Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/18 (M. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat u prijašnje stanje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1117/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1117/18, rješavajući apelaciju Muamera Malićevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muamera Malićevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 072904 17 Gži od 29. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamer Malićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emina Hasanović advokat iz Sarajeva, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 072904 17 Gži od 29. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja o namirenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 072904 09 I od 6. marta 2017. godine i navedeno rješenje je potvrđeno (stav I izreke rješenja), te je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 072904 09 I od 6. marta 2017. godine, kojim je odbijen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje i navedeno rješenje je potvrđeno (stav II izreke rješenja).
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant neosnovano prigovara da mu nije bilo omogućeno učešće u izvršnom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su apelantu rješenje o izvršenju, kao i druga pismena prvostepenog suda dostavljeni na adresu označenu u prijedlogu za izvršenje, te da je ta pismena apelant uredno primio. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da ukoliko je apelant u međuvremenu promijenio adresu stanovanja bio je dužan da o tome obavijesti sud u smislu odredaba člana 352. Zakona o parničnom postupku. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je bez uticaja apelantov žalbeni navod da su tražilac izvršenja i kupac međusobno povezana lica, budući da odredbama člana 88. Zakona o izvršnom postupku, koje regulišu ko ne može biti kupac u postupku prodaje javni nadmetanjem, nije isključena mogućnost da kupac bude lice povezano sa tražiocem izvršenja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prijedlog apelanta nedozvoljen, s obzirom da se povrat u prijašnje stanje može dozvoliti samo zbog propuštanja roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o izvršenju, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o propuštanju takvog roka, niti se ukazivalo na propuštanje određenih radnji od strane apelanta. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje trebalo odbaciti, a ne odbiti, ali da ta okolnost nije štetno uticala na prava apelanta, s obzirom da je o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje u svakom slučaju trebalo negativno riješiti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi da nije bio obaviješten o postupku koji se vodi radi prodaje njegove imovine, odnosno da je obaviješten putem oglasne ploče suda. Takođe, apelant navodi da je tražilac izvršenja vlasnik i osnivač kupca, te da se kupac kao takav smatra povezanim licem sa tražiocem izvršenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni su u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević