Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1721/18 (I. S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1721/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1721/18, rješavajući apelaciju Igora Siručića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Igor Siručić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 106350 15 Rev od 5. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Igor Siručić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Eterović" d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 106350 15 Rev od 5. decembra 2017. godine.

2. Osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 106350 11 Gž od 27. marta 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 106350 09 P od 16. januara 2011. godine. Navedenom prvostepenom presudom, između ostalog, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice (M. I.) kojim je tražila da se raskine Ugovor o prodaji garsonjere (koja se nalazi u Sarajevu), a koji je zaključen između tužiteljice i apelanta 10. decembra 2008. godine, te je obavezan apelant da tužiteljici isplati iznos od 59.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 23. jula 2009. godine pa do konačne isplate.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev za raskid navedenog ugovora i povrat plaćenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, utvrdivši da predmetni stan zbog materijalnih nedostataka nije za redovnu upotrebu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom na osnovu nalaza vještaka elektroenergetske struke i na osnovu izjava svjedoka utvrđeno da se u predulazu u predmetni stan nalazi trafostanica koja nije fizički izdvojena iz predmetnog stana, niti se stan nalazi na zakonom dozvoljenoj udaljenosti od trafostanice, zbog čega neadekvatna oklopljenost trafostanice u odnosu na blizinu stana izaziva, kako za predulaz, tako i za stan štetna dejstva (elektromagnetno zračenje, buku, vibracije). Dalje je utvrđeno da je prije zaključena ugovora o prodaji predmetnog stana, kao i prilikom pregleda stana, tužiteljici predočeno da se u predulazu nalazi električni priključak za zgradu, da bi tužiteljica, koja živi i radi u Švedskoj, u junu 2009. godine, prilikom dolaska u Sarajevo uvidjela da je to trafostanica i da emituje štetna dejstva. U cilju otklanjanja navedenih nedostataka, tužiteljica je preduzela radnje, koje nije mogla otkloniti s obzirom na položaj stana prema trafostanici i uskraćene saglasnosti stanara zgrade za otvaranje ulaza u stan sa druge strane zgrade. Nadalje, utvrđeno je da apelantu nije mogla ostati nepoznata činjenica skrivenih mana stana u odnosu na postojanje i blizinu trafostanice koja ima štetna dejstva, a da je to znao sudovi su zaključili na osnovu činjenicetvrdnje apelanta da stan ima sva potrebna svojstva za stanovanje, da je prilikom pregleda stana od strane tužiteljice, apelant skrenuo pažnju tužiteljici na postojanje električnog priključka za zgradu, a ne trafostanice, da je tužiteljici objasnio da predulaz u stan ima karakter ostave i služi mu za ostavljanje stvari, što je suprotno nalazu vještaka da prolaženje kroz predulaz, a posebno zadržavanje i boravak u predulazu trafostanica može prouzrokovati štetu po život i zdravlje ljudi. Vrhovni sud je u cjelosti prihvatio utvrđenja i pravnu ocjenu redovnih sudova da su navedeni nedostaci dovoljni za raskid ugovora o prodaji s posljedicom vraćanja kupoprodajne cijene, primjenom odredaba čl. 478., 479. stav 1. tačka 1., 480. stav 3., 485 i 488. stav 1. tačka 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da prigovori apelanta da je tužiteljica znala da kupuje predmetni stan bez materijalnih nedostataka, da iznijete činjenice i ne predstavljaju materijalne nedostatke predmetnog stana, ne opravdavaju postojanje takvih skrivenih nedostataka koji čine kupljenu stvar neupotrebljivom u svrhe za koje je kupljena, jer zakon propisujee odgovornost prodavca za materijalne nedostatke stvari koje je imala u času prelaska rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato (član 482. stav 1 ZOO), pružajući time zaštitu kupcu zbog skrivenih nedostataka stvari (član 482. stav 1. ZOO), s pravom na raskid ugovora (član 488. stav 1. tačka 3. ZOO) i povratom plaćene kupoprodajne cijene (član 132. ZOO).

4. Vrhovni sud je naveo da apelantovu odgovornost za materijalne nedostatke predmetnog stana ne otklanja činjenica da je živio u stanu, da nikakve štetne emisije nije osjetio i da nije postavljao zahtjev Elektroprivredi BiH za otklanjanje štetnih emisija. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se radi (kako su nižestepeni sudovi ocijenili) o nedostacima koji se nisu mogli otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stana, te da je, u tom smislu, zakonita ocjena redovnih sudova da je apelant odgovoran i za skrivene nedostatke, koji su otkriveni redovnom upotrebom stana i koji se nisu mogli otkriti uobijačenim pregledom prilikom preuzimanja stana, zato što je znao za materijalne nedostatke stana, prešutio ih tužiteljici i na taj način je obmanuo. Također je naveo da je zakonita i odluka da je apelant dužan vratiti tužiteljici kupoprodajnu cijenu zajedno sa zateznim kamatama (član 132. st. 2. i 5. ZOO), a u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom.

Apelacioni navodi

5. Apelant se u predmetnoj apelaciji pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na obrazloženu odluku, pravo na imovinu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni ZOO-a.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1721/18 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio