Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-658/17 (S. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-658/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. veljače 2019. godine, u predmetu broj AP-658/17, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv presuda Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 053050 16 Gž od 14. prosinca 2016. godine i Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 053050 15 P od 9. lipnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Slobodan Stajić, odvjetnik iz Banja luke, podnijela je 17. veljače 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 053050 16 Gž od 14. prosinca 2016. godine i Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 053050 15 P od 9. lipnja 2016. godine. Apelantica je podneskom od 13. veljače 2018. godine dopunila apelaciju, u kojem je osporila i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 053050 17 Rev od 16. siječnja 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 053050 15 P od 9. lipnja 2016. godine obvezan je M.N. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznos od 3.480,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Istom presudom, apelantica je obvezana da tuženom na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 1.226,16 KM.

3. Osnovni sud je naveo da iz materijalnih dokaza provedenih tijekom postupka proizlazi da je tuženi pred Osnovnim sudom kao tražitelj izvršenja vodio izvršni postupak u kojem ga je apelantica zastupala kao odvjetnica ali da tuženi apelantici za izvršene usluge zastupanja nije platio nagradu, ni troškove zastupanja. S tim u svezi, Osnovni sud je naveo da je nesporno da apelantici pripada nagrada i naknada troškova za zastupanje tuženog u izvršnom predmetu prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) u svezi sa odredbom članka 600. Zakona o obligacionim odnosima. Nakon što je analizirao radnje koje je apelantica poduzela u ime i za račun tuženog Osnovni sud je zaključio da apelantici pripada nagrada za sastavljanje podnesaka u ukupnom iznosu od 1.800,00 KM, te nagrada za zastupanje na ročištima u ukupnom iznosu od 1.680,00 KM, sa pojedinačnim iznosima detaljnije navedenim u obrazloženju presude.

4. Dalje, Osnovni sud je ocjenjujući za koje radnje apelantici ne pripada nagrada, naveo da je odredbom članka 7. Tarife propisano da odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih poslova. S tim u svezi, Osnovni sud je glede apelantičinog zahtjeva za nagradu za sastav zahtjeva za određivanje sudske mjere osiguranja istakao da je taj prijedlog Osnovni sud odbacio rješenjem jer za odlučivanje nije bio nadležan sud u izvršnom postupku, zbog čega taj podnesak nije bio potreban za izvršavanje povjerenih poslova, pa za njega nije priznata nagrada. Ovo posebno što je apelantica istog dana uložila dva podneska za koje traži posebne nagrade iako je sve to mogla navesti u jednom podnesku. Dalje, u svezi sa zahtjevom za naknadu troškova za izradu obrazloženog podneska od 9. studenog 2011. godine, odgovora na prigovor treće osobe od 1 veljače 2012. godine i obrazloženog podneska od 10. travnja 2012. godine, Osnovni sud je naveo da se može se zaključiti da se svi podnesci odnose na izjašnjenja, pa u smislu odredbe članka 7. Tarife nije bilo potrebno izjašnjavati se podnošenjem više podnesaka već je za tu radnju bio dovoljan jedan podnesak, zbog čega je apelantici priznata nagrada za sastav samo jednog podneska. Također, Osnovni sud je istakao nije bio potreban podnesak od 28. lipnja 2012. godine, kojim obavještava sud da tuženi odustaje od prijedloga za prodaju popisanog aparata, jer neplaćanjem predujma za vještačenje po vještaku mašinske struke, sud ne bi odredio vještačenje, te ne bi bila utvrđena vrijednost ove stvari, pa svakako ne bi ni bila predmet prodaje na zakazanom ročištu za prodaju. Dalje, apelantici nije bilo moguće priznati ni nagradu za sastav odgovora na žalbu izvršenika protiv rješenja o dosudi od 9. srpnja 2013. godine, jer tim odgovorom sudu nije ukazano ništa novo i drugačije u odnosu na brojne podneske i izjašnjenja na ročištima koja su data tijekom postupka. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je iz sadržaja spisa evidentno da je apelantica u spis uložila brojne podneske naslovljene kao „urgencija“ i „pritužbe“ na rad suda kojim se urgira postupanje suda, a ti podnesci se ne smatraju inicijalnim i obrazloženim podnescima za koje je predviđena naknada. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelantici na ime zastupanja tuženog pripada nagrada u ukupnom iznosu od 3.480,00 KM. U svezi sa tim iznosom, Osnovni sud je naveo da apelantici nije mogao dosuđeni iznos uvećati za iznos poreza, jer apelantica nije dostavila dokaz da je obveznik poreza u paušalu i u kojem postotku.

5. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 383, 386. stavak 2, 387. i 396. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu kako uspjeh apelantice tako i uspjeh tuženog u sporu, a sve u cilju odgovornosti za posljedice podnošenja preuveličanog tužbenog zahtjeva. Naime, apelantici su u ovom postupku priznati troškovi u ukupnom iznosu od 1.560,00 KM, pa imajući vidu da je uspjeh apelantice 24 % (tužbenim zahtjevom traženo 14.523,80 KM a dosuđeno joj 3.480,00 KM) to joj razmjerno uspjehu u parnici prema odredbi članka 386. stavak 2. ZPP pripada naknada u iznosu od 374,40 KM. S druge strane, tuženom su priznati troškovi postupka u ukupnom iznosu od 2.106,00 KM, a kako je uspjeh tuženog u sporu 76 %, to mu razmjerno uspjehu u parnici pripada naknada u iznosu od 1.600,56 KM. Prema tome, Osnovni sud je naveo da kada se izvrši prebijanje troškova dobije se razlika od 1.226,16 KM na strani tuženog koji mu je apelantica dužna nadoknaditi.

6. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 053050 16 Gž od 14. prosinca 2016. godine između ostalog, apelantičina žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je tuženi obvezan da apelantici umjesto iznosa 3.480,00 KM isplati iznos od 4.080,00 KM, a apelantica je obvezana da tuženom na ime troškova postupka umjesto iznosa od 1.226,16 KM isplati iznos od 868,66 KM, dok su u ostalom dijelu žalbe apelantice i tuženog odbijene kao neutemeljene i potvrđena prvostupanjska presuda.

7. Okružni sud je prvenstveno naveo da su utemeljeni apelantičini navodi u pogledu nagrade za sastav podneska od 10. travnja 2012. godine kojim je apelantica predložila da se popisane stvari predaju tražitelju izvršenja na čuvanje do okončanja izvršnog postupka obzirom da je ta radnja bila opravdana, pa joj se za tu radnju priznaje nagrada u ukupnom iznosu 600,00 KM. S obzirom da je pobijanom presudom apelantici priznato potraživanje u visini od 3.480,00 KM, Okružni sud je naveo da je obvezao tuženog da apelantici na ime duga isplati iznos od 4.080,00 KM.

8. Dalje, Okružni sud je naveo da su ostali žalbeni navodi apelantice u cijelosti neutemeljeni. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je cijenio sadržaj podnesaka koje je apelantica sačinjavala tijekom izvršnog postupka, te na temelju svestrane ocjene sadržaja tih podnesaka odlučio za koje podneske apelantici pripada nagrada. Također, neprihvatljivi su žalbeni navodi apelantice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u pogledu nagrade za sastav prijedloga za određivanje mjere osiguranja, jer se nagrada za tu radnju nije mogla priznati s obzirom da se mjere osiguranja ne mogu određivati u izvršnom postupku. Dalje, neprihvatljivi su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud trebao priznati nagradu za sastav prijedloga za određivanje mjere osiguranja, jer je tuženi navodno priznao ovu radnju, iz razloga što se tuženi u svom podnesku kojim se obraćao tužiteljici sa ciljem izmirenja obveza nije precizno odredio za koje poduzete radnje priznaje nagradu tužiteljici nego se njegova ponuda odnosila na sve radnje koje je apelantica poduzela u njegovo ime tijekom izvršnog postupka. Nadalje, Okružni sud je istakao i da je nagrada koja je priznata apelantici za sačinjavanje podneska od 9. studenog 2011. godine i odgovora na prigovor treće osobe od 1. veljače 2012. godine, pravilno utvrđena, imajući u vidu njihovu sadržajnu sličnost, kao i činjenicu da odgovor na pravni lijek ne predstavlja nužnu radnju za koju se strankama u postupku priznaje posebna nagrada. Potenciranje apelantice da na činjenici da bi prigovor treće osobe, ali i žalba na koje je apelantica pisala odgovore bili usvojeni da ona nije poduzela navedene radnje, predstavlja proizvoljan zaključak za koji nema uporišta u važećim odredbama Zakona o izvršnom postupku, kao ni u važećim odredbama ZPP, zbog čega je pravilna i odluka prvostupanjskog suda kada za ove radnje nije priznao posebne nagrade. Također, Osnovni sud je naveo da je pobijanom presudom pravilno odbijen zahtjev apelantice za nagradu koja se odnosi na sačinjavanje velikog broja urgencija, kao i podneska kojima se nisu iznosile činjenice koje su bitne za sam tijek izvršnog postupka, jer navedeni podnesci nisu bili nužni i ne mogu se smatrati obrazloženim podnescima za koje advokatima pripada nagrada u skladu sa odredbama Tarife.

9. Okružni sud je dalje u pogledu poreza na dohodak koji je prvostupanjski sud također odbio priznati apelantici, istakao da je prvostupanjski sud pravilno postupio iz razloga što advokatima shodno članku 6. Tarifa pripada pravo naplate poreza na promet usluga, a koji porez prema trenutno važećem zakonodavstvu je reguliran Zakonom o porezu na dodanu vrijednost. Međutim, porez na dohodak predstavlja sasvim drugu vrstu poreza, koja se plaća na neto dobit koja se dobije nakon što se prebiju svi godišnji prihodi poreskog obveznika sa njegovim rashodima, pa advokati shodno važećim odredbama Tarife nemaju mogućnost zahtijevati naplatu navedenog poreza na teret stranaka.

10. U svezi sa odlukom o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da su apelantici s obzirom na ukupan uspjeh u parnici, koji nakon preinačenja iznosi 28,09 %, priznati troškovi u iznosu od 645,76 KM. Odlučujući o visini troškova tuženog, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženom shodno uspjehu od 71,91% na ime troškova priznao iznos od 1.514,42 KM. Prebijanjem troškova apelantice u iznosu od 645,76 KM, sa troškovima tuženog u iznosu od 1.514,42 KM, Okružni sud je obvezao apelanticu da tuženom na ime troškova isplati iznos od 868,66 KM. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da nije prihvatio apelantičine kojima je osporavala mogućnost prebijanja troškova postupka, iz razloga što je odluka o troškovima donesena sukladno sa članku 386. stavak 2. ZPP, prema kojoj se u postupku odlučivanja o visini troškova mora voditi računa o uspjehu stranaka u parnici, pa ukoliko je jedna strana znatno uspjela u odnosu na drugu, ta druga strana je dužna da joj naknaditi razmjeran dio troškova.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 P 053050 17 Rev od 16. siječnja 2018. godine odbačena je revizija apelantice.

Apelacijski navodi

12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Naime, apelantica smatra da redoviti sudovi nisu bili ovlašteni da odlučuju o pitanju koje su radnje zastupanja izvršene u ime i za račun tuženog bile potrebne za postupak izvršenja, iz razloga što je tuženi potpisanom punomoći ovlastio apelanticu da u njegovo ime može poduzimati sve potrebne pravne i druge radnje u njegovom izvršnom postupku, a te radnje je on prihvatio i priznao kao svoje. U tom pogledu apelantica je istakla da je tuženi u svom pismu od 27. kolovoza 2015. godine priznao plaćanje nagrade za sve izvršene radnje navedene u troškovniku od 3. veljače 2012. godine u kojemu je bila navedena i ta radnja. Također, apelantica smatra da je neutemeljen zaključak redovitih sudova u pogledu nagrade za sastavljanje odgovora na prigovor od 1. veljače 2012. godine, obzirom da se načelo kontradiktornosti u izvršnom postupku ostvaruje pismenim putem. Dalje, apelantica smatra da je nezakonita odluka o odbijanju njenog zahtjeva da joj se na iznos nagrade utvrdi i iznos poreza od 10% od nagrade, obzirom da je taj porez dužna platiti prema odredbama Zakona o porezu na dohodak Republike Srpske. S tim u svezi, apelantica tvrdi da je dovedena u diskriminirajući položaj u odnosu na sve druge pravne i fizičke osobe koje na temelju obavljanja registrirane djelatnosti, imaju pravo da na svoju zaradu uračunaju i naplate iznos poreza koji moraju da plate kao javni prihod, a osim toga diskriminirana zbog imovnog statusa jer nema godišnji prihod iznad 50.000,00 KM i samim time nije u PDV sustavu, pa joj se ne priznaje uvećanje naknade za taj iznos. U tom pogledu apelantica je ukazala na presudu Okružnog suda broj 85 0 P 005820 15 Gž 3 od 30. ožujka 2016. godine (koju je dostavila u prilogu), u kojoj je isti drugostupanjski sud već zauzeo stanovište i donio odluku kojom je utvrdio i dosudio iste poreske obveze, iz čega je očigledno da drugostupanjski sud donosi odluke koje su suprotne ranije zauzetim stanovištima i donesenim odlukama istog suda, čime narušava načelo pravne jednakosti subjekata u sudskim postupcima, a time ugrožava i načelo pravne sigurnosti. Najzad, apelantica smatra da je nezakonita i odluka u pogledu sudskog prebijanja troškova u predmetnoj parnici jer je odredbom članka 386. ZPP utvrđeno da sud može odrediti da jedna stranka drugoj naknadi razmjeran dio troškova. U pogledu navedenog, apelantica smatra da su redoviti sudovi donoseći pobijane odluke povrijedili samostalnosti i nezavisnost advokature.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda 85 0 P 053050 17 Rev od 16. siječnja 2018. godine i presudu Okružnog suda broj 85 0 P 053050 16 Gž od 14. prosinca 2016. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je konačna odluka u ovom predmetu Okružnog suda broj 85 0 P 053050 16 Gž od 14. prosinca 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o žalbi apelantice. Stoga, imajući u vidu da je apelantica osporenu presudu Okružnog suda primila 11. siječnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. veljače 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Dalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ovo osobito što su redoviti sudovi polazeći od odredbe članka 7. Tarife utvrđivali postojanje opravdanosti poduzimanja određenih radnji od strane apelantice u ime i za račun tuženog, zatim su cijenili članak 6. Tarife kojim je propisano za koju poreznu obvezu advokatima pripada uvećanje nagrade za zastupanje, te su u konačnici razmotrili i pitanje prebijanja iznosa troškova parničnog postupka sukladno relevantnoj odredbi članka 386. stavak 2. ZPP čiji sadržaj su citirali, a Ustavni sud nije mogao uočiti da je u tom pogledu postojala bilo kakva proizvoljnost, koja bi u smislu naprijed navedenih stavova mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i obrazloženja osporenih presuda suda koja su dovoljno jasno i argumentirano obrazložena, kako u pogledu relevantnih odredbi procesnog, tako i materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. U pogledu navoda koje je apelantica istakla u svezi prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije iz kojih proizlazi da ih apelantica dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, uz obrazloženje da je navodno u istoj situaciji Okružni sud u drugom predmetu donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, u konkretnom predmetu to nije slučaj. Naime, iz presude Okružnog suda broj 85 0 P 005820 15 Gž 3 od 30. ožujka 2016. godine koju je apelantica dostavila uz apelaciju, proizlazi da su tužitelju u tom predmetu priznati troškovi poreza na promet za poduzete radnje u visini od 10%, a činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da je apelantica tražila uvećanje nagrade na ime troškova poreza na dohodak, za što je i Okružni sud naveo da predstavlja sasvim drugu vrstu poreza koja se plaća na neto dobit koja se dobije nakon što se prebiju svi godišnji prihodi poreskog obveznika sa njegovim rashodima. Iz navedenog dakle proizlazi da Okružni sud u odluci na koju se apelantica pozvala nije odlučivao o istom pravnom pitanju kao u konkretnom predmetu. Također, razmatrajući apelantičine navode da je diskriminirana zbog imovnog statusa jer nema godišnji prihod iznad 50.000,00 KM i samim time nije u PDV sustavu, pa joj se ne priznaje uvećanje naknade za taj iznos, Ustavni sud zapaža da u postupku pred redovitim sudovima nije utvrđivana okolnost zbog čega apelantica nije obveznih poreza na dodatnu vrijednost već samo činjenica da li joj po tom osnovu pripada uvećanje nagrade. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da u apelacijskom postupku utvrđuje zbog čega apelantica nije obveznik poreza na dodatnu vrijednost, zbog čega takvi navodi ne mogu ukazivati na postojanje diskriminacije prema apelantici navodno zbog njenog imovnog statusa. Prema tome, imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njezini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, također, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

21. U vezi sa pozivanjem apelantice na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije izričito navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje je i koristila. Činjenica da žalba nije rezultirala uspjehom apelantice, samo po sebi u okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neutemeljen.

22. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-658/17 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio