Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-866/17 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ - Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-866/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 866/17, rješavajući apelaciju Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ – zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ – zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 027075 16 Rev od 30.
novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ – zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 6. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 027075 16 Rev od 30. novembra 2016. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak, koji se pod brojem 59 0 Ps 027075 16 Ip vodi pred Okružnim sudom, do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 866/17 od 22. marta 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) i „Continental“ d.o.o Ugljevik (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 7. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Viši sud su odgovore dostavili 18. januara, a Okružni sud 21. januara 2019. godine. Tužilac je odgovor dostavio 4. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. „Continental“ d.o.o. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tužilac) 25. novembra 2003. godine podnio je tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta radi naknade izgubljene dobiti zbog nezaključenja ugovora o izvođenju radova po osnovu tendera br. 54 i 75 koje je raspisao apelant i u kojima je tužilac, između ostalih, izabran za najpovoljnijeg ponuđača. Osnovni sud je donio Presudu broj Ps.310/04 od 15. novembra 2004. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužioca i obavezao apelanta da mu isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Nakon okončanja žalbenog postupka pred Okružnim sudom u kojem je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužioca kao preuranjen. Vrhovni sud je po apelantovoj reviziji Rješenjem broj 118-0-Rev- 06-000823 od 25. augusta 2008. godine reviziju uvažio, presudu Okružnog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovljenom postupku Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Presudom broj 012-0-Pž-08-000075 od 16. marta 2009. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev tužioca. Rješavajući o reviziji tužioca protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000606 od 1. aprila 2010. godine kojom je reviziju tužioca odbio kao neosnovanu. Protiv navedene presude tužilac je podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 2941/10.
8. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2941/10 od 22. oktobra 2013. godine kojom je usvojena apelacija tužioca, utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta navedena presuda Vrhovnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je „Vrhovni sud i u konkretnom slučaju, svojim proizvoljnim tumačenjem člana 183. ZOO, izašao van konteksta sadržaja odredbi tog člana dodajući mu odrednicu postojanja obavezne pismene forme zahtjeva/poziva za zaključenje ugovora iako, kako je već rečeno, navedenim članom nije propisan ni rok ni forma za podnošenje takvog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da je, štaviše, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, iz presude Osnovnog suda vidljivo da je u postupku pred tim sudom čak i utvrđeno da je apelant obavijestio tuženog o šteti koju trpi zbog neuvođenja u posao za čije je izvršenje odabran na tenderu, ali da su ovu činjenicu redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, zanemarili. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu broj AP 554/12, apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183. ZOO osnovani, te da osporene presude ukazuju na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
9. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda broj AP 2941/10 od 22. oktobra 2013. godine, Presudom Okružnog suda broj 59 0 Ps 027075 14 Ps od 6. marta 2015. godine, koja je u žalbenom postupku potvrđena Presudom Višeg suda broj 59 0 Ps 027075 15 Pž od 16. marta 2016. godine i protiv koje je revizija odbijena kao neosnovana Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 027075 16 Rev od 30. novembra 2016. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i obavezan apelant da tužiocu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi isplati iznos od 1.140.124,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2003. godine do konačne isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
10. U obrazloženjima osporenih presuda je, između ostalog, navedeno da su neosnovane apelantove tvrdnje da postupak po navedenim tenderima nije nikada okončan s obzirom na to da niko od ponuđača nije izabran za najpovoljnijeg. Navedeno je da niti jednom odredbom Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova (u daljnjem tekstu: Zakon) nije propisano da samo jedan ponuđač mora biti izabran kao najpovoljniji, odnosno da u konkretnom slučaju niko od prijavljenih ponuđača nije imao tehnički kapacitet da samostalno obavi poslove tendera, tako da je po tenderu 54 izabrano pet, a po tenderu 75 tri ponuđača, među kojima je bio i tužilac. Tužioca je, prema obrazloženju redovnih sudova, o izboru i obavijestio apelant, čime je, u smislu člana 39. stav
1. ZOO, apelant prihvatio ponudu tužioca. Prema obrazloženjima redovnih sudova, izjava o prihvatanju ponude proizvodi dejstvo u trenutku kada ju je ponuđač primio od ponuđenog, pa opoziv ponude poslije tog trenutka nije moguć već je, shodno odredbama člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona, obaveza zaključenja ugovora postala apelantova zakonska obaveza. Kako do zaključenja predmetnih ugovora nije došlo krivicom apelanta to tužiocu pripada pravo da traži naknadu štete u smislu odredbe člana 183. ZOO. Navedeno je da je neosnovan i apelantov navod da bi ugovor zaključen s tužiocem bio ništav zbog postojanja zaključka Vlade RS o zabrani zaključenja takvog ugovora, i to iz razloga što, prema mišljenju redovnih sudova, takav zaključak Vlade RS nije opći akt, odnosno prinudni propis kakav ima u vidu odredba člana 103. ZOO u pogledu ništavosti ugovora, nego predstavlja akt vlade koji je ona donijela u vršenju nadzora nad apelantom na koje je imala pravo prema Zakonu o državnim preduzećima i može imati značaj samo u odnosima apelanta i Vlade RS, ali ne i prema trećim licima. Navedeno je da se ne može prihvatiti ni apelantovo pozivanje na stav bivšeg Saveznog suda SFRJ u vezi s negativnim ugovornim interesom jer se radi o stavu suda koji je egzistirao i donosio odluke u sasvim drugačijem političkom i socijalnom uređenju. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da predmetni tenderi nikada nisu okončani, niti je došlo do izbora najpovoljnijeg ponuđača jer niti jedan od njih nije imao tehnički kapacitet za obavljanje poslova koji su bili predmet navedenih tendera. Navodi da zbog toga nikada nisu ni mogli biti zaključeni ugovori, odnosno da nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona, kao i da smatra da se visina navodne štete nije mogla utvrditi samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Navodi i da nije jasno zašto je Vrhovni sud, vezano za stav Saveznog suda SFRJ po pitanju „negativnog ugovornog interesa“, istakao da su u vrijeme kada je taj stav iskazan važila druga socijalna i politička pravila kada, prema apelantovom mišljenju, to ne mijenja činjenicu da je takav stav trebalo primijeniti i u apelantovom slučaju jer je tužilac mogao pretrpjeti samo eventualnu štetu zbog toga što je prikupljao tendersku dokumentaciju i imao i druge troškove u vezi s tenderom, odnosno što nije zaključio druge ugovore koji bi se odnosili na period kad je tender raspisan, a nikako nije pretrpio štetu zbog nezaključivanja predmetnog ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava zagarantiranih Ustavom, te da taj sud u cijelosti ostaje pri zaključcima i obrazloženjima svoje odluke, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Viši sud je naveo da ostaje pri obrazloženju datom u svojoj odluci, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
14. Okružni sud je naveo da je apelant u cijelosti koristio i redovne i pravne lijekove propisane zakonom, te da su se sudovi na svim instancama izjasnili o njegovim tvrdnjama i zaključili da su one neosnovane, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
15. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da navedeno proizlazi i iz odluka Ustavnog suda br. 554/12 i 929/16, zbog čega apelaciju treba odbiti.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 27.
Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.
Odredbe propisa kojima se, djelimično ili u cjelini, određuje sadržina ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u saglasnosti sa njima.
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 183.
Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Član 189.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 262. st. 1, 2. i 3.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
Član 354.
Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovora.
Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
17. U Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sledeće značenje:
9. „ugovor o nabavci" je ugovor u pismenoj formi između naručioca i ponuđača zaključen u skladu sa uslovima iz ponude i provedenim postupkom nabavke;
Član 8. stav 1. tačka 7.
Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:
7. zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.
Član 27. st. 1. i 2.
Naručilac će odmah čim primi zapisnik o izvršenom izboru iz člana 26. ovog zakona obavestiti najpovoljnijeg ponuđača preporučenom pošiljkom ili putem telefaksa da je njegova ponuda prihvaćena.
U roku od 24 časa od obaveštenja iz stava 1. ovog člana naručilac je dužan na isti način obavestiti preostale ponuđače o izboru najpovoljnijeg ponuđača.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 027975 16 Rev od 30. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava tužioca na naknadu štete zbog nezaključenja ugovora nakon izbora tužioca kao jednog od najpovoljniji ponuđača na tenderima koje je raspisao apelant, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
26. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
28. Ustavni sud podsjeća da je već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu istog apelanta broj AP 929/16 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 929/16 od 11. maja 2018. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u kojoj je tužilac bio „Šico and Company“ d.o.o. Bijeljina kao jedno od preduzeća koje je izabrano na spornim tenderima kao najpovoljnije i s kojim, kao ni s tužiocem u konkretnom predmetu, apelant nije zaključio ugovor. U navedenoj odluci rečeno je da je:
Ustavni sud u Odluci broj AP 2941/10 je naveo: „Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant, kako su naveli redovni sudovi, shodno odredbama člana 183. ZOO nije prije podnošenja tužbe pismenim putem zatražio od tuženog da s njim zaključi ugovor. (...) U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u već citiranoj Odluci broj AP 554/12 u kojem je ukazano da je odredbom člana 183. ZOO propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom osiguran je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantiranjem navedenog prava zainteresirano lice kao oštećenik dobiva po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno kod njega postoji odštetni zahtjev zbog stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji culpa in contrahendo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba, u suštini, štiti zainteresirano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi, pri tome ne propisujući ni rok ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresiranog lica. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ovakav stav mora primijeniti i na konkretan predmet. (...) Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu broj AP 554/12, apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183. ZOO osnovani, te da osporene presude ukazuju na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO, odnosno na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“
29. Dovodeći navedene stavove u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, istovjetno kao u predmetu broj AP 929/16, usvojili tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelanta da mu naknadi štetu zbog nezaključenja ugovora, a kako je to precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Dakle, redovni sudovi su u konkretnom slučaju donijeli presude koje korespondiraju stavu Ustavnog suda iskazanom u odlukama br. AP 929/16, AP 554/12 i AP 2941/10. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužiocu naknadi štetu koja mu je nastala nepotpisivanjem ugovora po osnovu tendera koje je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva izvođača kao najpovoljnije, zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segment primjene materijalnog prava.
Ostali navodi
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, a kako je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelanta da mu naknadi štetu nastalu nepotpisivanjem ugovora po osnovu tendera koji je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva pravna lica kao najpovoljnije ponuđače za izvođenje radova koji su bili predmet tendera. U vezi s tim, napominje se da je odredbom člana 183. ZOO propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom osiguran je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević