Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-509/17 (N.D.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Naknada štete
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Miješanje u privatni život
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-509/17

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 509/17, rješavajući apelaciju N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. D. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 100845 15 Rev od 22. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija N. D. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 100845 15 Rev od 22. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant N. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 100845 15 Rev od 22. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3239/15 od 16. septembra 2015. godine (kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 3258/15, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 26. juna 2015. godine podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od B. M. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužena su 24. i 31. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 100845 13 P od 17. oktobra 2014. godine, stavom I izreke, tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime nematerijalne štete zbog klevete, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom, stavom II izreke, obavezana je tužena da, nakon pravosnažnosti presude, kao ispriku apelantu, zbog klevete, uvod i izreku predmetne presude dostavi direktoru Kantonalne bolnice Zenica i drugim licima kojima je uputila pismo od 28. oktobra 2013. godine, na isti način na koji je dostavila i navedeno pismo. Stavom III izreke odbijen je kao neosnovan apelantov „dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.500,00 KM“, dok je stavom IV izreke odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant u tužbi istaknuo da su on i tužena zaposlenici Kantonalne bolnice u Zenici, Službe za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju (u daljnjem tekstu: Služba), da on obavlja poslove hirurga i dužnosti načelnika Službe, a tužena je medicinska sestra - instrumentar. Apelant je dalje naveo da je krajem oktobra ili početkom novembra 2013. godine, uz znanje i saglasnost direktora JU Kantonalna bolnica Zenica (u daljnjem tekstu: bolnica), došao u posjed pisma od 28. oktobra 2013. godine, koje je tužena dostavila direktoru bolnice, u kojem o njemu iznosi niz neistina i optužbi u smislu da apelant na tuženu vrši razne vidove pritiska, koje tužena definira kao mobing. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je povodom navedenog pisma tužene, po nalogu direktora bolnice, pravna služba provela internu istragu iz čijih rezultata proizlazi da su tvrdnje tužene o apelantovom navodnom nekorektnom ponašanju prema njoj netačne. Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva istaknuvši da apelant ničim nije dokazao da mu je šteta zaista učinjena.

8. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je u vrijeme kada je tužena uputila sporno pismo direktoru bolnice apelant obavljao dužnost načelnika Službe, a da je tužena u istoj službi obavljala poslove sestre instrumentarke, te da je apelant u hijerarhiji poslova bio nadređen tuženoj. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant kao načelnik Službe pozvao tuženu, koja se nalazila u pripravnosti jer je druga instrumentarka bila na godišnjem odmoru, da 15. juna 2013. godine (vikend) zbog hitnog slučaja dođe na posao. Utvrđeno je da se tužena odazvala apelantovom pozivu i došla u bolnicu nakon sat vremena, kojom prilikom je obavila posao previjanja pacijenta, nakon čega joj je apelant uputio kritike (da mora biti uvijek dostupna, da ga ne zanima njen privatni život nego samo posao). Iz provedenih dokaza, također, proizlazi da kao instrumentarke u operacionoj sali rade tužena i sestra S. A., da je internim aktima bolnice propisano da sestre instrumentarke trebaju biti mobilne i van radnog vremena, kao i da, ukoliko je jedna od njih na godišnjem odmoru, druga mora da bude dostupna 24 sata zbog hitnih slučajeva. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužena o navedenom događaju usmeno, a zatim (na zahtjev direktora) i pismeno (28. oktobra 2013. godine) obavijestila direktora bolnice kojim je tražila premještaj u drugi odjel, navodeći, između ostalog, da je „dovedena [u] stanje nervnog sloma izazvanog mobingom“, te da je „od strane [apelanta] bila izložena kontinuiranom mobingu u obliku učestalih pritisaka, ponižavanja, posebno drskog odnosa i prijetnji otkazom“. Utvrđeno je da je direktor bolnice navedeno pismo dostavio apelantu, tražeći da se izjasni o njemu, zatim pravnoj službi koja je provela internu istragu. Općinski sud je naveo da je tokom istrage izjave dalo više svjedoka, koji su, između ostalog, izjavili da su odnosi između apelanta i tužene bili više nego korektni, da se pripravnost usmeno dogovarala između instrumentarki i načelnika Službe – apelanta, da je mišljenje zaposlenih o apelantu prije i poslije pisma tužene ostalo isto, odnosno veoma pozitivno, te da je njegov odnos prema zaposlenim i tuženoj vrlo korektan.

9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nisu tačni navodi tužene izneseni u pismu od 28. oktobra 2013. godine kojima tvrdi da je apelant nad njom vršio mobing, odnosno da je vršio radnje (ne)fizičkog zlostavljanja ponavljanjem radnji koje imaju ponižavajući efekat na tuženu, te da je posljedica toga bila degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa tužene. To što je apelant pozvao tuženu zbog hitne intervencije u dane vikenda, prema iskazima apelanta i svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru, bila je uobičajena procedura i praksa rada na tom odjeljenju zbog njegove specifičnosti. Pored toga, Općinski sud je zaključio da tužena nije dokazala da je zbog mobinga to sve djelovalo na nju tako da je dovelo, kako navodi u pismu, „do stanja nervnog sloma izazvanog mobingom“. Osim toga, Općinski sud je naveo da se sve navedeno dešavalo u vrlo kratkom periodu, te se ne može zaključiti da se radilo o ponavljanju radnji koje bi se mogle tretirati kao mobing.

10. Prema zakonskoj definiciji, kleveta je iznošenje i prenošenje neistinitog sadržaja prema trećim licima, a budući da je tužena u svom pismu direktoru bolnice iznijela neistinite tvrdnje o mobingu koji nad njom navodno vrši apelant, Općinski sud je zaključio da je tužena odgovorna po članu 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete za nanesenu štetu apelantovom ugledu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je članom 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete regulirano da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno za klevetu. Prema navedenom, tužena je odgovorna za prouzrokovanu štetu apelantu jer je njeno klevetničko pisanje u pismu direktoru bolnice svakako dovelo do narušavanja ugleda apelantove ličnosti. U svom nalazu i mišljenju vještak navodi da se kod apelanta povodom spornog događaja radi o akutnoj stresnoj situaciji po međunarodnoj klasifikaciji bolesti i poremećaja. Pored toga, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, kojom je propisano da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

11. U vezi s visinom dosuđenog iznosa, Općinski sud je izrazio stav da se postojanje štete utvrđuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena subjektivno smatra povrijeđenim, te je još navedeno da je visina dosuđene štete utvrđena na osnovu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno po slobodnoj ocjeni. Prilikom odmjeravanja visine naknade Općinski sud je uzeo u obzir da apelant nije tražio ublažavanje štete, te je stoga umanjio traženi iznos, te je cijenio da je iznos od 2.500,00 KM realna satisfakcija za pričinjenu štetu, saglasna sudskoj praksi.

12. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je istovremeno obavezao apelanta na naknadu troškova parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

13. Kantonalni sud je nakon razmatranja spisa zaključio da je žalba osnovana i da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je kleveta navedenim zakonom označena kao radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Navodi iz pisma tužene koje je ona uputila jedino direktoru bolnice, u kojem je navela da je apelantove kritike doživjela kao mobing na radnom mjestu, prema ocjeni Kantonalnog suda nisu bili usmjereni na nanošenje štete apelantovom ugledu, nego isključivo radi zaštite njenih interesa (tražila premještaj u drugi odjel). S obzirom na to da tužena nije namjerno ili iz nepažnje prenijela neistinite činjenice, Kantonalni sud je zaključio da nije ni odgovorna za štetu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene za klevetu u smislu odredbe člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, s obzirom na to da je tužena u pismu iznijela svoje mišljenje o apelantovom ponašanju prema njoj, koje nije bilo nerazumno (član 7. tačka c. Zakona o zaštiti od klevete). S obzirom na njihov dotadašnji odnos poštovanja, tužena nije imala namjeru klevetati apelanta kao načelnika Službe koji je odgovoran za rad Službe. Imajući u vidu da apelant nije dokazao (pravilo o teretu dokazivanju iz čl. 123–126. ZPP) da je zbog navoda tužene u pismu upućenom direktoru bolnice imao probleme u svojoj porodici, niti u čemu se ti problemi ogledaju, da nije dokazao da je imao bilo kakve negativne posljedice u svojoj praksi zbog smanjenja ugleda (da se, npr. smanjio broj pacijenata u odnosu na raniji period), da je i dalje načelnik Službe u bolnici, tj. da apelant bez obzira na pismo tužene i dalje uživa isti ugled u Službi (što proizlazi iz iskaza svjedoka), Kantonalni sud je zaključio da navodi iz pisma tužene nisu utjecali na umanjenje apelantovog ugleda na njegovom radnom mjestu, zbog čega je preinačio prvostepenu presudu kao u izreci i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 43 0 P 100845 15 Rev od 22. novembra 2016. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu zbog toga što je vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude bila ispod propisanog cenzusa za dopuštenost revizije u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Apelacijom se ukazuje na to da su izjave tužene u predmetnom slučaju utjecale na umanjenje apelantovog ugleda na njegovom radnom mjestu, te da stanovište drugostepenog suda nije pravilno.

17. Nadalje, apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da drugostepeni sud osporenu presudu nije donio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi, nego na osnovu činjenica i okolnosti do kojih je dolazio na osnovu nekih svojih procjena i proizvoljnih stavova. Osim toga, apelant je istaknuo da Kantonalni sud, za razliku od prvostepenog suda, nije obrazložio na koji način je utvrdio da tužena nije namjerno ili iz krajnje nepažnje prenijela neistinite navode, na koji način je prekoračio ovlaštenje propisano u važećem procesnom zakonu, tj. proizvoljno primijenio procesno pravo.

18. Također, apelant je naveo da sudovi imaju prvenstvenu obavezu da osiguraju puno poštovanje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu zaštite pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države, a Kantonalni sud je postupio upravo suprotno toj obavezi jer nije postojao zakonski osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva jer je proizvoljno primijenio i član 10. Evropske konvencije, upravo iz razloga drugačijeg tumačenja činjeničnog stanja.

b)Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj odluci iznio razloge koji opravdavaju donošenje drugostepene odluke i koji nisu u suprotnosti s odredbama materijalnog prava koje su navedene u obrazloženju drugostepene presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete kada je preinačio prvostepenu odluku i kada je primjenom odredbi iz navedenog zakona odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud smatra da apelant u apelaciji nije konkretizirao kojim su radnjama prekršena njegova ustavna prava, niti je ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava iz čl. 6, 10. i 13. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

20. Tužena je navela da je apelacija neosnovana, te da činjenični navodi iz apelacije ne mogu dovesti u sumnju pravičnost drugostepenog suda. Tužena je dalje navela da razgovor između nje i apelanta uopće nije bio primjeren odnosu načelnika Službe i medicinske sestre. U vezi s tim je istaknula da je apelant načelnik Službe i da su svi svjedoci neposredno podređena lica apelantu, te da se ne može ni očekivati da će mu se suprotstaviti u njegovom mišljenju, makar i lažno svjedočili na sudu.

21. Tužena je navela da je apelantovo nesporno ponašanje doživjela kao mobing i da se obratila direktoru bolnice pismeno, molbom da joj se odobri premještaj na bilo koji drugi odjel. Istaknula je da nije imala namjeru niti je podnijela bilo kakav zahtjev za provođenje disciplinskog postupka protiv apelanta, nego se obratila prvo usmeno direktoru bolnice i molila za premještaj, a on je zahtijevao od nje pismeni zahtjev i obrazloženje, što je i potvrdio u svom iskazu pred sudom. Shodno tome je sačinila i pismeni zahtjev navodeći da apelant nad njom vrši mobing i da zbog toga moli premještaj na drugi odjel. O tom pismu je saznanja trebao imati samo direktor bolnice, koji je obavijestio apelanta, a koji je zbog povrijeđene sujete zahtijevao da se provede disciplinski postupak, saslušaju svjedoci, znajući da niko od zaposlenika odjela čiji je načelnik neće svjedočiti protiv njega. Nadalje, tužena je istaknula da apelant od nje nije tražio da postupi u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete, te da demantira pismene navode o mobingu, nego je odmah podnio tužbu. Pored toga, tužena je navela da je nalaz vještaka urađen bez ijednog materijalnog dokaza o navodnim posljedicama i apelantovom teškom duševnom stanju. Osim toga, tužena je navela da je apelant isticao da mu je narušen ugled u bolnici i na odjelu, da bi svi njegovi svjedoci na upute tužene odgovarali suprotno, iz čega proizlazi da narušavanje ugleda nije dokazao, niti je dokazao da je tužena svjesno i zlonamjerno iznijela neistine sa namjerom da one dođu do šireg kruga ljudi, nego su upravo na osnovu njegovog insistiranja ostali zaposlenici odjela došli do saznanja o zahtjevu. Tužena je dalje navela da to što je drugostepeni sud iz izvedenih dokaza izveo drugačije mišljenje o konkretnom događaju i na takvo mišljenje primijenio materijalno pravo ne znači da je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, tužena je predložila da se apelacija odbaci, odnosno da se odbije kao neosnovana, s obzirom na to da je drugostepenom sudu dopušteno da izvede drugačiji zaključak iz činjeničnog stanja i primijeni materijalno pravo i da je osporena odluka donesena na zakonit način bez povrede bilo kojeg ustavom zagarantiranog apelantovog prava.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona Član 5. stav 1.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

•način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, •prirodu i stepen prouzrokovane štete, •dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, •pristanak oštećenog, •vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, •činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, •te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka

h) Pravila Ustavnog suda.

26. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

28. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b)Dopustivost u odnosu na ostale navode

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 43 0 P 100845 15 Rev od 22. novembra 2016. godine kojim je kao nedopuštena odbačena njegova revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 100845 14 Gž od 17. aprila 2015. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud njegove navode ispitati u odnosu na tu presudu.

33. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3258/15, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3239/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je navedena konačna odluka (presuda Kantonalnog suda od 17. aprila 2015. godine) apelantu dostavljena 18. maja 2015. godine, a apelacija broj AP 3258/15 podnesena 26. juna 2015. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i čl. 10. i 13. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda, koja mu je, prema njegovim tvrdnjama, prouzrokovana pismom tužene od 28. oktobra 2013. godine koje je dostavila direktoru bolnice. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

38. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

39. Suština apelacionih prigovora se odnosi na apelantovo nezadovoljstvo stavom Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene za klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tužene.

40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da navodi iz spornog pisma od 28. oktobra 2013. godine nisu izneseni u sredstvima javnog informiranja, odnosno nisu bili dostupni široj javnosti jer tužena nije novinar, a ni apelant nije javna ličnost. Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju zauzeti pristup kao u Odluci broj AP 1347/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1347/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), gdje je sporna izjava (kleveta) iznijeta na sjednici Nastavnog naučnog vijeća Fakulteta zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu, gdje, također, stranke nisu bile novinari, odnosno javne ličnosti.

41. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine).

43. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno njegovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povredu apelantovog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje pismom tužene od 28. oktobra 2013. godine u kojem je, između ostalog, navela da je „od strane [apelanta] bila izložena kontinuiranom mobingu [...]“, ulazi u sferu apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

44. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporena presuda Kantonalnog suda predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedeno miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo u skladu sa „zakonom“. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili relevantne zakonske odredbe, i to čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti od klevete, član 200. ZOO-a, kao i član 123. ZPP. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe. Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe navedenih zakona bile dostupne i predvidive, odnosno da su formulirane s dovoljno preciznosti kako bi pojedincu bilo omogućeno da u skladu s njima regulira svoje ponašanje (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Također, nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. miješanje je imalo cilj da „zaštiti prava i slobode drugih“.

46. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

47. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zauzeo stav da je tužena u spornom pismu upućenom jedino direktoru bolnice, primarno u namjeri da zaštiti vlastite interese (tražila premještaj u drugi odjel), iznijela svoje mišljenje o apelantovom ponašanju prema njoj (subjektivnu ocjenu) i da stoga ne podliježe odgovornosti za izneseno mišljenje, u smislu člana 7. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, ocijenivši da u konkretnom slučaju nema klevete. I prema mišljenju Ustavnog suda, navodi tužene iz spornog pisma ukazuju da ona u njemu iznosi svoj vrijednosni sud, odnosno svoje lično mišljenje u pogledu apelantovog odnosa prema njoj za vrijeme konkretne situacije na radnom mjestu. Upravo činjenica da je tužena tražila premještaj na drugo radno mjesto ukazuje na njen lični doživljaj apelantovog ponašanja prema njoj, koje je ona shvatila kao mobing i koje je, u spornom pismu okarakterizirala kao mobing, a što se u okolnostima konkretnog slučaja može samo smatrati kao vrijednosni sud tužene, nikako kao kleveta prema apelantu.

48. Stoga, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da je tužena u konkretnom slučaju spornim pismom iznijela svoje mišljenje kada je apelantovo ponašanje okarakterizirala kao mobing, slijedom čega ne postoji niti odgovornost tužene za klevetu.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tužene.

50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

52. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

53. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

55. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

56. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelant u apelaciji. Naime, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe, i to čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti od klevete, član 200. ZOO-a, kao i član 123. ZPP. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja izveo jasan zaključak da u konkretnom slučaju nema klevete zbog čega je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Naime, činjenica da je apelant u konkretnom slučaju nezadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

58. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje revizije. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je taj sud zaključio da se ne radi o kleveti niti o odgovornosti tužene, s obzirom na to da navodi tužene iz spornog pisma (upućenog direktoru bolnice), u kojem ona traži premještaj na drugo radno mjesto, nesporno ukazuju na njen lični doživljaj apelantovog ponašanja prilikom konkretne situacije na radnom mjestu (operacija). Takvo ponašanje (verbalne kritike koje je apelant izrekao zato što je tužena zakasnila sat vremena na operaciju) tužena je shvatila kao mobing i u spornom pismu je okarakterizirala kao mobing, pa stoga nema ni proizvoljnosti u pravnom shvatanju Kantonalnog suda da navodi tužene iz spornog pisma ukazuju da se radi o vrijednosnom sudu, a ne o kleveti.

60. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe, i to čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti od klevete, član 200. ZOO-a, kao i član 123. ZPP. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe.

61. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani vanredni pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-509/17 (N.D.) | Sudska praksa | Aktio