Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/17 (A. I.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1311/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1311/17, rješavajući apelaciju Ante Ivanike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Ivanike podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 031706 12 Gž od 3. juna 2016. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 031706 10 P od 19. decembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Ivanika (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Semir Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo&Guzin Mostar, podnio je 5. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 031706 16 Rev od 26. januara 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 031706 12 Gž od 3. juna 2016. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 031706 10 P od 19. decembra 2011. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4168/14 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP-3274/16 koju je apelant podnio 1. augusta 2016. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 56 0 P 031706 12 Gž od 3. juna 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-4168/14, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 56 0 P 031706 16 Rev od 26. januara 2017. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Postupak okončan osporenim odlukama

4. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 031706 10 P od 19. decembra 2011. godine, utvrđeno je da je Slavko Ćavar (u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik dijela određene nekretnine, koji dio je na dopunskoj skici vještaka geometra obilježen određenim brojevima, pa navedena skica vještaka predstavlja sastavni dio presude, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje obavezan apelant predati tužitelju u posjed utvrđeni dio nekretnine u određenom roku, te obavezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u toku postupka provedeni dokazi čitanjem isprava, vještačenjem po vještaku geometru, da je izvršen uviđaj na spornim nekretninama, da su tužitelj i apelant saslušani kao parnične stranke, te da su saslušani svjedoci. Dalje je naveo da je iz notarski obrađenog ugovora o kupoprodaji od 22. juna 2009. godine, kao i rješenja zemljišnoknjižnog ureda ovog suda, proizilazi da je tužitelj od Marka i Anđelke Bošnjak (u daljnjem tekstu: prodavači) stekao određene nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Istaknuto je i da je nesporno da su prodavači predmetnih nekretnina nasljednici iza umrlog Jure Bošnjaka, na osnovu pravnosnažnog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Rami od 26. novembra 1998. godine. Također je istaknuo da je na ovom lokalitetu na snazi popisni katastar nekretnina, te da postupak izlaganja novog premjera za ovo područje nije okončan. S tim u vezi, obrazložio je da je izvršeno avio-snimanje 1987. godine na osnovu kojeg je izrađena kopija katastarskog plana po novom katastarskom premjeru, dok je avio-snimak dešifrovan. Dalje je obrazložio da prema vještaku, međe između predmetnih nekretnina su vidljive prema susjednim parcelama na kopiji katastarskog plana, kao i skicama koje su rađene prilikom dešifrovanja avio snimaka.

6. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant bespravno zauzeo dio predmetnih nekretnina. S tim u vezi, obrazložio je da iz iskaza svih svjedoka i parničnih stranaka, proizilazi da su prednik prodavača koji su tužitelju prodali nekretninu, prednik apelanta, „tuženici“ i saslušani svjedoci često bili na predmetnim nekretninama gdje su kosili, sjekli šumu i pomagali jedni drugima u sječi šume, te da nije nikada bilo nikakvog spora oko granica parcela između Miška Ivanike, apelantovog oca, i Jure Bošnjaka, prednika prodavača. Dalje je obrazložio da prema dešifrovanom avio-snimku i nalazu vještaka, granice predmetnih nekretnina ne odstupaju u bitnoj mjeri od granice pokazane od strane svjedoka (jednog od prodavača i Ivka Stipića). Općinski sud je naveo da pri ovakvom zaključku ima u vidu da je ovaj snimak trebao poslužiti za novi katastarski premjer, a da postupak izlaganja novog premjera katastra za ovo područje, nije okončan. Međutim, imajući u vidu navedene zaključke, te odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina (član 78.) da se i u postupku izlaganja pokreće parnični postupak radi utvrđivanja spornih pitanja u vezi vlasništva, Općinski sud je ocijenio da je predmetni postupak opravdan, s obzirom da nije izvršeno izlaganje nekretnina. Dalje je naveo da podaci prikupljeni premjerom, u smislu odredbe člana 68. istog zakona podliježu provjeri u toku izlaganja podataka na javni uvid, a i nakon donošenja rješenja kojim se okončava postupak izlaganja u odnosu na određene nekretnine, podaci avionskog premjera i kopije katastarskog plana sačinjene na osnovu njega se ne mogu smatrati validnim. Općinski sud je istaknuo da se međutim, njihova validnost cijenila u konkretnom postupku, zajedno sa drugim dokazima.

7. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geometra, jer je dat stručno i objektivno. Dalje je naveo da je granica između spornih parcela utvrđena nakon snimanja na licu mjesta, uz upotrebu GPS uređaja za utvrđivanje koordinata pojedinih tačaka pronađenih na terenu i pokazanih od svjedoka i stranaka, te nanošenjem na dešifrovanu skicu aviosnimanja za lokalitet gdje se parcele nalaze. Istaknuto je da ovako izrađen nalaz i skica, kao i obrazloženje vještaka, od strane apelanta nije osporeno relevantnim dokazima koji bi ukazivali na drugačije stanje. Općinski sud je naveo da je nalaz vještaka geometra potkrijepljen dodatno iskazima saslušanih svjedoka, te samog tužitelja. S druge strane, po mišljenju Općinskog suda, iskaz svjedoka Ljube Čupića, premda na prvi pogled detaljan, na sadrži bitne elemente koji se tiču korištenja spornog dijela predmetnih nekretnina, te je njegov iskaz kompromitiran iskazom samog apelanta, što je bliže obrazloženo u obrazloženju presude. Općinski sud je istaknuo da je za predmetno područje ne postoje zemljišne knjige, kao ni katastarski planovi, niti litografske kopije iz 1952. godine, pa je na snazi popisni katastar nekretnina. Dalje je obrazložio da je na predmetnim nekretninama u popisnom katastru evidentiran tužitelj sa posjedom u dijelu od 1/1, a rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda ovog suda, dopušteno je polaganje isprava radi sticanja prava vlasništva i posjeda tužitelja na predmetnim nekretninama. Stoga je zaključio da je tužitelj aktivno legitimisan u konkretnom predmetu. S druge strane, po mišljenju Općinskog suda, apelant je pasivno legitimisan iz razloga što je, prema njegovom iskazu i iskazu njegovog brata saslušanog kao svjedoka, iza smrti njihovog oca, sporni dio nekretnine u fizičkoj diobi pripao je apelantu, da je sporni dio nekretnine oduvijek koristila porodica Ivanika, a ne porodica Bošnjak, te posjedovnim listom u kojem je apelant upisan sa dijelom 1/1. Stoga je Općinski sud, na osnovu činjenica i cijenjenih dokaza, zaključio da je tužitelj kupoprodajom stekao pravo vlasništva i na spornom dijelu predmetnih nekretnina. Istaknuo je da je iz izjave Ive Andričića vidljivo da su prilikom avio snimanja predmetne nekretnine (po novom premjeru), koje pripadaju tužitelju, upisane greškom na Ivu Andričića, ali kako ovu izjavu apelant nije osporio, Općinski sud je ocijenio da je aktivna legitimacija tužitelja nesporna. Budući da apelant „svojata“ sporni dio predmetnih nekretnina i osporava tužitelju pravo vlasništva na spornoj površini, Općinski sud je ocijenio da tužitelju na osnovu odredaba čl. 23. i 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) pripada pravo na sudsku zaštitu zbog smetanja prava vlasništva na spornom dijelu nekretnine.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 031706 12 Gž od 3. juna 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno u prvostepenoj odluci obrazložena aktivna i pasivna legitimacija, koju u cjelosti prihvata i ovaj sud, uz naznaku da su obzirom na stanje na terenu, dovedene u vezu sve bitne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku koje su dovele do pravilnog zaključka o stranačkoj legitimaciji. Dalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se u prvostepenoj presudi zauzima stav da je pravni osnov sticanja prava vlasništva kupoprodaja, a da iz obrazloženja presude to nije jasno. S tim u vezi, obrazloženo je da imajući u vidu na koji je način cijenjen zaključeni kupoprodajni ugovor, da je način sticanja vlasništva propisan članom 23. ZVPO, a zaštita prava vlasništva propisana je članom 43. ZVPO, slijedi i pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka. Kantonalni sud je istaknuo da je pravilno u prvostepenoj odluci cijenjen nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak koristio svu raspoloživu građu za sačinjavanje nalaza, a Općinski sud ga je doveo u vezu sa provedenim i obrazloženim dokazima i došao do pravilne odluke u ovom postupku.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 P 031706 16 Rev od 26. januara 2017. godine, odbačena je apelantova revizija protiv presude Kantonalnog suda, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je predmetna tužba neuredna u pogledu označavanja tužitelja i tuženog, te da se postavlja pitanje tužiteljevog pravnog interesa, što je opširno obrazložio. Također, smatra da je vrlo nejasan i osnov sticanja vlasništva, te da je pravno neodrživo tražiti utvrđenje vlasništva samo na dijelu nekretnine. Osim navedenog, apelant tvrdi da je potpuno neprihvatljivo korištenje nalaza i mišljenja vještaka kao dokaza u ovom postupku, jer se zasniva na operatu koji nikada nije stupio na snagu, te da se sud trebao rukovoditi stanjem na terenu, odnosno, granicama parcela utvrđenim tradicionalnim međašnjim znacima. Apelant također smatra da su osporene presude arbitrarne i da njihova obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, te da se Kantonalni sud nije izjasnio na sve njegove žalbene navode.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud opširno obrazložio razloge kojim se vodio prilikom prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, Općinski sud je ukazao i na razloge na osnovu kojih je utvrdio da je tužitelj aktivno legitimisan, odnosno da je apelant pasivno legitimisan u konkretnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, na osnovu činjenica i cijenjenih dokaza, zaključio da je tužitelj kupoprodajom stekao pravo vlasništva i na spornom dijelu predmetnih nekretnina, kao i da tužitelju na osnovu odredaba čl. 23. i 43. ZVPO pripada pravo na sudsku zaštitu zbog smetanja prava vlasništva na spornom dijelu nekretnina. Navedene stavove potvrdio je i Kantonalni sud, ukazujući da je prvostepeni sud donio pravilne zaključke u pogledu stranačke legitimacije, pravnog interesa tužitelja za vođenje predmetnog postupka i ocjene nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/17 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio