Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1216/17 (S.S.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
- Legitimno očekivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1216/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1216/17, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 021543 15 Rev od 17. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 021543 12 Rsž od 14. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 021543 10 Rs od 25. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 021543 15 Rev od 17. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 021543 12 Rsž od 14. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 021543 10 Rs od 25. februara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 16. i 17. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 18. januara do 15. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 7. jula 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, koju je 8. decembra 2011. godine uredio, te nakon izvršenog vještačenja preinačio i tužbeni zahtjev. Apelant je izvršio povlačenje jednog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu regresa, o čemu je doneseno rješenje o povlačenju na ročištu održanom 25. januara 2012. godine.
6. Pripremno ročište u predmetu je zakazano za 8. decembar 2011. godine, a ročište za glavnu raspravu za 25. januar 2012. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 021543 10 Rs od 25. februara 2012. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće za period od 1. juna 2007. do 1. novembra 2008. godine i na ime manje isplate regresa za 2007. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je između parničnih stranaka sporno da li apelantu prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine) pripada pravo na isplatu razlike plaće i drugih naknada u utuženom periodu, odnosno da li je zbog neprimjenjivanja odredbi čl. 24, 25. i 26. apelantu isplaćena manja plaća od one koja mu pripada. Nakon kraće analize relevantnih odredbi kolektivnih ugovora, Općinski sud je zaključio da se i nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU, stupio na snagu 8. septembra 2005. godine), pa do stupanja na snagu novog granskog kolektivnog ugovora, primjenjuje GKU iz 2000. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da je u prelaznim i završnim odredbama OKU-a (član 39) propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog ugovora. Kako je nesporno da GKU iz 2000. godine u navedenom roku nije usklađen sa OKU-om iz 2005. godine, Općinski sud je istakao da navedeno ne može ići na apelantovu štetu. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnosti visine tužbenog zahtjeva izveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomsko-finansijske struke, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između isplaćenih plaća i utvrđenih plaća za period od 1. juna do 31. jula 2007. godine prema odredbama GKU iz 2000. godine, a za period od 1. augusta 2007. do 31. oktobra 2008. godine prema odredbama GKU iz 2007. godine. Kako iz nalaza vještaka slijedi da je tuženi u periodu od 1. juna 2007. godine do 31. oktobra 2008. godine apelantu isplaćivao plaću u manjim iznosima, te na ime regresa isplatio manji iznos, Općinski sud je obavezao tuženog na isplatu određenih novčanih iznosa.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 021543 12 Rsž od 14. aprila 2015. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu odbijen zahtjev za isplatu razlike plaća za period od 1. augusta 2007. godine do 1. novembra 2008. godine, te je dosljedno tome snižen dosuđeni iznos na ime razlike plaće, odnosno snižen ukupno dosuđeni iznos na ime razlike plaće i regresa, te su sniženi i dosuđeni troškovi postupka na novčane iznose precizirane u izreci presude. Dalje, u preostalom osporenom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, te je apelantu odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tuženog osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a time i pravilnost prvostepene presude u dosuđujućem dijelu razlike plaće za period od 1. augusta 2007. godine do 1. novembra 2008. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da koeficijent složenosti iz ugovora o radu (koji je tuženi zaključio s apelantom 2001. godine, u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o radu) nije primjenjiv parametar za obračun apelantove osnovne plaće nakon 16. augusta 2007. godine kada je stupio na snagu Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU iz 2007. godine). Kantonalni sud je zaključio da također nije primjenjiv parametar za obračun apelantove osnovne plaće najniža neto satnica iz člana 24. GKU iz 2007. godine, za period od 1. do 16. augusta 2007. godine, u situaciji kada ovim GKU nije određena njegova retroaktivna primjena počevši od 1. pa do 16. augusta 2007. godine kada je prestao da važi GKU iz 2000. godine i stupio na snagu GKU iz 2007. godine. Prema tome, kako je predmetni ugovor o radu zaključen prije nego što je stupio na snagu GKU iz 2007. godine, Kantonalni sud je ocijenio da koeficijent složenosti iz predmetnog ugovora o radu nije ni mogao biti utvrđen na način kako to propisuje odredba člana 26. GKU iz 2007. godine, niti se visina tražene razlike plaća za period od 1. augusta 2007. godine do 1. novembra 2008. godine mogla utvrđivati kombinacijom parametara iz različitih izvora radnog zakonodavstva, na čemu je apelant zasnovao tužbeni zahtjev za ovaj period.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 021543 15 Rev od 17. januara 2017. godine odbijena je apelantova revizija, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da počevši od 16. augusta 2007. godine ne postoji mogućnost izračuna osnovne plaće zaposlenika primjenom odredaba GKU, pravilnika o radu i ugovora o radu. U vezi s tim, obrazložio je da je 16. augusta 2007. godine stupio na snagu GKU iz 2007. godine, koji u članu 79. stav 2. propisuje da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi GKU iz 2000. godine. Dalje je obrazložio da među parničnim strankama nije sporno da poslodavac (tuženi) i sindikat nisu postupili po članu 26. GKU iz 2007. godine i nisu utvrdili koeficijente složenosti poslova radnih mjesta, što znači da se prilikom izračunavanja osnovne plaće zaposlenika na koje se primjenjuje navedeni GKU nakon 16. augusta 2007. godine ne može primijeniti koeficijent složenosti poslova iz ugovora o radu. Vrhovni sud je dalje naveo da je bez utjecaja na odluku suda apelantovo pozivanje na odredbe Pravilnika o radu, po pitanju mogućnosti izračunavanja osnovne plaće iz razloga što za izračunavanje osnovne plaće nakon 16. augusta 2007. godine nedostaje jedan od parametara (koeficijent složenosti apelantovog radnog mjesta).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku, apelant ističe da se radi o radnom sporu i da je od podnošenja tužbe prošlo sedam godina. Kao razlog zbog kojeg predmet tako dugo nije okončan apelant navodi krivicu sudova koji nisu pravilno utvrdili materijalno pravo. Traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 300 KM za svaku godinu trajanja postupka. Povredu prava na imovinu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva uskraćeno njegovo pravo na imovinu koja mu po zakonu pripada. Posebno ističe da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da apelantu ne pripada razlika plaća za sporni period, te da navedeno postupanje ima za posljedicu grubo kršenje apelantovih prava i diskriminaciju.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni i neprihvatljivi. Dalje navodi da je u obrazloženju revizione odluke naveo razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja osporene odluke, te je obrazložio razloge zbog kojih GKU iz 2007. godine nije primjenjiv u predmetnom sporu. U pogledu dužine trajanja postupka, Vrhovni sud navodi da je predmet 10. jula 2015. godine dostavljen na postupanje po reviziji i da je odluka donesena 17. januara 2017. godine, te smatra da se radi o razumnom roku.
15. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u drugostepenoj presudi. Predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te posebno naglašava činjenicu da sudovi postupaju u ogromnom broju predmeta, od kojih je veliki broj hitnih. Imajući u vidu navedeno, smatra da sudovi nisu u mogućnosti da istovremeno postupaju i vode postupak u svim predmetima. S obzirom na navedeno, Općinski sud smatra da se apelant neosnovano poziva na dugotrajnost postupka, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na imovinu. U pogledu dužine trajanja postupka smatra da su redovni sudovi preduzimali potrebne procesne radnje u granicama svojih mogućnosti, odnosno da nije postojala namjera odugovlačenja postupka niti zloupotreba ovlaštenja, na koji način bi apelantu bila prouzrokovana šteta.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/07 i 18/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 2,00 KM.
Član 26.
Pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta, poslodavac uz saglasnost sindikata utvrđuje koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1. do 4.
Član 78.
Poslodavci su dužni uskladiti pravilnike o radu i ugovore o radu sa ovim kolektivnim ugovorom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Ugovora.
Član 79.
Ovaj ugovor stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
Stupanjem na snagu ovog Ugovora prestaje da važi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/00).
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 021543 15 Rev od 17. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 20. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno stanje razmatrao u Odluci u dopustivosti i meritumu broj AP 4774/16 od 6. decembra 2018. godine, u kojoj je naveo da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će u situaciji kada je GKU iz 2000. godine prema izričitoj odredbi prestao da važi danom stupanja na snagu novog GKU iz 2007. godine (član 79) uspjeti s tužbenim zahtjevom za isplatu manje isplaćenih plaća i ostalih naknada u dijelu koji se odnosi na period od 1. augusta 2007. do 30. septembra 2008. godine (nakon stupanja na snagu GKU iz 2007. godine), a koje je zasnovao na odredbama GKU iz 2000. godine, tj. da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4774/16 od 6. decembra 2018. godine, stav 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud se, u pogledu prava na imovinu, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci broj AP 4774/16 od 6. decembra 2018. godine, te zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 7. jula 2010. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 17. januara 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko šest i po godina.
35. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo uredio, a kasnije preinačio tužbeni zahtjev, te povukao jedan dio tužbenog zahtjeva, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, odnosno da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko jedne godine i sedam mjeseci, da je žalbeni postupak trajao tri godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a revizioni postupak oko jedne i po godine (računajući od dana dostavljanja spisa Vrhovnom sudu).
36. Sumirajući sve navedeno i ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda donesene tri meritorne odluke, a da nema elemenata koji ukazuju da su sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tužbeni zahtjev za isplatu razlika plaća za određeni period zasnovao na odredbama GKU iz 2000. godine koji je prestao da važi.
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je trajao oko šest i po godina i u kojem su donesene tri meritorne odluke, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević