Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/18 (N. S. i J. Z.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Nacionalizacija
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1927/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1927/18, rješavajući apelaciju Nade Silov i Jovana Zalada, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nada Silov i Jovan Zalad protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012738 15 Uvp od 30. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 012738 13 U od 9. jula 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Silov i Jovan Zalad (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 28. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012738 15 Uvp od 30. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 012738 13 U od 9. jula 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev apelanata za uspostavljanjem ranijeg vlasničko pravnog odnosa na zemljištu, pobliže označenom u izreci prvostepenog upravnog rješenja.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelanti pokrenuli upravni postupak s ciljem uspostave ranijeg vlasničko pravnog odnosa na šest zemljišnih parcela koje su bile u vlasništvu pravnog prednika apelanata, temeljem odredbi člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZGZ). Na navedenim nekretninama u javnim evidencijama nisu upisana nikakva prava u korist apelanata a iste su nacionalizovane rješenjem iz 1961. godine. Vrhovni sud je naveo da zakonska norma na koju se pozivaju apelanti, propisuje prethodno ispitivanje dva uslova za uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa i to da se utvrdi po kom osnovu je predmetno zemljište postalo društvena odnosno državna svojina, da li temeljem zakona ili odluke opštine, te da se utvrdi da li je zemljište privedeno namjeni, odnosno da li su na njemu izgrađeni objekti. Nadalje je naveo da je prvostepeni upravni organ odbio predmetni zahtjev apelanata uz obrazloženje da nisu uspunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 44. ZGZ. Naime, prvostepeni upravni organ je utvrdio da su predmetne nekretnine nacionalizovane zajedno sa zgradama, pa da se ne radi o nacionalizaciji neizgrađenog građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je naveo da su bez osnova navodi apelanata da su po rješenju iz 1961. godine nacionalizovani samo dijelovi predmetnih građevinskih parcela i da je pravni prednik apelanata (kao raniji vlasnik) nakon nacionalizacije trebao zadržati pravo korišćenja tog zemljišta, s obzirom da su se ti prigovori mogli isticati jedino u postupku nacionalizacije i postupku provođenja tog riješenja u zemljišnim knjigama.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentuju tvrdnjom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ponavljaju argumentaciju iznesenu pred upravnim organima i redovnim sudovima. Relevantni propisi
5. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 44.
(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58), (2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelanti nisu „žrtve“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u zahtjevu za vanredno preispitivanje, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević