Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-256/17 (K. B.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-256/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 256/17, rješavajući apelaciju Koviljke Bukejlović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Koviljke Bukejlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006412 16 Rev 3 od 3. novembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 006412 16GŽ 2 od 16. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Koviljka Bukejlović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnijela je 17. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 006412 16 Rev 3 od 3. novembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006412 16GŽ 2 od 16. juna 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Opštine Doboj, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju, koja je imala procesnu poziciju tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. decembra 2018. godine do 11. januara 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Presudom Osnovnog suda broj P.536/02 od 9. novembra 2004. godine, koju je donijela sudija Slađana Pajić kao pojedinac, usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev, te su obavezani tužena i drugotuženi JODP „Željeznice RS“ - PO Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj solidarno na ime porušenog jednosobnog stana dodijele drugi jednosoban stan, površine 40 m2, na području grada Doboja ili, u protivnom, da joj isplate iznos od 45.594,00 KM za kupovinu stana koji se gradi u Vidovdanskoj ulici broj 43 u Doboju.

6. Takođe, proizilazi da je Presudom Okružnog suda broj Gž-24/05 od 13. juna 2005. godine žalba drugotuženog uvažena, pobijana presuda u odnosu na drugotuženog je preinačena i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog. Stavom II iste presude je uvažena žalba tužene, pobijana presuda u odnosu na tuženu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

7. Osnovni sud (po sudiji pojedincu Ljiljani Ratković) je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 85 0 P 006412 05 P od 5. novembra 2010. godine kojom je obavezao tuženu da apelantkinji obezbijedi na području užeg dijela grada Doboja jednosoban stan, površine 40 m2, koji zadovoljava minimalne uslove za stanovanje, a u skladu sa propisima Opštine Doboj, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U obrazloženju presude je utvrđeno da je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Doboju, u Ulici Mladena Stojanovića broj 57 (sada Ulica vojvode Mišića broj 57), površine 40 m2, izgrađenom na preciziranoj parceli (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Dalje, utvrđeno je da je stambena zgrada u kojoj se nalazio predmetni stan porušena na osnovu pravosnažnog Rješenja tužene-Opštinskog sekretarijata za inspekcije Doboj broj 05/3-362-2/94 od 20. jula 1994. godine, u kojem je utvrđeno da se taj objekat ruši zbog fizičke dotrajalosti i da je sklon daljnjem urušavanju, a koje je doneseno na osnovu člana 209 stav 4 Zakona o prostornom uređenju („Službeni glasnik SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90 i 14/91, u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja organa tužene o rušenju zgrade. U vezi sa tim, Osnovni sud je ukazao da je članom 52 Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 18/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 31/99, u daljnjem tekstu: Zakon o stambenim odnosima) propisano da ugovor o korišćenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj se stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, ili je zgrada eksproprisana u svrhu rušenja, i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljenje iz stanova, zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život. Dalje, ukazao je da se, prema stavu 2 ovog člana, tada nosiocu stanarskog prava ne daje otkaz ugovora o korišćenju stana, a korisnici stana mogu da se isele na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ, obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučaju eksproprijacije, pošto im obezbijedi odgovarajući stan. Zatim, naveo je da, prema odredbi člana 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju, opštinski organ uprave, nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica, rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugih objekata za koje se utvrdi da, zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda ili većih oštećenja, ne može dalje da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti pri rušenju dijela građevine i drugih objekata. Takođe, ukazao je da je stavom 2 ovog člana propisano da se rušenje ne može izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u takvoj građevini ne obezbijedi drugi stan, koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona koji uređuje stambene odnose.

9. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatovao da je zgrada, odnosno predmetni stan na kome je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava, porušena na osnovu rješenja organa tužene, a da iz rješenja tužene kojim je naloženo rušenje predmetnog objekta Direkcije za željeznički saobraćaj, kao vlasnika zgrade u kojoj se nalazio sporni stan, proizilazi da je zgrada bila oštećena, da je bila u dotrajalom i ruševnom stanju i da se kao takva nije mogla koristiti, što je i sud prihvatio kao utvrđeno. Osnovni sud je dalje konstatovao da u momentu rušenja predmetne zgrade, odnosno stana, apelantkinja nije bila u stanu, „jer je zbog ratnih dejstava izbjegla u selo Bušletić, gdje su imali vikendicu, a u zgradi nije bilo ni drugih stanara s obzirom da su bila ratna dejstva“. Osnovni sud je ocijenio da bez obzira na to što je u momentu rušenja stan bio prazan, tužena nije mogla izvršiti rušenje predmetne zgrade, kao i stana, a da prethodno ne obezbijedi nosiocima stanarskog prava drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, a što proizilazi iz odredbe člana 52 stav 1 Zakona o stambenim odnosima i odredbe člana 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju, koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa među parničnim strankama.

10. Dakle, Osnovni sud je ustanovio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan i da je tužena obavezna da apelantkinji obezbijedi drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, a imajući u vidu da je apelantkinja tokom postupka povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu novčane protivvrijednosti stana, kako bi tim novcem bio kupljen stan iste kvadrature, pa u tom pravcu sud nije mogao raspraviti ni utvrditi kolika je bila vrijednost apelantkinjinog stana u vrijeme njegovog rušenja. Osnovni sud je naveo da je usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev polazeći od odredbi člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pri tome ukazujući da apelantkinji „pripada pravo na stan, jer ona do danas nije riješila svoje stambeno pitanje“.

11. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv navedene presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 006412 10 Gž od 27. decembra 2010. godine kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Predmetnu presudu je donijelo vijeće od trojice sudija u kojem su kao članovi vijeća učestvovale sudije Slobodanka Cocić i Slađana Pajić, a kao predsjednik vijeća sudija Vojka Prešić.

12. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv navedene presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine. Predmetnu presudu je donijelo vijeće od trojice sudija u kojem su kao članovi vijeća učestvovale sudije Vojislav Dimitrijević i Tanja Bundalo, a kao predsjednik sudija Darko Osmić.

13. Apelantkinja je podnijela apelaciju protiv navedene presude Vrhovnog suda koja je zavedena pod brojem AP 4659/12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4659/12 od 22. decembra 2015. godine usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 85 0 P 006412 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud je u predmetnoj odluci zaključio da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je isti sudija (sudija Slađana Pajić) učestvovao pred prvostepenim sudom i u žalbenom postupku u kojem je ukinuta prvostepena presuda i apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Takođe, Ustavni sud je u predmetnoj odluci zaključio da, s obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristrasnosti suda, nema potrebe da ispituje navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Nakon toga Vrhovni sud je, postupajući povodom Odluke Ustavnog suda broj AP 4659/12 od 22. decembra 2015. godine, donio Rješenje broj 05 0 P 006412 16 Rev 2 od 3. marta 2016. godine kojim je ukinuo Presudu Okružnog suda broj 85 0 P 006412 10 Gž od 27. decembra 2010. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je predmetno rješenje donio u vijeću sastavljenom od sudije Biljane Tomić, kao predsjednika vijeća, te sudija Tanje Bundalo i Senada Tice kao članova vijeća.

15. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 006412 16GŽ 2 od 16. juna 2016. godine kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena Presuda Osnovnog suda (broj 85 0 P 006412 05 P od 5. novembra 2010. godine) preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Okružni sud je predmetnu presudu donio u vijeću sastavljenom od sudije Dragana Rulofsa, kao predsjednika, te sudija Slobodanke Cocić i Nerminke Begović kao članova vijeća.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da, polazeći od nesporne činjenice da je Rješenjem tužene broj 05/3-362-2/94 od 20. jula 1994. godine urbanističko-građevinski inspektor po službenoj dužnosti naložio rušenje objekta-stambene zgrade u kojoj se nalazio i apelantkinjin stan, a imajući u vidu da je apelantkinja kao parnična stranka izjavila da u momentu rušenja predmetne zgrade nije bila u stanu, odnosno da je živjela u selu Bušletić, gdje ima vikendicu (navodno zbog ratnih dejstava), tužena i nema obavezu da apelantkinji obezbijedi jednosoban stan, površine 40 m², koji zadovoljava minimalne uslove za stanovanje, budući da apelantkinja kao nosilac stanarskog prava nije stanovala u zgradi određenoj za rušenje u vrijeme kada je ona srušena. Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 52 Zakona o stambenim odnosima propisano da stanarsko pravo, odnosno ugovor o korišćenju stana, prestaje kad se zgrada u kojoj se stan nalazi mora rušiti na osnovu odluke nadležnog organa, ili kad se stanari moraju iseliti, jer stan ne zadovoljava higijenske uslove, odnosno predstavlja opasnost po život stanara. U vezi sa tim, naveo je da je apelantkinji ugovor o korišćenju stana prestao na osnovu navedenog propisa. Naime, istakao je da Zakon o stambenim odnosima nije propisao obavezu tužene da nosiocu stanarskog prava na srušenom stanu obezbijedi stanarsko pravo na drugom odgovarajućem stanu, što jasno proizilazi iz stava 2 člana 52 navedenog zakona, a kojim je propisano da se korisnici stana koji treba rušiti mogu iseliti tek nakon što im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ obezbijedi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantkinja napustila stan prije donošenja rješenja o rušenju zgrade, tj. nije bila korisnik stana u vrijeme rušenja, slijedom čega nije ni postojala obaveza stambenog organa tužene da joj prije rušenja zgrade obezbijedi smještaj u drugom stanu. Osim navedenog, Okružni sud je istakao da je izreka prvostepene presude kojom je obavezana tužena da apelantkinji i obezbijedi jednosoban stan, površine 40 m2, na području užeg dijela grada Doboja je neizvršiva, jer nije tačno određena i individualizovana stvar koju treba da obezbijedi tužena apelantkinji (nije označena ulica i kućni broj zgrade u kojoj se stan nalazi). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe člana 203 tada važećeg Zakona o uređenju prostora i člana 52 Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

17. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 85 0 P 006412 16 Rev 3 od 3. novembra 2016. godine. Vrhovni sud je predmetnu presudu donio u vijeću sastavljenom od sudije Biljane Tomić, kao predsjednika vijeća, i sudija Tanje Bundalo i Senada Tice, kao članova vijeća.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te je, između ostalog, citirao odredbe člana 52 st. 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima, kao i odredbe člana 203 st. 1 i 2 Zakona o prostornom uređenju. Zatim, naveo je da je, prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, naveo je da je u konkretnom slučaju predmetna zgrada srušena uslijed fizičke dotrajalosti, na osnovu rješenja nadležnog organa uprave, koji je ovlašćen da ocijeni ispunjenje zakonskih uslova za rušenje zgrade, pa se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je tužena iskoristila ratne uslove za rušenje zgrade. Vrhovni sud je istakao da u vrijeme donošenja rješenja o rušenju 20. jula 1994. godine, te u vrijeme kada je zgrada srušena, apelantkinja nije bila korisnik predmetnog stana, jer je sa porodicom živjela u selu Bušetlić (prema iskazu svjedoka B.B., koji je apelantkinjin suprug, ona je u pomenuto selo otišla početkom 1994. godine). Slijedom te činjenice, po mišljenju Vrhovnog suda, a kako je to zaključio i Okružni sud, tužena nije imala obavezu da apelantkinji obezbijedi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, zato što je apelantkinja u vrijeme rušenja zgrade već stanovala u drugom stanu koji joj je te uslove obezbjeđivao.

19. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, samo u situaciji kada korisnik stanuje u stanu koji se, usljed dotrajalosti, ruši na osnovu rješenja nadležnog organa uprave zainteresovano lice, odnosno stambeni organ dužan mu je obezbijediti drugi stan. Pri tome Vrhovni sud je ocijenio da Zakon o stambenim odnosima nije propisao obavezu da se nosiocu stanarskog prava na srušenom stanu obezbijedi sticanje stanarskog prava na drugom odgovarajućem stanu, već obavezu da mu se obezbijedi „stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja“. Konstatujući da odredbama tog zakona nije definisan pojam „stana koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja“, Vrhovni sud je zaključio da bi se ispunjenje te obaveze u svakom konkretnom slučaju ocijenilo u skladu sa propisima Skupštine opštine. Stoga, Vrhovni sud je istakao da, i kada bi se prihvatili apelantkinjini navodi (koje ponavlja u reviziji) da je iz stana izašla uslijed granatiranja, iako su oni suprotni iskazu svjedoka Branka Đukića, koji je pred sudom izjavio da je granatiranje bilo krajem 1994. godine (a ne početkom 1994. godine, kada se apelantkinja iselila iz stana), ti navodi nisu relevantni za odluku o postavljenom zahtjevu kod utvrđene relevatne činjenice da u vrijeme rušenja stana apelantkinja nije bila njegov korisnik, jer je stanovala u drugom stanu, pa time nije bilo ni obaveze na strani tužene da joj obezbijedi drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni navodi kojima se apelantkinja poziva na povredu prava na imovinu i prava na dom. Konstatujući da, dakle, u konkretnom slučaju tužena nije obavezna da apelantkinji obezbijedi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni navodi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe člana 52 Zakona o stambenim odnosima i člana 203 Zakona o prostornom uređenju. Takođe, Vrhovni sud smatra da je neosnovano i apelantkinjino pozivanje na odluku tog suda broj 85 0 P 005669 11 Rev od 26. aprila 2012. godine, te isticanje da je, zbog različitog suđenja, stavljena u neravnopravan položaj, jer je u toj parnici, za razliku od predmetne parnice, utvrđeno drugačije činjenično stanje (da je nosilac stanarskog prava stan koristio u vrijeme donošenja rješenja o rušenju zgrade). Isto tako, Vrhovni sud je ocijenio da je revizionim navodima neosnovano ukazano na povrede odredaba parničnog postupka tako što je istaknuto da je sudija Slobodanka Cocić, kao sudija izvjestilac, donijela raniju drugostepenu odluku (ukinutu Rješenjem Vrhovnog suda broj 05 0 P 006412 16 Rev 2 od 3. marta 2016. godine), te opet učestvovala kao sudija izvjestilac u donošenju pobijane drugostepene odluke, jer za to nije bilo smetnji u odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da u konkretnom slučaju nesporno nije postupljeno u skladu sa odredbama člana 52 Zakona o stambenim odnosima i člana 203 Zakona o prostornom uređenju. Dalje, ukazuje da je nesporno nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koje se smatra imovinom u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantkinja navodi da je imala prijavljenu adresu na predmetnom stanu i da je taj stan bio njen dom u smislu člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te da je u vrijeme rušenja objekta, koje je izvršeno u vrijeme ratnih dejstava, zbog stalnih granatiranja povremeno odlazila na selo zbog bezbjednosti, ali da su sudovi pogrešno zaključili da nije živjela u predmetnom stanu prije rušenja. Zatim, apelantkinja ukazuje da je u drugostepenom postupku učestvovao sudija Slobodanka Cocić, koja je, kako navodi, „učestvovala u postupku u kojem je utvrđena objektivna pristrasnost“. Takođe, ukazuje da su u ponovnom postupku po revizijama učestvovale iste sudije koje su u istom predmetu donijele dvije različite „presude“, i to: 3. marta 2016. godine i 3. novembra 2016. godine. Apelantkinja tvrdi da „sumnja da je neobjektivan sud koji u istom predmetu bez novih činjenica donosi različite odluke“. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba člana 227 stav 1 tačka 4 i člana 357 ZPP. Pored toga, apelantkinja navodi da postoje različite sudske odluke u identičnim okolnostima. Naime, tvrdi da je u istoj zgradi korisnik stana bio B.Đ., kome je Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 005669 11 Gž i Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 005669 11 Rev usvojen zahtjev za obezbjeđenje stana. Takođe, tvrdi da je u donošenju te presude Vrhovnog suda učestvovao kao sudija izvjestilac Tanja Bundalo, te kao član vijeća Vojislav Dimitrijević, koji su, kako tvrdi, učestvovali i u donošenju osporene presude.

b) Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud i Okružni sud tvrde da osporenim presudama tih sudova nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, povrede prava na imovinu i prava na poštivanje privatnog i porodičnog života u smislu čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome Vrhovni sud navodi da je pobijana presuda tog suda donesena tako što je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda) pravilno primijenjeno materijalno pravo. Shodno navedenom, Vrhovni sud i Okružni sud predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud navodi da nije povrijedio apelantkinjino pravo na pravično suđenje, što je vidljivo iz samog toka postupka, raspravnih zapisnika i sprovedenih dokaza. Takođe, Osnovni sud tvrdi da je Okružni sud pravilno sudio kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev s obzirom na to da je apelantkinja napustila i iselila se iz predmetnog stana prije nego što je bilo doneseno rješenje o rušenju zgrade u kojoj se taj stan nalazio, tako da u momentu rušenja zgrade apelantkinja nije koristila predmetni stan. Takođe, Osnovni sud smatra da ne postoje povrede ZPP u odnosu na postupanje sudije Slobodanke Cocić. Shodno tome, Osnovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.

23. Tužena smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da ničim ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost osporenih odluka. Naime, tužena smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava i da njima nisu povrijeđena apelantkinjina prava na pravično suđenje i imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 227. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4. ako je presudu donio sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet;

ISKLJUČENJE I IZUZEĆE

Član. 357.

Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

[…] 5)ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i […] Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili ako postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

25. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 18/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 52. st. 1. i 2.

Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj se stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprisana u svrhu rušenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život stanara.

U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ, obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučaju eksproprijacije pošto im se obezbijedi odgovarajući stan.

26. U Zakonu o prostornom uređenju („Službeni glasnik SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90 i 14/91) relevantne odredbe glase:

Član 203. st. 1. i 2.

Opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno provesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta.

Rušenje iz prethodnog stava ne može se izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje ne obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi.

[…]

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 006412 16 Rev 3 od 3. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 24. novembra 2016. godine a apelacija je podnesena 17. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantkinja pobija navedene presude Vrhovnog suda i Okružnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za obezbjeđenje stana, na ime stana na kojem je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava, pa je u datim okolnostima nesporno da se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizilazi da apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te ukazuje na povrede principa nepristrasnosti suda.

36. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom prilikom razmatranja apelacionih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je osporenom presudom Okružnog suda, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da joj obezbijedi na području užeg dijela grada Doboja jednosoban stan, površine 40 m², koji zadovoljava minimalne uslove za stanovanje, a u skladu sa propisima Opštine Doboj. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji se nalazio u zgradi koja je srušena na osnovu Rješenja tužene - Opštinskog sekretarijata za inspekcije Doboj broj 05/3-362-2/94 od 20. jula 1994. godine, donesenog po službenoj dužnosti (u kojem je utvrđeno da se taj objekat ruši zbog fizičke dotrajalosti i da je sklon daljnjem urušavanju). Dalje, Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu navedeno, Okružni sud konstatovao da tužena nema obavezu da, u smislu odredaba člana 203 i člana 52, apelantkinji obezbijedi stan koji zadovoljava minimalne uslove za stanovanje, budući da je utvrdio da apelantkinja kao nosilac stanarskog prava u momentu donošenja rješenja o rušenju nije stanovala u zgradi određenoj za rušenje, odnosno nije koristila predmetni stan u vrijeme kada je ta zgrada srušena. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio pravni zaključak i razloge Okružnog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući slične navode koje apelantkinja ponavlja u apelaciji, Vrhovni sud obrazložio da je u konkretnom slučaju predmetna zgrada srušena uslijed fizičke dotrajalosti, na osnovu rješenja nadležnog organa uprave, koji je ovlašćen da ocijeni ispunjenje zakonskih uslova za rušenje zgrade, zbog čega se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je tužena iskoristila ratne uslove za rušenje zgrade. Takođe, obrazložio je da u vrijeme donošenja rješenja o rušenju, 20. jula 1994. godine, te u vrijeme kada je zgrada srušena, apelantkinja nije bila korisnik predmetnog stana, jer je sa porodicom živjela u selu Bušetlić. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da samo u situaciji kada korisnik stanuje u stanu koji se, usljed dotrajalosti, ruši na osnovu rješenja nadležnog organa uprave, zainteresovano lice, odnosno stambeni organ dužan mu je obezbijediti drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Dovodeći u vezu ova obrazloženja i zaključke osporenih presuda sa sadržajem odredaba člana 52 Zakona o stambenim odnosima i člana 203 Zakona o prostornom uređenju na koje su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima tih presuda, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju odlučne činjenice da apelantkinja nije živjela u predmetnom stanu u vrijeme rušenja zgrade u kojoj se taj stan nalazio, odnosno da u to vrijeme nije koristila predmetni stan, niti nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova u osporenim odlukama, a koja bi, u smislu navedenih stavova Ustavnog i Evropskog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

39. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelantkinja ukazuje na različitu praksu redovnih sudova u identičnim okolnostima, te u vezi sa apelantkinjinim pozivanjem na presude Okružnog suda broj 85 0 P 005669 11 Gž i Vrhovnog suda broj 85 0 005669 11 Rev (koje apelantkinja nije dostavila uz apelaciju), Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio slične apelantkinjine navode. Pri tome Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovano pozivanje apelantkinje na odluku tog suda broj 85 0 P 005669 11 Rev od 26. aprila 2012. godine, te isticanje da je, zbog različitog suđenja, stavljena u neravnopravan položaj, jer je u toj parnici, za razliku od predmetne parnice, utvrđeno drugačije činjenično stanje, odnosno da je nosilac stanarskog prava stan koristio u vrijeme donošenja rješenja o rušenju zgrade. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da ni apelantkinja uz apelaciju nije dostavila nikakve dokaze koji bi upućivali na zaključak drugačiji od navedenog zaključka Vrhovnog suda, Ustavni sud u navedenom obrazloženju odluke Vrhovnog suda, takođe, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.

40. U odnosu na apelacione navode iz kojih proizilazi da apelantkinja ukazuje na povredu prava na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti sudije. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan. Ustavni sud, takođe, ističe da je postojanje procedure za obezbjeđivanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudije u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost obezbijedi eliminisanjem uzroka koji bi mogli rezultirati sumnjom u pristrasnost. Shodno navedenom, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudije može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

41. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo sprovesti već se mora i vidjeti da se ona sprovodi (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Takođe, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja problematizuje objektivnu nepristranost sudije Slobodanke Cocić, koja je, kako navodi, „učestvovala u postupku u kojem je utvrđena objektivna pristrasnost“. Takođe, ukazuje da su u ponovnom postupku po revizijama učestvovale iste sudije koje su u istom predmetu donijele dvije različite „presude“, i to 3. marta 2016. godine i 3. novembra 2016. godine.

43. U vezi sa apelacionim navodima kojima se ukazuje na objektivnu nepristrasnost sudije Slobodanke Cocić, Ustavni sud, prije svega, napominje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je u konkretnom predmetu taj sudija kao član vijeća učestvovao u donošenju ranije Presude Okružnog suda broj 85 0 P 006412 10 Gž od 27. decembra 2010. godine (kojom je prvostepena presuda Osnovnog suda od 5. novembra 2010. godine preinačena i tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan). Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda Okružnog suda (kao i kasnije donesena presuda Vrhovnog suda od 4. oktobra 2012. godine) ukinuta na osnovu Odluke Ustavnog suda broj AP 4659/12 od 22. decembra 2015. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kontekstu povrede principa nepristrasnosti suda, s obzirom na to da je sudija Slađana Pajić učestvovala i u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbenom postupku u kojem je preinačena prvostepena presuda i apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen.

44. Ustavni sud zapaža da je nakon toga, odlučujući u izvršenju odluke Ustavnog suda, Okružni sud u ponovnom postupku, a u vijeću u kojem je kao član ponovo učestvovao sudija Slobodanka Cocić (a ne i sudija Slađana Pajić), donio osporenu presudu od 16. juna 2016. godine (kojom je prvostepena presuda Osnovnog suda od 5. novembra 2010. godine preinačena i tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan). Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da je ranija presuda Okružnog suda od 27. decembra 2010. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 3. marta 2016. godine, koje je doneseno na osnovu Odluke Ustavnog suda broj AP 4659/12 od 22. decembra 2015. godine, isključivo zbog povrede principa nepristrasnosti suda uslijed postupanja drugog sudije (sudije Slađane Pajić) u sastavu drugostepenog vijeća, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je sudija Slobodanka Cocić postupala kao član vijeća i u donošenju te ranije presude Okružnog suda i osporene presude Okružnog suda sama po sebi ne ukazuje na razumnu sumnju u njenu pristrasnost s obzirom na to da je taj sudija u predmetnom postupku, zapravo, postupao u istoj fazi postupka (žalbeni postupak). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi razmatrao slične navode u vezi sa učestvovanjem sudije Slobodanke Cocić u sastavu žalbenog vijeća, koje apelantkinja ponavlja u apelaciji. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da za to što je sudija Slobodanka Cocić, kao sudija izvjestilac, donijela raniju drugostepenu odluku i što je opet učestvovala kao sudija izvjestilac u donošenju pobijane drugostepene odluke, nije bilo smetnji u odredbama ZPP. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost navedenog sudije, odnosno iz spisa predmeta ne proizilazi bilo kakva činjenica koja ukazuje na razumnu sumnju u njenu pristrasnost. Imajući u vidu sve navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženje Vrhovnog suda sa odredbama člana 227 stav 1 tačka 4 i člana 357 ZPP, na koje se apelantkinja poziva u apelaciji, a koje regulišu pitanje isključenja, odnosno izuzeća sudije, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni odredaba koje regulišu izuzeće i isključenje sudije i povredu principa nepristrasnosti suda u odnosu na postupanje navedenog sudije u konkretnom predmetu.

45. U odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na pristrasnost sudija Vrhovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelantkinja u apelaciji nije jasno konkretizovala u odnosu na kojeg tačno sudiju tog suda smatra da je ovaj princip povrijeđen. Međutim, Ustavni sud smatra da iz apelacionih navoda proizilazi da se ti navodi odnose na sudiju Tanju Bundalo, koja je u predmetnom postupku, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, učestvovala kao član vijeća Vrhovnog suda, i to u donošenju ranije presude Vrhovnog suda od 4. oktobra 2012. godine (koja je ukinuta navedenom Odlukom Ustavnog suda broj AP 4659/12 od 22. decembra 2015. godine), te rješenja Vrhovnog suda od 3. marta 2016. godine (kojim je drugostepena presuda ukinuta postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda), kao i osporene presude Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine. Takođe, Ustavni sud smatra da se ti navodi odnose i na sudije Senada Ticu i Biljanu Tomić, koji su, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, takođe učestvovali u predmetnom postupku kao član vijeća (sudija Senad Tica), odnosno predsjednik vijeća (sudija Biljana Tomić), i to: u donošenju navedenog rješenja Vrhovnog suda od 3. marta 2016. godine i osporene presude od 3. novembra 2016. godine. Međutim, imajući u vidu činjenicu da su navedene sudije postupale u istoj fazi postupka - revizionom postupku, da je ranija presuda Vrhovnog suda od 4. oktobra ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 4659/12 od 22. decembra 2015. godine isključivo zbog povrede principa pristrasnosti suda uslijed postupanja sudije Slađane Pajić u sastavu drugostepenog vijeća, te dovodeći navedeno u vezu sa sadržajem odredaba člana 357 ZPP, kao i uzimajući u obzir da iz spisa predmeta ne proizilazi bilo kakva činjenica koja ukazuje na razumnu sumnju u nepristrasnost tih sudija, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni odredaba koje regulišu izuzeće i isključenje sudije i povredu principa nepristrasnosti suda u odnosu na postupanje navedenih sudija u konkretnom predmetu.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

47. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

48. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

49. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C).

50. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantkinjin „dom” u smislu značenja člana 8 stav 1 Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantkinja poziva odnose na „miješanje” javnih vlasti u poštivanje toga „doma“. Drugo, da bi “miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).

51. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ postići jedan od zakonitih ciljeva iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr. Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).

52. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f), i op. cit., Kroon protiv Holandije, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li u konkretnom slučaju sporni stan predstavlja apelantkinjin dom u skladu sa značenjem člana 8 Evropske konvencije.

54. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelantkinja živjela u predmetnom stanu, te da je imala status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u tim odlukama utvrđeno da u vrijeme donošenja rješenja o rušenju zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan (20. jula 1994. godine), te u vrijeme kada je zgrada srušena, apelantkinja nije živjela u predmetnom stanu, odnosno da ga nije koristila jer je živjela u selu Bušetlić, gdje ima vikendicu. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji ne osporava zaključak redovnih sudova da u selu Bušetlić ima vikendicu u kojoj je, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, dobrovoljno živjela u vrijeme donošenja rješenja o rušenju zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan i u vrijeme kada je zgrada srušena, pri čemu Ustavni sud u zaključku osporenih odluka primjećuje da je apelantkinja, zapravo, dobrovoljno napustila predmetni stan, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, te zakljujučuje da nije našao elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dobrovoljno napuštajući predmetni stan, kako je to, zapravo, zaključeno u osporenim odlukama, apelantkinja prekinula vezu s tim stanom budući da je ona prestala da u njemu živi i obavlja svoje uobičajene životne aktivnosti, odnosno da je počela da živi na drugom mjestu (u selu Bušetlić, gdje ima vikendicu). Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju predmetni stan ne može smatrati apelantkinjinim domom u smislu značenja člana 8 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1438/14 od 11. januara 2017. godine, AP 531/12 od 26. februara 2015. godine, stav 35, i AP 1948/06 od 8. jula 2007. godine, stav 80, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

55. Stoga, kako se predmetni stan ne može smatrati apelantkinjinim domom u smislu značenja člana 8 Evropske konvencije, slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

56. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, kao i na činjenicu da je članom 52 Zakona o stambenim odnosima propisano da ugovor o korišćenju stana „prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj se stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa“, Ustavni sud smatra da apelantkinja nema imovinu koja bi uživala zaštitu zbog čega su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni sud i Vrhovni sud za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija Okružnog suda, odnosno postupajuće sudije Vrhovnog suda koje su donijeli osporene odluke bili pristrasni.

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je apelantkinja, dobrovoljno napuštajući predmetni stan, prekinula faktičku vezu s predmetnim stanom, zbog čega se taj stan ne može smatrati apelantkinjinim domom.

59. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava, u suštini, vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava , a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-256/17 (K. B.) | Sudska praksa | Aktio