djela najmjerodavnija njegova fotografija kao materijalni dokaz s ciljem utvrđivanja boje i dužine kose u vrijeme inkriminisanog događaja, uprkos njegovoj potpunoj suprotnosti s kazivanjem svjedoka. Shodno tome, apelant smatra da su kazivanja svjedoka zasnovana na pogrešnom prepoznavanju i metodi rekla-kazala, iako „materijalni dokaz govori suprotno“. Zbog navedenog, apelant navodi da je sud propustio da navedene dokaze uporedi, te izvede zaključak i da obrazloženje u tom pogledu. Također smatra da, s obzirom na to da je predmetni krivični postupak pokrenut 20 godina nakon inkriminisanog događaja, u konkretnom slučaju nikakvog prepoznavanja nije moglo biti. Osim toga, apelant navodi da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na nezakonitim dokazima.
21. S druge strane, kada je u pitanju ponašanje drugostepenog suda, povredu navedenih prava vidi u tome što je Vrhovni sud u obrazloženju drugostepene presude samo potvrdio navode prvostepene presude, ne dajući vlastito obrazloženje. U vezi s tim, apelant navodi da osporena drugostepena presuda nije odgovorila na navode žalbe, odnosno ukoliko je Vrhovni sud to i učinio onda je žalbene navode pogrešno interpretirao i posve nelogično tumačio, a što je za posljedicu imalo da je Vrhovni sud postupio protivno osnovnom kaznenom načelu in dubio pro reo.
22. Osim toga, apelant ističe da su redovni sudovi potpuno pogrešno tumačili međudržavne konvencije, ističući da u smislu primjene Drugog dopunskog protokola iz 1977. godine uz konvencije iz 1949. godine sukob u Bosni i Hercegovini nije bio međudržavni, a jeste bio međunarodni, protivno upravo onome što se tvrdi u prvostepenoj osporenoj odluci. Nadalje, prema apelantovoj ocjeni, prvostepena osporena presuda je kontradiktorna u pogledu statusa braće Fejzić u trenutku njihove smrti. Apelant tvrdi da ne odgovara istini stav redovnih sudova da su oni bili zarobljenici, budući da su oni silom i na prevaru oteli oružje svojim čuvarima i ubili ih. Navedeno se, prema apelantovom shvatanju, očituje kao odlučna činjenica za ishod predmetnog krivičnog postupka. Pri tome, apelant konstatuje da su oni (braća Fejzić) bili odjeveni kao civili, a nisu bili odjeveni kao vojnici ili zarobljenici, odnosno oni su bili špijuni koji nisu zaštićeni međudržavnim i humanitarnim pravom, a najmanje bi bili zaštićeni kao što bi to bili ratni zarobljenici. Zatim, apelant ukazuje i na proizvoljno utvrđenu činjenicu u pogledu njegove dužnosti kada su u pitanju braća Fejzić. Ističe da on nije bio strana u sukobu, pa se u odnosu na njega ta dužnost ne može ni primijeniti. Apelant navodi da u predmetnom krivičnom postupku niko nije ni pokušao utvrditi da li je on imao dužnost lično čuvati zarobljenike od nasilja, pa obrazloženje presude na tom mjestu nema nikakvog pravnog osnova.
23. S obzirom na navedeno, apelant smatra da nijedna od osporenih odluka ništa nije pravno utvrdila u pogledu pravno relevantnih činjenica o događajima za koje je apelant osuđen, slijedom čega apelant predlaže Ustavnom sudu da osporene odluke ukine i cijeli predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da iz osporene odluke tog suda proizlazi da su svi dokazi cijenjeni u saglasnosti s odredbom člana 296. stav ZKPFBiH, te su u osporenoj presudi dati jasni i dovoljni razlozi u pogledu utvrđenih činjenica, odnosno dokaza na kojima se zasniva apelantova krivnja za predmetno krivično djelo. Stoga je Vrhovni sud istakao da smatra da nisu osnovani navodi iz predmetne apelacije, slijedom čega je predloženo da se ona odbije.
25. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom krivičnom postupku poštovao sva apelantova prava kao optuženog, koja mu garantuju fer i pravično suđenje, kao i da su u prvostepenoj presudi data sva neophodna ali dovoljna obrazloženja u pogledu svih odlučnih činjenica koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je istakao da nije, kako to apelant smatra, proizvoljno utvrđivao odlučne činjenice u konkretnom slučaju, niti je proizvoljno cijenio izvedene dokaze. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
26. Federalno tužilaštvo je istaklo da su argumenti apelacije u suštini argumenti kojima je odbrana osporavala činjenično stanje u osporenim odlukama, odnos u toku postupka, činjenične elemente optužbe, pa stoga nije prihvatljiva argumentacija apelacije da je prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja došlo do proizvoljnosti. Također je Federalno tužilaštvo istaklo da je neupitan kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza u konkretnom slučaju, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao prima facie neosnovana ili da se odbije zbog nepostojanja povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata ili oružanog sukoba naredi da se prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima ili sanitetskom ili virskom osoblju vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, ili nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, ili protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama materijala sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica koje nije opravdano vojnim potrebama, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom
28. Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka strana sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
1. Prema licima koja izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su onesposobljena za borbu zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu svrhu zabranjeni su i zabranjuju se, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mućenja;
Član 4. stav A. tačka 1.
A. Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije jesu lica koja pripadaju jednoj od sljedećih kategorija, a koja su pala pod vlast neprijatelja:
1) pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu […] Član 129. stav 1.
Visoke strane ugovornice obavezuju se da će preduzeti svaku zakonodavnu mjeru potrebnu radi propisivanja odgovarajućih krivičnih sankcija protiv lica koja su izvršila, ili koja su izdala naređenje da se izvrši, koja od teških povreda ove Konvencije određenih u sljedećem članu.
Član 130.
Teške povrede koje se imaju u vidu u prethodnom članu jesu povrede koje obuhvataju jedno od sljedećih dijela, ako su ona izvršena protiv lica ili dobara koje štiti Konvencija: hotimično ubistvo, […]
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(...)
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju, konačna odluka u ovoj krivičnopravnoj stvari je osporena presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 005255 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu konačnu odluku apelantov pravni zastupnik primio je 20. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2017. godine. Dakle, nesporno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
37. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da se na apelanta primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, štaviše, da je prvostepeni sud pojedine dokaze pogrešno interpretirao, te u tom pravcu apelant ukazuje na proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
39. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se, osobito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, srija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A,broj 203, stav 27, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). U određenim okolnostima može se pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3. tačka d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, ibid., Ž. protiv Latvije) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).
40. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža, na šta je ukazalo i Federalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
42. U konkretnom slučaju, dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenom prvostepenom presudom, nakon okončanog glavnog pretresa, apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Naime, Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant ubistvo braće Fejzić počinio sam s direktnim umišljajem. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata pojedine dokaze, u cjelini ili samo u jednom dijelu, uključujući i iskaz koji je apelant dao na glavnom pretresu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni drugih provedenih dokaza. Pri tom, Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena postojanja pojedinih nesaglasnosti u iskazima određenih saslušanih svjedoka kako u smislu iskaza datih u istrazi tako i iskaza datih na glavnom pretresu, zbog čega u okolnostima konkretnog predmeta upotreba pojedinih iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije sama po sebi nekonzistentna s garancijama obuhvaćenim članom 6. Evropske konvencije.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava kako postojanje općih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika tako i da je on počinio krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Kantonalni sud nakon analize provedenih dokaza zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Naime, Kantonalni sud je u prvostepenoj presudi detaljno opisao bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, te je utvrdio da ona u konkretnom slučaju postoje, o čemu su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi, to jest da djelo počinitelja mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava (Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1949. godine i Dopunskom protokolu II iz 1977. godine), da je kršenje počinjeno u i u vezi s ratom, odnosno oružanim sukobom koji je postojao između HVO-a i ARBiH i da je počinitelj počinio djelo. Kantonalni sud je u osporenoj prvostepenoj presudi veoma detaljno opisao na osnovu kojih dokaza je zaključio da je apelant imao svojstvo pripadnika HVO-a, te na osnovu kojih dokaza je utvrdio da su sve oštećene osobe navedene u izreci presude bile ratni zarobljenici, a ne kako to apelant navodi odjeveni civili i špijuni koji nisu zaštićeni humanitarnim pravom. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine u inkriminisano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Kantonalni sud je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta kao pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu tako i svojstvo oštećenih prije njihovog zarobljavanja, zbog čega su u tom svojstvu (ratnih zarobljenika) uživali zaštitu po pravilima međunarodnog prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke proizlazi konstatacija Kantonalnog suda da apelant, odnosno njegov branitelj, nije osporavao da su braća Fejzić imala status ratnih zarobljenika. Dakle, Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kako proizlazi iz osporene prvostepene presude, dao jasnu definiciju elemenata bića krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te je doveo u kontekst s apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o pravnoj kvalifikaciji predmetnog krivičnog djela i status oštećenih braće Fejzić.
44. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni identiteta u pogledu izvršitelja krivičnog djela za koje je osuđen, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeno zasniva na tvrdnji da su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari propustili na pravilan način cijeniti fotografiju snimljenu na sahrani njegovog brata (Ivana Pravdića) u svjetlu njegove identifikacije (boja i dužina kose) i osobe koja je počinila ubistvo braće Fejzić. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi stav redovnih sudova da navedeni materijalni dokaz nije od odlučnog značaja za ekskulpiranje apelanta od krivičnog djela i krivične odgovornosti, kako to sam apelant smatra, budući da navedena fotografija nije predstavljala suštinski dokaz u prilog utvrđivanju apelantove vinosti. Ustavni sud u vezi s tim zapaža upravo suprotno, tj. da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi stav redovnih sudova da je činjenica apelantovog prisustva u kontekstu inkriminisanog događaja nepobitno utvrđena drugim dokazima, a prvenstveno iskazima svjedoka očevidaca Ante Budima i Nezira Ahmetovića, koji su, prema stavu redovnih sudova, na nesumnjiv način svojim iskazima potvrdili apelantovo prisustvo, odnosno da je on ubio braću Fejzić, za koje ubistvo je Kantonalni sud ujedno konstatovao da je bilo motivisano pobudom osvete zbog ubistva apelantovog brata. Prema tome, po ocjeni Ustavnog suda, nisu prihvatljivi apelantovi navodi da je apelantova krivična odgovornost zasnovana na rekla-kazala dokazima. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi na vrlo detaljan način raspravili tvrdnju odbrane da je predmetno krivično djelo počinio apelantov stric (Stipo Pravdić), a ne apelant. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode koji se tiču zamjene identiteta počinitelja krivičnog djela u konkretnom slučaju.
45. Također, Ustavni sud primjećuje da je u svjetlu ocjene dokaza u predmetnom krivičnom postupku apelant ukazao da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na nepristrasan sud pred prvostepenim sudom zbog načina na koji je Kantonalni sud (predsjednik vijeća) interpretirao i komentarisao izvedene dokaze isključivo u korist optužbe. Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Naime, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u smislu člana 6. stav 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja osobnog uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Osobna nepristrasnost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od osobnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu/njezinu nepristrasnost (vidi, primjerice Padovani protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, stav 26, serija A, broj 257-B, Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58, Izvješća 1998-III). S obzirom na navedeno, a vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima optužbe kod utvrđivanja apelantove odgovornosti za ubistvo braće Fejzić. Ovo iz razloga što ni sam apelant osim paušalnih navoda u vezi sa navodnom (ne)pristrasnošću suda nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava, niti prema ocjeni Ustavnog suda iz stanja spisa predmeta proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je apelantu na raspolaganju bila i zakonska mogućnost u smislu člana 40. ZKPFBiH da, ukoliko je sumnjao u nepristrasnost suda u ovoj krivičnopravnoj stvari, traži izuzeće bilo kojeg sudije na obje sudske instance i na taj način dodatno osigura pravičnost predmetnog krivičnog postupka u cjelini u svjetlu svojih navoda.
46. U svjetlu apelantovih navoda da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava na odbranu, Ustavni sud smatra da se ovi navodi u konkretnom slučaju suštinski tiču pitanja ispitivanja svjedoka u smislu tačke d) navedenog člana i same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na jednakost oružja kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu spomenute opće principe konstituisane kroz praksu Evropskog suda (stav 47. ove odluke), Ustavni sud ponavlja da pravo na ispitivanje svjedoka ne sprječava krivični sud da ispita pismene iskaze svjedoka date u pretpretresnoj fazi i da se osloni na njih, niti usmeni iskaz svjedoka na suđenju mora nužno imati prednost u odnosu na njegov raniji iskaz koji je zabilježila policija. Ovo iz razloga što sama riječ svjedok u članu 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ima potpuno autonomno značenje i ne primjenjuje se samo na osobe koje su pozvane da svjedoče na suđenju, već i na osobe koje su dale iskaze zabilježene prije suđenja i pročitane na sudu (Kostovski protiv Holandije, st. 38-45). S druge strane, pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (Verdú Verdú protiv Španije, st. 23-29). Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, odnosno njegovom branitelju u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da ispituje svjedoke tužilaštva i opovrgava njihove navode iz iskaza date kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilaštvo, kao i da mu nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
47. Prema tome, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju tokom trajanja prvostepenog postupka, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.
48. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant u svojim navodima ukazao na proizvoljnost u postupanju i Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o žalbi odbrane. U vezi s tim, apelant ističe da je prilikom donošenja osporene drugostepene odluke došlo do povrede njegovog prava na žalbu, kao i da je prekršen princip in dubio pro reo. Ustavni sud, u vezi s ovim navodima, prije svega podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku, budući da apelant smatra da je Vrhovni sud propustio u cijelosti cijeniti navode odbrane iz žalbe. Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i da tako doprinese da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane koja je u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str. 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je drugostepena presuda posebnu pažnju posvetila svim apelantovim navodima od suštinskog značaja, kojima je osporavao stavove Kantonalnog suda iz prvostepene presude i koje navode je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno krivično djelo. U tom smislu se, prema ocjeni Ustavnog suda, ukazuju neosnovanim i apelantovi navodi da je zbog načina na koji je Vrhovni sud odgovorio na navode žalbe odbrane došlo do kršenja principa in dubio pro reo. Ovo iz razloga što navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji – dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Vrhovnim sudom odnosila na tvrdnje odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda u pogledu (zamjene) identiteta počinitelja krivičnog djela u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjeničnopravnih zaključaka prvostepenog suda od Vrhovnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje principa in dubio pro reo na apelantovu štetu, posebice imajući u vidu naprijed zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da kada više sudske instance suštinski potvrde određeno činjenično utvrđenje ili pravno shvatanje iz nižestepene sudske odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
49. Stoga, Ustavni sud smatra da, sagledavajući predmetni krivični postupak u cjelini, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi naveli jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u pogledu zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno za koje je osuđen.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelant imao jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da iznosi i predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević