Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6391/18 (Distributivni centar "Gradačac" d.d. Gradačac)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6391/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-6391/18, rješavajući apelaciju Distributivnog centra "Gradačac" d.d. Gradačac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Distributivni centar "Gradačac" d.d. Gradačac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 031800 16 Gž od 13. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Distributivni centar "Gradačac" d.d. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 7. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 031800 16 Gž od 13. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom djelimično je uvažena apelantova žalba i Presuda Općinskog suda u Gradčcu broj 28 0 P 031800 12 P od 15. januara 2016. godine preinačena tako da su novčani iznosi koji su tužitelju dosuđeni prvostepenom odlukom sniženi, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud, između ostalog, naveo je da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja za isplatu potraživanja na ime naknade po osnovu članstva u Nadzornom odboru apelanta, koje potraživanje po ocjeni Kantonalnog suda zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, predviđenom odredbom člana 371. Zakona o obligacion odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Kantonalni sud naveo je da u situaciji kada je tužitelj sa apelantom 1. septembra 2001. godine i 25. decembra 2007. godine zaključio ugovore o obavljanju funkcije člana Nadzornog odbora, te kako Zakon o privrednim društvima FBiH, kao lex specialis, ne sadržava posebne odredbe o zastari potraživanja, to se na predmetna ugovorena potraživanja tužitelja kao člana Nadzornog odbora apelanta ima primijeniti odredba člana 371. ZOO. U konkretnom slučaju zastara navedenih tužiteljevih potraživanja po osnovu Ugovora od 25. decembra 2007. godine počinje teći 16. septembra 2011. godine, kao prvi dan nakon što je tužitelju na lični zahtjev prestalo članstvo u Nadzornom odboru apelanta, od kada je tužitelj kao povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 361. stav 1. ZOO), pa kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 31. oktobra 2012. godine, to očigledno nije protekao petogodišnji zastarni rok za potraživanja tužitelja po osnovu Ugovora od 25. decembra 2007. godine. U tom pogledu Kantonalni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo ustrajavanje na navodima da je u ovom dijelu zastarjelo potraživanje tužitelja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio odredbu člana 371. ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od tri godine, te se pozvao raniju drukčiju praksu Kantonalog suda u identičnoj pravnoj stvari.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim navodima da su potraživanja tužitelja spadaju u povremena potraživanja i da se na njih ima primjeniti zastarni od tri godine, dao detaljno i jasno obrazloženje o neosnovanosti tih navoda, odnosno zašto je u konkretnom slučaju primjenjiv zastarni rok od pet godina (član 371. ZOO), a ne zastarni rok od tri godine, na čijoj primijeni insistira apelant. U pogledu navoda apelanta da je Kantonalni sud povodom identičnog pravnog pitanja donio drukčiju odluku, tačnije da je u drugom predmetu zauzeo stav da se radi o povremenim potraživanjima na koja se primjenjuje član 372. ZOO, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6391/18 (Distributivni centar "Gradačac"… | Sudska praksa | Aktio