Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5769/18 (M. Č.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5769/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5769/18, rješavajući apelaciju Marka Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Čolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023231 18 Kž od 10. oktobra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 023231 18 Kv 2 od 4. oktobra 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.

tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Čolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023231 18 Kž od 10. oktobra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 023231 18 Kv 2 od 4. oktobra 2018.

godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Čolić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023231 18 Kž od 10. oktobra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 023231 18 Kv 2 od 4. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 30. oktobra do 2. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kv 2 od 4. oktobra 2018. godine apelantu je produžen pritvor, određen rješenjem sudije za prethodni postupak 11. septembra 2018. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i iz razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) tako da pritvor po navedenom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, konkretno do 7. decembra 2018. godine.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kpp 12 od 11. septembra 2018. godine apelantu određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS i razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS. Potom je navedeno da je Tužilaštvo dostavilo obrazložen prijedlog za produženje pritvora apelantu u kojem je navedeno da „osnovana sumnja proizlazi iz svih do sada prikupljenih dokaza“ subjektivne i objektivne prirode, te su obrazloženi posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS s prijedlogom da se apelantu pritvor produži za još dva mjeseca. Pri tome je Tužilaštvo dostavilo veći broj materijalnih dokaza – zapisnika o saslušanju većeg broja svjedoka, saslušanju oštećenog u svojstvu svjedoka, medicinsku dokumentaciju za oštećenog, fotodokumentaciju i skicu lica mjesta. U obrazloženju je dalje navedeno da je obrazloženi prijedlog za produženje pritvora dostavljen apelantu i njegovom braniocu a zatim zakazano ročište 4. oktobra 2018. godine, shodno članu 196. stav 2. ZKPRS. Na navedenom ročištu je tužilac Tužilaštva ostao pri navedenom prijedlogu, dok je apelantov branilac, osporavajući prijedlog za produženje pritvora, istakao nedostatke u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvorsku mjeru i nedostatke u pogledu posebnih uslova, ističući da su paušalni.

7. Nakon što je prijedlog za produženje pritvora razmotrilo sudsko vijeće, kao i sve navode koje su tim povodom iznijeli Tužilaštvo i apelantov branilac, Okružni sud je zaključio da je osnovan prijedlog za produženje pritvora apelantu. U tom pravcu, Okružni sud je u pogledu ispunjenja opšteg uslova za pritvor, dakle postojanja osnovane sumnje iz člana 197. stav 1. ZKPRS, ocijenio da ona proizlazi iz dokaza koji su prikupljeni u početnoj fazi postupka koje je cijenio sudija za prethodni postupak i uz to dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora. U tom kontekstu, Okružni sud je imao u vidu iskaz oštećenog V. K. u svojstvu svjedoka i iskaze svjedoka M. J. i D. K. kojima je potvrđeno da je apelant zajedno sa Nedeljkom Dukićem (za kojim je raspisana potjernica jer se nalazi u bjekstvu) radio na obezbjeđenju objekta „Balkan“, te je ocijenio da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Osim toga, Okružni sud je obrazlažući neosnovanost prigovora apelantovog branioca o kvalifikaciji krivičnog djela istakao da će konačna pravna kvalifikacija djela uslijediti po okončanju istrage, te da u konkretnoj fazi postupka prikupljeni dokazi upravo ukazuju na krivično djelo kvalifikovano u prijedlogu za određivanje odnosno produženje pritvora, dakle ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, ispunjen opšti uslov za produženje pritvora apelantu propisan u odredbi člana 197. stav 1. ZKPRS.

8. Što se tiče postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, koji se odnosi na naročite okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu apelant ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Okružni sud je, prije svega, istakao nespornu činjenicu prema kojoj je za drugim osumnjičenim Nedeljkom Dukićem raspisana potjernica i da je nedostupan organima krivičnog gonjenja. Imajući u vidu, kako je obrazloženo, da bi apelant mogao naći načina da s Nedeljkom Dukićem uspostavi kontakt i da se međusobno dogovaraju s ciljem ometanja daljnje istrage i prikupljanja dokaza važnih za postupak, zaključeno je da bi apelant puštanjem na slobodu imao mogućnost ometati daljnji tog istrage. S ciljem efikasnosti istrage i spriječavanja njenog ometanja, zaključeno je da je ispunjen i ovaj posebni zakonski osnov za mjeru pritvora. Okružni sud je u daljnjem obrazlaganju napomenuo da bi ovaj osnov mogao prestati egzistirati u situaciji ako u međuvremenu osumnjičeni Nedeljko Dukić bude pronađen po raspisanoj potjernici i predat nadležnom Tužilaštvu.

9. U pogledu postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je, prije svega, naveo da je za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen, ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. KZRS, propisana kazna od najmanje pet godina. Postojanje vanrednih okolnosti iz ove zakonske odredbe Okružni sud je obrazložio načinom izvršenja djela i njegovim posljedicama, koje su u konkretnom slučaju dovedene u vezu s mjestom izvršenja (ispred stambene zgrade oštećenog), vremenom izvršenja (rani večernji sati kad se na ulici očekuje veći broj građana), apelantovom upornošću i upornošću drugog saučesnika da oštećenom zadaju udarce metalnim predmetom (palicom) u predjelu glave i načinom preduzimanja radnji (iznenadno) prema oštećenom koje on nije izazvao pa ih nije mogao ni očekivati. Pored ovih, Okružni sud je postojanje vanrednih okolnosti obrazložio činjenicom zainteresovanosti medija, a time i javnosti za predmetni događaj, budući da je javnost putem TV emisija u udarnim terminima upoznata s načinom izvršenja djela i okolnostima koje su pratile izvršenje krivičnog djela. Pri tome nije zanemarena okolnost da je oštećeni novinar jedne medijske kuće, da su udruženja novinara povodom ovog događaja iznosila saopštenja i pozivala na proteste i okupljanja novinara. Sve navedene okolnosti, prema ocjeni Okružnog suda, u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje dovode do zaključka da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, kako u mjestu gdje je djelo izvršeno tako i šire, zbog čega je ocijenjeno da je neophodno apelantu produžiti pritvor i po ovom pritvorskom osnovu. Kod produženja pritvora, kako je u konačnici zaključeno, Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 196. stav 4. ZKPRS i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora treba biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, ali da se obezbjeđenje daljnjeg vođenja krivičnog postupka ne bi moglo ostvariti drugim blažim sredstvima, pa je apelantu pritvor produžen do 7. decembra 2018. godine.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kž od 10. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Okružnog suda od 4. oktobra 2018. godine. U vezi sa žalbenim navodima kojima je ukazano na nedostatke o odlučnim činjenicama, a time i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS, Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporenog rješenja dati razlozi, kako u zaključku prvostepenog suda u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti tako i razlozi za postojanje pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS po osnovu kojih je apelantu produžen pritvor. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da su u obrazloženju osporenog rješenja o produženju pritvora navedeni i u dovoljnoj mjeri obrazloženi dokazi prikupljeni u toj fazi (dotadašnje) istrage, s aspekta postojanja osnovane sumnje kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora. Osnovanu sumnju kao opšti uslov za određivanje i produženje pritvora, prema ocjeni Vrhovnog suda, utvrdio je i obrazložio i sudija za prethodni postupak (na osnovu do tada prikupljenih dokaza) i na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo priložilo uz podneseni prijedlog za produženje pritvora. Kako su ti dokazi u međusobnoj povezanosti, Vrhovni sud je zaključio da predstavljaju valjan osnov za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa čl. 22. i 27. KZRS.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je apelant osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane bojazni da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na Nedeljka Dukića kao lice koje se dovodi u vezu s izvršenjem predmetnog krivičnog djela, kao i da su u obrazloženju osporenog rješenja o tome dati detaljni i valjani razlozi, koje je u cijelosti kao svoje prihvatio Vrhovni sud i apelanta uputio na te razloge. Pored okolnosti koje se odnose na težinu djela, način i mjesto izvršenja koje je prvostepeni sud detaljno obrazložio i Vrhovni sud kao takve prihvatio, pravilno su ocijenjene i okolnosti koje se tiču postojanja vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora. Te okolnosti se odnose na činjenicu zainteresovanosti medija a time i javnosti za predmetni slučaj, obavještavanja javnosti o načinu i izvršenju djela i činjenici da je oštećeni novinar, pa je Vrhovni sud i u ovom dijelu prihvatio u cjelini razloge koje je naveo prvostepeni sud, kako je već navedeno (ibid.) u smislu postojanja pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav. 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu dali valjano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Naime, apelant smatra da obrazloženje suda u vezi s osnovanom sumnjom ne sadrži konkretne razloge, već se veže za kvalifikaciju krivičnog djela, što je u suprotnosti s odredbom člana 295. ZKPRS. U tom kontekstu je napomenuto da je u osporenom rješenju o produženju pritvora prihvaćena ocjena dokaza sudije za prethodni postupak, a da u rješenju o produženju pritvora nije obrazloženo na koji način ti dokazi potvrđuju postojanje osnovane sumnje, pogotovo kod činjenice da Tužilaštvo ni nakon 30 dana nije pribavilo nalaz i mišljenje o vrsti povrede oštećenog, a što je opet u uskoj vezi s kvalifikacijom djela i zaprijećenoj sankciji.

13. Obrazlažući nedostatke u vezi s posebnim pritvorskim razlozima, apelant je ukazao da prilikom produženja pritvora sud mora utvrditi sve konkretne okolnosti u trenutku odlučivanja o produženju pritvora, dakle da li je pokušao (posredno ili neposredno) uticati na svjedoke, u čemu se sastoji stvarni a ne apstraktni rizik u pogledu narušavanja javnog reda, i sve aspekte koji su garantovani odredbama Ustava i Evropske konvencije u okviru prava na slobodu i bezbjednost ličnosti. Apelant smatra da redovni sudovi nisu naveli nijedan konkretan dokaz da bi njegovim puštanjem iz pritvora zaista ometao istragu uticajem na svjedoke, te u tom pravcu zaključak sudova smatra paušalnim. Također smatra da nije stvarno, već apstraktno i paušalno, obrazloženo na koji način bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda. Ovaj osnov je, naime, obrazložen postojanjem okolnosti koje se tiču načina izvršenja djela i zainteresovanosti medija, što je u konkretnim okolnostima nedovoljno jer nedostaju konkretni razlozi i radnje u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede prava na koja se pozvao i ukine osporena rješenja.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju cijenjeni svi navodi žalbe i da su tim povodom u obrazloženju navedeni sasvim jasni odgovori. Pri tome je napomenuto da su u obrazloženju prvostepenog suda dati valjani, detaljni i argumentovani razlozi o neophodnosti produženja pritvora apelantu u toj fazi postupka, koje je Vrhovni sud prihvatio kao svoje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni sud je istakao da su u osporenom rješenju navedeni razlozi za produženje pritvora, zbog čega smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Pri tome su ponovljene konkretne okolnosti povodom posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS koje su u rješenju detaljno navedene i koje se, prema ocjeni suda, tiču upravo postojanja vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora.

16. Tužilaštvo smatra da se u apelaciji neosnovano tvrdi da sud nije obrazložio osnovanu sumnju za produženje pritvora jer iz svih dokaza prikupljenih u istrazi proizlazi da se radi o krivičnom djelu pokušaja ubistva i da na to ukazuju brojni dokazi koji su obrazloženi u osporenom rješenju. Također smatra da su jasno obrazloženi posebni pritvorski razlozi i da su stoga ispunjena oba kumulativna uslova za produženje pritvora. Iz spisa je vidljivo da je javnost bila uznemirena i da su nakon tog događaja protestovali novinari, te da nema osnova tvrdnja iz apelacije da te vanredne okolnosti nisu konkretizovane, već upravo suprotno tome, obrazložene su okolnosti koje ukazuju na narušavanje javnog reda. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo smatra da nema kršenja apelantovih prava na koja se pozvao, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Opšte odredbe Član 196.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

(...)

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(...)

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (...)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije

20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 18 Kž od 10. oktobra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 12. oktobra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 16. oktobra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije

22. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

25. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

(…)

28. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, u principu, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).

30. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavne principe koji potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koje je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu principa koji se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u principu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opšti princip koji je uspostavljen u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

32. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

33. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio prije svega na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 197. stav

1. ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak prilikom određivanja mjere pritvora a zatim i sudsko vijeće u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora zaključili da je na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koja se sumnjiči. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora, na dvije instance, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje a zatim i prijedlog za produženje pritvora apelantu utvrdili da iz svih dokaza (subjektivne i objektivne prirode), između ostalog, zapisnika o saslušanju većeg broja svjedoka, medicinske dokumentacije za oštećenog, nalaza i mišljenja vještačenja na okolnost stepena alkoholisanosti, DNK analize, fotodokumentacije i skice lica mjesta prikupljenih u periodu od 27. augusta do 26. septembra 2018. godine, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naročito, Ustavni sud ističe da je sudsko vijeće pri ocjeni osnovanosti prijedloga za produženje pritvora, a nakon održanog ročišta pred tim sudom, razmotrilo sve navode stranaka i dostavljene dokaze, kako one koji su prikupljeni u početnoj fazi istrage tako i one koji su podneseni uz prijedlog za produženje pritvora, između ostalih DNK analize JZU Zavod za hitnu medicinsku pomoć od 12. i 18. septembra 2018. godine, te detaljno i opširno obrazložilo zaključke do kojih je došlo razmatranjem ovih dokaza prema kojima se apelantov DNK profil podudara s profilima materijala koji su vještačeni (biološki materijal, bris na palici) u relevantnom periodu. Sudsko vijeće Vrhovnog suda, koje je donijelo odluku povodom apelantove žalbe, u cijelosti je prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak koji proizlazi iz izvedenih dokaza u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant osumnjičen da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju. Ustavni sud smatra da navedeni zaključak o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u pitanje svojim apelacionim navodima i da su data obrazloženja u tom segmentu takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio predmetno krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, koja je u konkretnom slučaju kao opšti uslov opravdala izrečenu mjeru pritvora. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentovani.

34. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPRS koji se odnose na posebne uslove za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opšti uslov, konkretno odredbe člana 197. stav 1) tačke b) i g), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (tačka b), odnosno u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (tačka g). Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opšti uslov, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri ocjeni postojanja okolnosti iz tačke b) člana 197. stav 1. ZKPRS imali u vidu da bi apelant mogao ometati krivični postupak uticajem na Nedeljka Dukića koji se dovodi u vezu s izvršenjem istog krivičnog djela zajedno s apelantom i koji je u bjekstvu (raspisana potjernica), te da bi puštanjem na slobodu apelant našao način da s njim ostvari kontakt. Pri tome je obrazloženo da bi ovaj osnov prestao egzistirati samo ako bi Nedeljko Dukić u svojstvu osumnjičenog lica u međuvremenu bio pronađen i predat nadležnom Tužilaštvu.

35. U pogledu ocjene postojanja okolnosti iz tačke g) člana 197. stav 1. ZKPRS, redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju riječ o krivičnom djelu ubistvo u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS za koje je zakonom propisana kazna od najmanje pet godina zatvora; da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje prate način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice (opširno obrazloženo na str. 4. i 5. rješenja Okružnog suda), pri čemu naročito vrijeme, mjesto i način izvršenja, kao i okolnosti koje se tiču subjektivne prirode apelanta i oštećenog te najzad posljedica koje bi puštanjem na slobodu rezultirale stvarnim narušavanjem javnog reda (vanredne okolnosti). S tog aspekta je Okružni sud, čije razloge je u cjelini prihvatio Vrhovni sud, vrlo detaljno opisao koje okolnosti su ocijenjene vanrednim (osim težine djela) podsjećajući na veliku zainteresovanost svih medija, naročito TV kuća i novinara, kao i činjenicu da je oštećeni novinar jedne TV kuće i da su udruženja novinara povodom konkretnog događaja protestovala i na taj način širu javnost upoznala s posljedicama krivičnog djela.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS čine neosnovanim.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu.

39. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5769/18 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio