Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-283/17 (J. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Reformatio in peius
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-283/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 283/17, rješavajući apelaciju Jasmina Brige, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Brige podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 006444 16 Kž 2 od 19. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 07 0 K 008711 13 K od 04 0 K 006444 16 K2 od 9. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Briga (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, a zastupa ga Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 21. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 006444 16 Kž 2 od 19. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008711 13 K od 04 0 K 006444 16 K2 od 9. juna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. novembra 2018. godine, Vrhovni sud 4. decembra 2018. godine, a Tužilaštvo 10. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Raniji tok postupka

5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 006444 14 K od 12. juna 2015. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka c) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 006444 15 Kž od 16. decembra 2015. godine ukinuta je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 K 006444 14 K od 12. juna 2015. godine i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.

Osporene presude

7. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 006444 16 K 2 od 9. juna 2016. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 16 godina, te za krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka c) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci. Na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, te su mu oduzeti pištolji, opisani u izreci presude, kao predmeti upotrijebljeni pri izvršenju krivičnog djela. Na osnovu člana 212. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećeni su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKPFBiH, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, čiju će visinu odrediti Kantonalni sud posebnim rješenjem, te da sudu plati paušal u iznosu od 50,00 KM.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud proveo brojne dokaze na prijedlog Tužilaštva i odbrane, te da je na osnovu analize svih izvedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme, mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant, nakon što je saznao gdje stanuje Em. O., kojeg je tražio zbog toga što je on u ranijem periodu na bočnom zidu ulaza u njegovu zgradu crnom bojom napisao grafit s četiri ćirilična slova S, u alkoholiziranom stanju, s koncentracijom alkohola u krvi od 2,30 promila, pokucao na ulazna vrata stana porodice O., naoružan s dva pištolja, koja je suprotno odredbama čl. 3. i 10. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona nosio u džepovima svog prsluka. Kada je Em. O. otvorio vrata, apelant ga je upitao da li je on napisao spomenuti grafit, te kada je Em. potvrdno odgovorio, apelant ga je upitao: „Hoćeš li da te ubijem?“ i pri tome iz džepova svog prsluka izvadio oba pištolja i u njih ubacio okvire napunjene mecima. Tada je Em. u strahu čučnuo, a apelant mu je prislonio oba pištolja na čelo i zadao udarac drškom pištolja po tjemenu glave. Nakon što je u haustor ušla komšinica J. T. i Em. joj rekao da zove policiju jer mu apelant prijeti s dva pištolja, apelant je pištolje sakrio u svoje džepove. Međutim, ponovo je izvadio jedan pištolj iz džepa i krenuo prema Em., koji se podigao iz čučećeg položaja i krenuo unazad kako bi ušao u stan. Zatim je apelant za njim ušao u hodnik stana, a Em. je, u strahu za svoj život, dohvatio sjekiru koja se nalazila pored ulaznih vrata i zamahnuo njom u apelantovom pravcu kako bi se zaštitio i spriječio ga da uđe u stan. Tom prilikom je Em. drškom sjekire udario apelanta u predjelu lica kojem je iz nosa potekla krv. Tada je iznenada dotrčao oštećeni El. O., koji je od drugova saznao da mu neko tuče brata, i fizički nasrnuo na apelanta zadavši mu udarce pesnicama u predjelu glave. Za to vrijeme je Em. vičući govorio bratu da ga ne udara jer apelant ima pištolj, pa je, u strahu da apelant ne puca, Em. objema rukama gurao cijev pištolja prema podu. Međutim, apelant je uspio izvući cijev pištolja da bi lišio života El. O. i cijev pištolja uperio u njegovom pravcu, te iz neposredne udaljenosti povukao obarač i ispalio jedan hitac u predio njegovog stomaka, uslijed čega je El. O. pao na pod, a apelant izašao iz stana i uputio se u stan komšinice J. T gdje je oprao krv s lica. El. O. je tom prilikom zadobio teške, po život opasne tjelesne povrede koje su dovele do unutrašnjeg iskrvljavljenja i smrti oštećenog El., koji je isti dan preminuo u Kantonalnoj bolnici Zenica.

9. U pogledu zaključka da je apelant umišljajno lišio života oštećenog El. O., Kantonalni sud je istakao da nošenje dva pištolja, punjenje pištolja, repetiranje pištolja i sve ono što se desilo na licu mjesta ukazuje na to da se kod apelanta u trenutku kada se El. umiješao između apelanta i Em. stvara umišljaj da liši života El. jer je u njegovom pravcu uperio pištolj, a zatim iz neposredne blizine opalio jedan metak koji je El. pogodio u stomak. Nošenje pištolja i sve ono što je urađeno tim pištoljima na licu mjesta upravo je usmjereno na lišavanje života, što se u konkretnoj situaciji desilo prema oštećenom El. O. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, to što je apelant tražio Em. O. i što se obračunavao s njim ne isključuje njegov umišljaj da liši života oštećenog El. O., jer se oštećeni umiješao u sukob i u tom trenutku apelant i želi i hoće ubistvo oštećenog lica. U vezi s činjenicom, koju je istakla apelantova odbrana, da je u neuropsihijatrijskom nalazu konstatirano da apelant nije imao namjeru nikog ubiti, Kantonalni sud je istakao da nalaz neuropsihijatra ne obavezuje sud jer se zaključak o postojanju umišljaja izvodi na osnovu svih objektivnih činjenica koje u konkretnom predmetu ukazuju na to da je apelant odlaskom na lice mjesta s dva pištolja imao namjeru lišenja života. Isto tako, istaknuto je da se umišljaj ne može isključiti ni činjenicom koju je odbrana istakla u pogledu repetiranja i punjenja pištolja, navodeći da apelant nije napunio pištolje u svom stanu, već ispred stana Em. O. Prema ocjeni Kantonalnog suda, to nije od značaja jer nije važno gdje je apelant izvršio punjenje pištolja, već činjenica da je to uradio, pa samim tim od tog trenutka može se i smatrati da je stvorena namjera, odnosno umišljaj za lišenje života. Također je istaknuto da se apelant, u situaciji kada je s dva pištolja i municijom otišao u stan Em. O., te uzrokovao cjelokupan događaj, ne može pozivati na institut nužne odbrane.

10. Kantonalni sud je apelantu u ponovnom postupku za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH povećao utvrđenu pojedinačnu kaznu zatvora sa 14 na 16 godina, a slijedom toga mu je povećana i jedinstvena kazna zatvora sa 14 godina i šest mjeseci na 16 godina i šest mjeseci. Kantonalni sud je navedeno obrazložio time da apelant nijednim svojim postupkom, niti izjavom nije pokazao da mu je žao što je došlo do konkretnog krivično-pravnog događaja, već je krivicu isključivo prebacivao na oštećenog, odnosno njegovog brata. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je pravo optuženog (apelanta) da se na različite načine brani tokom krivičnog postupka. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju prvostepene presude, sud kod apelanta nije primijetio nijedan postupak kojim bi pokazao da mu je žao zbog smrti oštećenog, odnosno zbog konkretnog djela, pa i ako smatra da on nije kriv. Apelant je, iznerviran ispisanim grafitom, odlučio da pitanje grafita riješi onako kako je to utvrđeno u presudi. Kao posljedica apelantovog ponašanja nastala je smrt mladića koji je imao 21 godinu, koji je bio dobar i uzoran sin i brat, te omiljen među prijateljima i komšijama. Nakon njegovog ubistva čitava porodica oštećenog je stradala i trpi teške i trajne posljedice i nalazi se u teškom zdravstvenom stanju. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, Kantonalni sud je smatrao da su pojedinačne kazne zatvora za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH od 16 godina i za nedozvoljeno držanje oružja iz člana 52. stav 1. tačka c) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona od osam mjeseci, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci, adekvatne kazne, te da se ovakvom kaznom zatvora postiže kako opća tako i specijalna prevencija.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 006444 16 Kž 2 od 19. oktobra 2016. godine djelimično su uvažene apelantova žalba i žalba njegovog branioca, te je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 K 008711 13 K od 04 0 K 006444 16 K2 od 9. juna 2016. godine preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu, na osnovu člana 49. stav 1. KZFBiH, za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, a za krivično djelo iz člana 52. stav 1. Zakona o nabavljanju, nošenju i držanju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, za koje je također proglašen krivim prvostepenom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je, na osnovu člana 54. st. 1. i 2. tačka b) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

12. Vrhovni sud je ocijenio da su neargumentirane apelantove žalbene tvrdnje da je u prvostepenom postupku Kantonalni sud povrijedio odredbu člana 322. ZKPFBiH kada je apelantu za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH utvrdio kaznu zatvora u dužem trajanju od kazne utvrđene ranijom prvostepenom presudom, te, sljedstvenim izricanjem jedinstvene kazne zatvora u dužem trajanju od one koja je izrečena ranijom prvostepenom presudom. Navedenu tvrdnju je apelantov branilac obrazložio navodom da je žalba tužioca izjavljena protiv prethodne prvostepene presude u ovoj krivičnopravnoj stvari odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je istakao da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 006444 15 Kž od 16. decembra 2015. godine prethodna prvostepena presuda u ovom krivičnom predmetu ukinuta djelimičnim uvažavanjem žalbi apelanta i njegovog branioca. U obrazloženju tog rješenja izričito je navedeno da, pošto je prvostepena presuda ukinuta djelimičnim uvažavanjem žalbi apelanta i njegovog branioca zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud nije bio u prilici da ispituje osnovanost žalbe kantonalne tužiteljice kojom se prvostepena presuda pobijala zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, utvrđivanjem, u ponovnom postupku, za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH kazne zatvora u dužem trajanju i izricanjem jedinstvene kazne zatvora u dužem trajanju, Kantonalni sud nije povrijedio odredbu člana 322. ZKPFBiH kojom je propisana zabrana reformatio in peius, odnosno da se presuda, ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

13. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore apelantovog branioca kojim je osporio ocjenu dokaza prvostepenog suda i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je zasnovana odluka o apelantovoj krivici. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je apelant, postupajući na način kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude, počinio krivična djela za koja je proglašen krivim prvostepenom presudom.

14. U pogledu pravilnosti zaključka Kantonalnog suda da je apelant umišljajno lišio života oštećenog El. O., koji je apelantova odbrana osporavala u žalbi, ukazujući da je vještak neuropsihijatar dr. A. K. izjavio da apelant nije imao namjeru nikoga povrijediti, Vrhovni sud je istakao da je zadatak vještaka neuropsihijatra da utvrdi da li je optuženi (apelant) u vrijeme učinjenja djela bio u takvom stanju da je mogao shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima, a ne da utvrdi kakav je bio sadržaj svijesti i volje optuženog (apelanta) u vrijeme preduzimanja radnji za koje se tereti, te je zaključio da je osnovan stav prvostepenog suda da se vještak neuropsihijatar u konkretnom slučaju izjašnjavao o činjeničnim i pravnim pitanjima koja se nalaze u isključivoj nadležnosti suda. Stoga, i prema ocjeni Vrhovnog suda, tvrdnja vještaka neuropsihijatra da apelant nije imao namjeru nikog povrijediti ne može dovesti u pitanje pravilnost zaključka da je apelant s umišljajem lišio života oštećenog El. O.

15. Vrhovni sud je također istakao da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude (str. 13. i 14) naveo sasvim određene razloge zbog kojih nije prihvatio stav odbrane da je u konkretnom slučaju apelant postupao u nužnoj odbrani, te da se uzimanje sjekire od strane Em. O. i njeno postavljanje ispred sebe prema apelantu ne može tumačiti drugačije nego kao radnja odbijanja istovremenog protivpravnog napada apelanta. To se isto, prema ocjeni Vrhovnog suda, odnosi i na radnje oštećenog El. O., koji je, nakon što je obaviješten da mu je brat napadnut, došao u svoj stan i vidjevši krv na bratu apelantu zadao više udaraca šakom.

16. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je smatrao da se osnovano u žalbi apelantovog branioca ističe da prvostepeni sud u obrazloženju presude nije naveo nijednu otežavajuću okolnost na apelantovoj strani, te da je, umjesto toga, u presudi naveo da je prilikom utvrđivanja kazne apelantu za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH imao u vidu da apelant nijednim svojim postupkom, niti izjavom nije pokazao da mu je žao što je došlo do konkretnog krivičnopravnog događaja, već da krivicu isključivo prebacuje na oštećenog, odnosno njegovog brata. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, apelant je i u žalbi protiv prethodne prvostepene presude i u žalbi protiv pobijane presude iskazao žaljenje zbog smrti oštećenog. Osim toga, istaknuto je da apelant ima pravo da se brani na način na koji on smatra da je odgovarajući. Stoga je Vrhovni sud našao da se navedene okolnosti nisu mogle cijeniti apelantu prilikom odmjeravanja kazne, te je, na osnovu člana 329. stav 1. ZKPFBiH, djelimičnim uvažavanjem žalbi optuženog apelanta (član 323. ZKPFBiH) i njegovog branioca donio presudu kojom je preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni. Imajući u vidu zakonom propisane kazne za krivična djela za koja je apelant proglašen krivim i navedene olakšavajuće okolnosti, Vrhovni sud je apelantu, uz primjenu člana 49. stav 1. KZFBiH, za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina, a za krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka c) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, nalazeći da su one razmjerne težini učinjenih krivičnih djela i stepenu krivice optuženog apelanta, te ga je, uz primjenu člana 54. stav 1. i 2. tačka b) KZFBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci. Navedeno je da Vrhovni sud smatra da će se navedenom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja, odnosno specijalna i generalna prevencija krivičnih djela.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. U vezi s tim, apelant, prije svega, tvrdi da su u njegovom slučaju činjenice utvrđene proizvoljnom ocjenom dokaza, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud zanemarili elemente nužne odbrane, odnosno da su izveli proizvoljan zaključak da je krivično djelo za koje je proglašen krivim počinio s umišljajem iako je u nalazu vještaka neuropsihijatra konstatirano da apelant nije imao namjeru nikog ubiti. Zbog svega navedenog, smatra da u postupku donošenja osporenih presuda nije poštovano načelo in dubio pro reo, pa mu je na taj način prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti.

19. Dalje, tvrdi da nije imao ravnopravan status u toku postupka i da je sud bio pristrasan jer je preferirao dokaze tužilaštva, te da mu je na taj način povrijeđeno i pravo na pristup sudu.

20. Također ističe da je povrijeđeno i načelo zabrane reformatio in peius. Navodi da je osporenu prvostepenu presudu kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci Kantonalni sud donio nakon što je Vrhovni sud, uvažavanjem žalbe apelanta i njegovog branioca, ukinuo prethodno donesenu prvostepenu presudu kojom je apelant bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. Imajući u vidu relevantnu odredbu ZKPFBiH koja propisuje da se optuženom ne može izreći teža kazna u ponovljenom postupku, niti presuda izmijeniti na teže ako je samo izjavljena žalba u korist osuđenog, te da Vrhovni sud uopće nije razmatrao žalbu koju je izjavio tužilac, apelant smatra da se u tom slučaju „može smatrati da takva žalba uopće nije podnesena“.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenje apelantovih prava koja su u apelaciji navedena. Vrhovni sud se ukratko pozvao na obrazloženje svoje presude.

22. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, također, istaklo da su apelantovi navodi neosnovani i predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 37.

Umišljaj (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(...)

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav 2.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 006444 16 Kž 2 od 19. oktobra 2016. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2016. godine, a njegov branilac 28. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

[…]

32. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

34. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

35. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, također, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njegovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu, te da nije poštovano načelo in dubio pro reo. Konačno, ističe da je povrijeđeno i načelo zabrane reformatio in peius.

37. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i načelo zabrane reformatio in peius ističući da je Kantonalni sud, nakon što je Vrhovni sud, uvažavanjem njegove žalbe i žalbe njegovog branioca, ukinuo prethodno donesenu prvostepenu presudu kojom je apelant bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, donio osporenu prvostepenu presudu kojom je apelanta osudio kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci suprotno relevantnim odredbama ZKPFBiH koji propisuje da se optuženom ne može izreći teža kazna u ponovljenom postupku, niti presuda izmijeniti na teže ako je samo izjavljena žalba u korist osuđenog, te da Vrhovni sud uopće nije razmatrao žalbu koju je izjavio tužilac, apelant smatra da se u tom slučaju „može smatrati da takva žalba uopće nije podnesena“.

38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude dao adekvatno obrazloženje u odnosu na ove navode koje je apelant isticao i u žalbi protiv prvostepene presude (vidi tačku 12. ove odluke). Naime, kako iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi, protiv prvostepene presude donesene u prethodnom postupku žalbe su izjavili apelant i njegov branilac, kao i Kantonalno tužilaštvo. Dakle, žalbe su podnijeli i apelant i njegova odbrana, kao i Kantonalno tužilaštvo, a odredbom člana 322. ZKPFBiH propisano je da ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Vrhovni sud je uvažavanjem apelantove žalbe i žalbe njegovog branioca ukinuo prethodno donesenu prvostepenu presudu kojom je apelant bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje u kojem je apelant prvostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci. Međutim, kao što je već prethodno navedeno, pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku donesenu u predmetnom krivičnom postupku, preinačena presuda Kantonalnog suda u odluci o kazni tako da je apelant umjesto kazne zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci na koju je osuđen prvostepenom presudom, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci zatvora. Dakle, apelant je konačnom presudom Vrhovnog suda osuđen na kaznu zatvora u jednakom trajanju kao i presudom Kantonalnog suda koja je prethodno ukinuta, pa slijedi da su njegovi navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius neosnovani.

39. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da su sudovi proizvoljno ocijenili materijalne dokaze i iskaze saslušanih svjedoka i na taj način pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

41. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Kantonalnog suda proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Kantonalni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

42. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 296. ZKPFBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, detaljno su obrazložili zbog čega je zaključeno da je apelant predmetno krivično djelo počinio s umišljajem, odnosno zbog čega su neosnovani navodi apelantove odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani, te zbog čega tvrdnja vještaka neuropsihijatra da apelant nije imao namjeru nikog povrijediti ne može dovesti u pitanje pravilnost zaključka da je apelant s umišljajem lišio života oštećenog El. O. (vidi tač. 9, 14. i 15. ove odluke).

43. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Kantonalnog suda prekoračilo načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i načelo „jednakosti oružja“, koje je važan element pravičnog suđenja i koje podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Kantonalnog suda, koju je potvrdio i Vrhovni sud, nije bila proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

44. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, niti da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivično-pravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka u postupku.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-283/17 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio