Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3879/17 (Republika Srpska)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3879/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3879/17 rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 090376 16 Rev od 23. maja 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 090376 15 Pž od 10.

februara 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 090376 10 Ps od 29. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, podnijela je 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 090376 16 Rev od 23. maja 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 090376 15 Pž od 10. februara 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 090376 10 Ps od 29. maja 2015. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 090376 10 Ps od 29. maja 2015. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže „Nova Banka“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime glavnog duga isplati iznos od 100.000,00 KM, te na ime obračunate zakonske zatezne kamate iznos od 100.000,00 KM i da joj naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da su apelantkinja, kao kreditor i „Agroprom Banka“ (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog) 27. oktobra 2000. godine zaključili Ugovor o komisionu kojim je apelantkinja odobrila pravnom predniku tuženog kredit u iznosu od 100.000,00 KM sa rokom vraćanja od 11 mjeseci. Nadalje je naveo da se pravni prednik tuženog, između ostalog, obavezao da će sredstva kredita plasirati korisniku DP „Stočar“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: krajnji korisnik kredita), da će preduzeti sve mjere naplate kredita i kamata od krajnjeg korisnika kredita, kao i da će sredstva ostvarena naplatom kredita i kamata odmah prenijeti na račun budžeta apelantkinje, te dostavljati podatke o korišćenju i otplati kredita. Isto tako je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizilazi da krajnji korisnik kredita nije vratio kreditna sredstva tuženom, odnosno da tuženi nije vratio kreditna sredstva apelantkinji. Takođe je naveo da su na osnovu Ugovora o komisionu od 27. oktobra 2000. godine pravni prednik tuženog i krajnji korisnik kredita zaključili 6. novembra 2000. godine Ugovor o komisionom kreditu kojim je pravni prednik tuženog odobrio krajnjem korisniku kredita iznos od 100.000,00 KM iz sredstava budžeta Vlade RS, Ministarstvo finansija. Okružni privredni sud je na osnovu akta od 14. marta 2005. godine utvrdio da je apelantkinja podnijela tuženom zahtjev za preuzimanje kredita iz komisiona banke, a 22. marta 2005. godine apelantkinja je tuženom dostavila nalog za isknjižavanje obaveza i potraživanja po osnovu kredita iz sredstava budžeta apelantkinje. Dalje, da je na osnovu tog naloga tuženi dostavio apelantkinji na usaglašavanje spisak korisnika komisionih kredita (pod rednim brojem 6. krajnji korisnik kredita) u iznosu od 100.000,00 KM i naveo da podatke dostavlja radi usaglašavanja stanja nakon čega bi se izvršilo predavanje dosjea, raskidanje ugovora komisionih plasmana i završilo isknjižavanje evidencije svih potraživanja po kreditima (apelantkinja i tuženi su 29. marta 2005. godine izvršili primopredaju kreditnog dosjea krajnjeg korisnika kredita). Shodno navedenom, Okružni privredni sud je ukazao na odredbe člana 771. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o komisionu obavezuje komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent. Okružni privredni sud je naveo da kada je u pitanju osnovni oblik ugovora o komisionu, osnovno je pravilo da komisionar ne odgovara komitentu za to da će njegov saugovarač ispuniti svoje obaveze koje je preuzeo sklapanjem ugovora. Nadalje je ukazao da se odgovornost komisionara za ispunjenje obaveze njegovog saugovarača naziva delkredere i takav ugovor je regulisan odredbama člana 781. ZOO. U vezi s tim, Okružni privredni sud je istakao da se ovakva vrsta odgovornosti ne može pretpostavljati, već mora biti izričito i jasno ugovorena, tako da se ne ostavlja prostor sumnji da li je ugovorena takva vrsta odgovornosti. Okružni privredni sud je ukazao da ugovor o komisionom kreditu kojeg su zaključili apelantkinja i tuženi ne sadrži izričitu odredbu o posebnom jemstvu. S obzirom na to da iz sadržaja ugovora proizilazi da je tuženi imao obavezu da u svoje ime i za račun apelantkinje obavi posao koji mu je povjerila apelantkinja, kao komitent, te kako nije, u smislu odredaba člana 781. ZOO izričito i jasno ugovorena odgovornost tuženog, kao komisionara za ispunjenje obaveze njegovog saugovarača, kao krajnjeg korisnika kredita, Okružni privredni sud je zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu glavnog duga i obračunate zakonske zatezne kamate.

4. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Viši privredni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 090376 15 Pž od 10. februara 2016. godine kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda.

5. Viši privredni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom predmetu radi o ugovoru o komisionu, kako je to navedeno i u samom nazivu ugovora i u sadržaju drugih odredaba ugovora, a u kojima nije propisana odgovornost komisionara za neispunjenje obaveze od strane trećeg lica. Viši privredni sud je naveo da iako je tačno da predmetni ugovor ima elemente ugovora o nalogu, dodirna zajednička tačka ovih ugovora je u tome što se u vezi sa ovim ugovorima pojavljuje i treće lice, tj. krajnji korisnik kredita, međutim imajući u vidu odredbe čl. 771. i 781. ZOO apelantkinjinim žalbenim argumentima nije dovedena u pitanje pravilnost prvostepene presude. Osim toga, Okružni privredni sud je ukazao da nisu osnovani apelantkinjini navodi da je njen zahtjev trebalo cijeniti s obzirom na pravne učinke koje proizvodi raskid ugovora prema odredbama člana 132. ZOO, budući da su sredstva tuženom data radi daljnjeg plasmana trećim licima tako da tuženi primljena sredstva nije ni zadržao, što nije ni sporno, već je putem ugovora sa trećim licem plasirao kredit pod uslovima i na način predviđen ugovorom. Viši privredni sud je naveo da iako sud nije vezan označenim pravnim osnovom, vezan je činjeničnim navodima tužbe koji predstavljaju obligatoran elemenat tužbe koji determiniše i sadržinu tužbenog zahtjeva pa kako apelantkinja u tužbi nije navela činjenice i dokaze iz kojih bi proizilazila obaveza tuženog u vidu naknade štete zbog neispunjenja ugovora prema odredbama člana 124. ZOO (zbog nepreduzimanja radnji u cilju naplate kredita po ugovoru sa trećim licem, kako je bilo predviđeno članom 6. ugovora, a što bi odredilo i sasvim drugi pravac dokazivanja spornih činjenica), sud nije mogao raspravljati o eventualnoj osnovanosti takvog tužbenog zahtjeva jer bi to bilo suprotno dispozitivnom načelu na kojem je zasnovan parnični postupak, koji se ogleda u tome da je apelantkinja po svojoj volji odredila sadržinu tužbenog zahtjeva, navela činjenice na kojima temelji zahtjev i dokaze koji te činjenice potvrđuju. U konačnom, Viši privredni sud je zaključio da tuženi, kao komisionar ne može da odgovara za obaveze krajnjeg korisnika kredita, iz razloga što ne postoji klauzula delkredere, koja bi imala značenje povećane odgovornosti i koja propisuje ličnu odgovornost komitenta da će posao preuzet ugovorom biti potpuno i uredno završen, tako da bi samo u slučaju ugovaranja ove klauzule tuženi bio odgovoran (kao jemac) i za obaveze koje inače padaju na treća lica sa kojima je tuženi zaključio pravni posao po nalogu i za račun apelantkinje, pa odsustvo takve klauzule nužno vodi odbijanju tužbenog zahtjeva.

6. Presudom Vrhovnog suda od 23. maja 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna drugostepena odluka, te je ukazao da u smislu odredaba ZOO, komisionar, poslove koje mu je povjerio komitent, ispunjava u svoje ime, pa prema trećim licima istupa kao samostalna ugovorna strana. Nadalje je naveo da bitan element ugovora o komisionu jeste određivanje poslova koje će komisionar obaviti u svoje ime, a za račun komitenta i ti poslovi moraju biti precizno određeni u ugovoru. Takođe je naveo da komisionar ne odgovara komitentu da će njegov saugovarač ispuniti svoje obaveze koje je preuzeo sklapanjem ugovora, ili ukoliko ih ispuni neuredno. Vrhovni sud je istakao da ako nije drugačije ugovoreno, rizik za zaključeni posao snosi u pravilu komitent, odnosno u slučaju neispunjenja obaveze od strane saugovarača, komitent ne može zahtijevati od komisionara ispunjenje obaveze. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da komisionar, posebnom klauzulom u ugovoru koja mora biti izričita, može preuzeti dodatnu obavezu – jemstvo za svog saugovarača, odnosno treće lice (delkredere komision), te u tom slučaju komisionar odgovara komitentu za ispunjenje obaveze svog saugovarača solidarno sa ugovaračem iz ugovora o komisionu, pa komitent može od njega zahtijevati ispunjenje obaveze ako je nije ispunio saugovarač. S obzirom na to da ugovor kojeg su zaključili apelantkinja i tuženi ne sadrži takvu klauzulu, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu predmetnog duga i obračunate zakonske kamate.

8. Apelantkinja navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da se povreda navedenih prava ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantkinja ukazuje da je pogrešan zaključak da se neosnovanost tužbenog zahtjeva zasniva na odredbama člana 781. ZOO, odnosno drugim odredbama ZOO kojima je regulisan predmetni pravni posao. Takođe, apelantkinja u više navrata navodi da je u cijelosti ispunila svoju obavezu iz ugovora, a da tuženi to nije učinio, slijedom čega ima legitimno pravo da od tuženog traži povrat onoga što je dala. Osim toga, ukazala je na Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 000663 12 Rev od 3. jula 2013. godine kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev protiv krajnjeg korisnika kredita, vođen radi duga, a koji postupak je proistekao iz jednog od materijalno-pravnih odnosa na kojima se zasniva i predmetno potraživanje i kojom prilikom se Vrhovni sud pozvao na gotovo identične zakonske odredbe kao i prilikom donošenja osporene predmetne odluke, te da je presuda koja je osporena apelacijom kontradiktorna sa stavom Vrhovnog suda u presudi od 3. jula 2013. godine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali argumentovane i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance saglasni u stavu da parnične stranke prilikom zaključenja ugovora o komisionu nisu ugovorile posebnu klauzulu (delkredere) koja mora biti izričita i jasna i koja bi u tom slučaju obavezivala tuženog, slijedom čega su zaključili da tuženi nije u obavezi isplatiti apelantkinji predmetno potraživanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4520/13 od 12. maja 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. U odnosu na apelantkinjin navod u vezi presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 000663 12 Rev od 3. jula 2013. godine, odnosno da je u istim činjeničnim i pravnim situacijama donosio drugačije pravne zaključke, čime ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tom odlukom potvrdio nižestepene presude kojima je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže krajnji korisnik kredita da joj isplati iznos od 100.000,00 KM na ime glavnog duga po osnovu ugovora o komisionom kreditu i iznos od 100.000,00 KM na ime zakonske zatezne kamate. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedenu presudu temeljio na činjenici da ne postoji ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka (apelantkinja i krajnji korisnik kredita) na kome bi se mogao zasnivati tužbeni zahtjev, te je zaključio da apelantkinji u tom predmetu nedostaje aktivna legitimacija. S obzirom na to da se odluka Vrhovnog suda od 3. jula 2013. godine zasniva na nedostatku aktivne legitimacije na strani apelantkinje, dok se presuda koja je osporena predmetnom apelacijom zasniva na činjenici da parnične stranke nisu ugovorile posebnu klauzulu koja bi obavezala tuženog na isplatu predmetnog potraživanja, Ustavni sud smatra da navedene odluke nisu donesene na osnovu identičnih zakonskih odredaba, te da nisu, kako smatra apelantkinja, kontradiktorne jedna drugoj, odnosno da ovakvi apelantkinjini navodi ne pokreću pitanje povrede principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3879/17 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio