Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/17 (M. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 127
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-922/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-922/17, rješavajući apelaciju Momčila Milakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Milakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 124293 15 Rev od 8. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Milaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 124293 15 Rev od 8. decembra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 124293 11 P od 7. marta 2014. godine, raskinut je ugovor o deviznoj štednji zaključen između apelanta i prednika prvotužene (UniCredit Bank a.d. Banjaluka) te je obavezana drugotužena (Republika Srpska) da apelantu isplati na ime glavnog duga iznos od 33.171,85 KM i na ime dospjelih kamata iznos od 33.171,85 KM. Istom presudom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže prvotužena da solidarno sa drugotuženom apelantu isplati navedeni glavni dug i dospjele kamate.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant sa prednikom prvotužene Privrednom bankom Sarajevo imao zaključen ugovor o novčanom depozitu kojim je apelant kod pomenute banke deponovao devizna sredstvima, a zašto mu je izdata štedna knjižica. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelant traži raskid ugovora o deviznoj štednji, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 127. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ” br. 29/78. 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proističe da, budući da je prvotužena privatizovana i da je izvršila prenos i isknjižavanje sredstava devizne štednje sa svog računa u korist entiteta, odnosno države Bosne i Hercegovine, a da iz držanja tuženih proističe da obavezu iz predmetnog ugovora o deviznoj štednji nisu ispunile ni nakon podnošenja ove tužbe, to su se stekli uslovi iz člana 127. ZOO za raskid ugovora. Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se tuženi obavežu da apelantu solidarno isplate traženi iznos, Osnovni sud je zaključio da navedeno potraživanje apelanta u smislu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 78/06 i 72/07) predstavlja staru deviznu štednju, te je ukazao na odredbe člana 1. stav 2. istog zakona kojim je propisano da za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovara BiH, a entiteti obezbjeđuju sredstva za isplatu. Pored toga, Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 5. istog Zakona kojim je propisano da obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu sa odredbama ovog Zakona i provedbenih propisa, mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku. Osnovni sud je, također je ukazao da je odredbom člana 1. stav 2. istog Zakona propisano da su država Bosne i Hercegovine, odnosno njeni entiteti preuzeli dug po osnovu stare devizne štednje. Prema stavu Osnovnog suda, iz navedenih odredaba proizilazi da prvotužena nije pasivno legitimisana strana u ovoj pravnoj stvari s obzirom da je privatizovana i da je izvršila, u skladu sa gore pomenutim propisima, prenos i isknjižavanje sredstava devizne štednje sa svog računa u korist entiteta. Međutim, prema stavu Osnovnog suda, neosnovan je prigovor drugotužene da ni ona nije odgovorna za štetu uzrokovanu radnjama tužene banke i da se potraživanje apelanta ima ostvarivati u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te da je država na osnovu Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama preuzela obaveze u pogledu stare devizne štednje. Naime, Osnovni sud je zaključio da je drugotužena po zakonu preuzela obavezu da apelantu izmiri staru deviznu štednju, pa samim tim da mu plati i odgovarajuće ili propisane kamate.
4. Odlučujući o žalbi drugotužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 124293 14 Gž od 31. jula 2014. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu koji se odnosi na glavni dug i kamatu žalbu drugotužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude, u odnosu na odlučenje o glavnom dugu i kamati, između ostalog, naveo da u predmetnoj pravnoj situaciji, bez obzira na to što je apelant sa prvotuženom kao bankom u materijalno-pravnom odnosu, proizašlom iz zaključenog ugovora o oročavanju sredstava, u konkretnoj pravnoj stvari pasivno je legitimisana drugotužena, jer je njena pasivna legitimacija zasnovana na zakonu. Prema stavu Okružnog suda, Republika Srpska je preuzela obavezu da apelantu izmiri staru deviznu štednju, pa samim tim da mu plati i odgovarajuće ili propisane kamate, u smislu član 446. ZOO.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 124293 15 Rev od 8. decembra 2016. godine uvažio reviziju koju je drugotužena izjavila protiv drugostepene presude, te je drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu drugotužene usvojio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0P 12429 11 P od 7. marta 2014. godine preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i da obje odluke nižestepenih sudova u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, nisu pravilne. Naime, Vrhovni sud je ukazao na zaključak nižestepenih sudova da je pasivna legitimacija isključivo na strani drugotužene jer je ona po odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 1/08) obavezna na isplatu sredstava stare devizne štednje. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da su postupak, način i rokovi izmirenja obaveza po osnovu „stare devizne štednje“ regulisani Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, koji u članu 1. stav 2. propisuje da je za obaveze po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a da sredstva obezbjeđuju entiteti i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da obzirom da se u konkrentom slučaju radi o deviznim novčanim sredstvima koja je apelant položio na štednu knjižicu kod domaće banke, očigledne je da se radi o sredstvima po računima stare devizne štednje i da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje materijalni propis ,,lex specialis“ koji se treba primijeniti na ovu vrstu materijalno pravnih odnosa i po tom propisu cijeniti osnovanost istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene. Vrhovni sud je zaključio da se, stoga, činjenica da je Republika Srpska donijela svoj Zakon o izmirenju obaveza Republike Srpske (Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj; „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/08), ne utiče na odluku o osnovanosti istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, jer je tim zakonom samo propisan način ispunjenja obaveza Republike Srpske po osnovu računa stare devizne štednje i odnosi se na izvršni postupak. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao na odredbe člana 2. stav 2. navedenog Zakona kojim je propisano da sredstva za izmirenje obaveza po osnovu stare devizne štednje obezbjeđuje Republika Srpska, dok je članom 8. stav 1. propisano da se obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu izvršene isplatom u gotovini u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, izvršavaju emisijom obveznica.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prava na imovinu, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da drugotužena nije pasivno legitimisana za isplatu stare devizne štednje u konkrentom slučaju, a što je protivno domaćim zakonima i međunarodnom pravu. Osim toga, apelant navodi je Vrhovni sud u nekoliko slučajeva odlučujući o pitanju stare devizne štednje „u cilju zaštite izvršne vlasti, a na štetu građana“, donosio različite odluke i da je stalno mijenjao stav, zbog čega smatra da je diskriminisan u odnosu na lica čiji su tužbeni zahtjevi usvojeni.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je preinačio presude nižestepenih sudova i odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud zaključio, obzirom da se u konkrentom slučaju radi o sredstvima stare devizne štednje, da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje materijalni propis ,,lex specialis“ koji se treba primijeniti na ovu vrstu materijalno pravnih odnosa, pa je u vezi s tim ukazao na odredbu člana 1. stav 2. propisuje da je za obaveze po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a da sredstva obezbjeđuju entiteti i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, te da su u skladu sa navedenim nižestepeni sudovi trebali cijeniti osnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla drugotužena. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud ukazao da činjenica da je Republika Srpska donijela svoj Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, ne utiče na odluku o osnovanosti istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije, jer je tim zakonom samo propisan način ispunjenja obaveza Republike Srpske po osnovu računa stare devizne štednje i odnosi se na izvršni postupak, odnosno da se obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu izvršene isplatom u gotovini u skladu sa Zakonom o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, izvršavaju emisijom obveznica. Imajući u vidu ovako obrazloženje Vrhovnog suda, a dovodeći ga u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u zaključcima Vrhovnog suda, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je diskriminisan u odnosu na druga lica u sličnoj poziciju, jer je Vrhovni sud o pitanju stare devizne štednje „u cilju zaštite izvršne vlasti, a na štetu građana“, donosio različite odluke i da je stalno mijenjao stav. Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U odnosu na ove navode apelanta, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
14. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Vrhovnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je Vrhovni sud u analognoj situaciji donio drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević