Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/18 ("Mack" d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-766/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-766/18, rješavajući apelaciju "Mack" d.o.o. Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Mack" d.o.o. Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 097775 17 Už od 30. novembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Mack" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Broćilo, direktor apelanta, podnio je 8. februara 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 097775 17 Už od 30. novembra 2017. godine.

2. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 097775 17 Už od 30. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba, te je potvrđena Presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 097775 16 U od 14. juna 2017. godine. Navedenom presudom Osnovnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Apelacione komisije Kancelarije Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija), radi poništenja Rješenja Apelacione komisije broj UP-II-14- 000026/16 od 31. maja 2016. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za poništavanje i ukidanje po pravu nadzora Rješenja Apelacione komisije broj 02/2-456.1/2-2027-08/04-AP-548/04 od 18. januara 2005. godine (stav I izreke rješenja), te je zahtjev za obnovu postupka okončanog istim rješenjem odbačen kao nepravoremen (stav II izreke rješenje).

3. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je odredbom člana 243. stav 1. tačka 4) Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o upravnom postupku) propisano da će Apelaciona komisija poništiti po pravu nadzora rješenje koje je konačno u upravnom postupku ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, ucjene pritiska ili druge nedopuštene radnje. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da bi Apelaciona komisija u konkretnom slučaju mogla, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, poništiti svoje rješenje od 18. januara 2005. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Direkcije za finansije – Poreske uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 02/2-456.1/2-2027-08/04 od 11. oktobra 2004. godine, apelant je u svom zahtjevu trebao navesti konkretne, pouzdane i uvjerljive navode i dokaze da je određena osoba izvršila pravno nedozvoljen uticaj na službenu osobu Poreske uprave. Apelacioni sud je istakao da je pravilna i zakonita odluka Apelacione komisije kojom je apelantov zahtjev za poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora odbijen, s obzirom da nisu ispunjeni uslovi za poništenje i ukidanje rješenja po pravu nadzora, a s obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi nesporno proizilazilo da je Rješenje Poreske uprave od 11. oktobra 2004. godine doneseno na osnovu nedopuštenog uticaja na službenu osobu Poreske uprave, niti takvo stanje stvari proizilazi iz spisa predmeta upravnog postupka. Nadalje, u obrazloženju svoje presude, Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 233. stav 1. tač. 2) i 3) Zakona o upravnom postupku (kojom je propisan rok od 30 dana u kojem stranka može tražiti obnovu postupka), te je istakao da je Presudu Apelacionog suda broj 97 0 K 000055 10 Kž od 2. novembra 2010. godine (kojom je apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo Poreska utaja i na kojoj zasniva zahtjev za obnovu postupka), apelant zaprimio 1. decembra 2010. godine, dok je zahtjev za obnovu postupka podnio 2. marta 2016. godine, dakle, protekom subjektivnog roka propisanog navedenom zakonskom odredbom. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je ispravna odluka Apelacione komisije kojom je zahtjev za obnovu predmetnog postupka odbačen kao neblagovremen. U konačnici, Apelacioni sud je zaključio da je pravilna i zakonita odluka Osnovnog suda kojim se apelantova tužba u cjelosti odbija kao neosnovana.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je navedenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/18 ("Mack" d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio