Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2634/18 (S. Đ. Š. i J. Đ. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2634/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2634/18, rješavajući apelaciju Svjetlane Đorđević Šuput i Jasne Đorđević Bajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Svjetlana Đorđević Šuput i Jasna Đorđević Bajić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033114 17 Gž 2 od 7. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033114 17 P 2 od 4. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Đorđević Šuput i Jasna Đorđević Bajić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Branko Gudalo advokat iz Banjaluke, podnijele su 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033114 17 Gž 2 od 7. februara 2018. godine.
2. Osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantica izjavljena protiv Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033114 17 P 2 od 4. oktobra 2018. godine kojom je, između ostalog, utvrđeno da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen između D.V. (pravnog prednika tužilaca) i O.B. (pravnog prednika apelantica), što su apelantice dužne priznati i trpjeti da se tužioci upišu sa pravom suvlasništva sa po 1/3 dijela/pravo sukorištenja na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su D.V. kao kupac i O.B. kao prodavac 7. januara 1966. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji ugovor je ispunjavao sve uslove za pravnu valjanost koji su propisani odredbom člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada FNRJ, važećeg u momentu zaključenja predmetnog ugovora (bio je sačinjen u pisanoj formi, ovjeren od strane nadležnog suda i sadržavao bitne elemente ugovora o prodaji uključujući i clausulu intabulandi). Okružni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je u predmetnom ugovoru konstatovano da je kupoprodajna cijena isplaćena i da je kupac uveden u posjed nekretnina, ali da nikada nije izvršio upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišne knjige. Takođe, da je utvrđeno da su predmetne nekretnine naknadno nacionalizovane i upisane kao društvena svojina (sada državna svojina), a da su apelantice temeljem nasljeđivanja upisane na predmetnim nekretninama sa pravom korištenja zemljišta (s obzirom da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu). Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantica kojima ukazuju na to da tužioci nisu imali pravni interes za donošenje pobijane presude, te da nije jasno zbog čega su dužne da trpe da priznaju i da trpe upis prava svojine tužilaca u zemljišne knjige, s obzirom da se predmetne nekretnine vode kao neizgrađeno građevinsko zemljište u državnoj svojini. Naime, Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku, ukazao da lice koje ima pravni interes može tužbom tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa kada zbog stvarne nesigurnosti u pogledu tog prava ili odnosa postoji opravdana potreba da se putem suda ta nesigurna situacija riješi. S obzirom da ugovor o kupoprodaji predstavlja pravni osnov za pribavljanje, odnosno prestanak (na strani prodavca) prava svojine, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju, nasuprot žalbenim navodima apelantica, tužioci imaju pravni interes za vođenje predmetne parnice i donošenje pobijane presude. Naime, kod činjenice da se apelantice u zemljišnoj knjizi vode kao nominalni vlasnici predmetne nekretnine, na kojoj se nalazi dio porodične kuće tužilaca, Okružni sud je naveo da pobijana presuda može poslužiti kao osnov za uknjižbu. Konačno, Okružni sud je naveo da nije od uticaja činjenica da se predmetne nekretnine sada vode kao neizgrađeno građevinsko zemljište u državnoj svojini, jer je u vrijeme zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora pravni prednik apelantica bio nosilac prava vlasništva na predmetnom zemljištu i mogao njime slobodno raspolagati.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, ponavljaju žalbene navode i ističu da su redovni sudovi pogrešno smatrali da tužioci imaju pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da je nejasno iz kog razloga su apelantice dužne da trpe upis prava suvlasništva tužilaca na predmetnim nekretninama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio svoj stav zbog čega je smatrao da tužiocu imaju opravdan pravni interes za donošenje predmetne presude. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević