Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1680/18 (M. I.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1680/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1680/18, rješavajući apelaciju Muhameda Ibrahimpašića, na osnovu članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Ibrahimpašić protiv Presude Kantonalnog sud u Bihaću broj 01 0 U 011387 17 Uvp od 5. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Ibrahimpašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Sead Javaragić odvjetnik iz Bihaća, podnio je 14. ožujka 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog sud u Bihaću (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj 01 0 U 011387 17 Uvp od 5. siječnja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke - presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 011387 16 U od 6. listopada 2017. godine, kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 05-31-3-1844/2015 od 11. ožujka 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Grada Bihaća (u daljnjem tekstu prvostupanjski organ) broj 03/2-31-3-5187 od 17. rujna 2015. godine. Prvostupanjskim rješenjem odbijena je inicijativa Gradskog pravobraniteljstva Grada Bihaća za provođenje postupka oglašavanja ništavim rješenja broj 0 9-475-490/81 od 18. siječnja 1982. godine.
3. U obrazloženju presude od 6. listopada 2017. godine Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je u toku postupka utvrđeno da je rješenje od 18. siječnja 1982. godine doneseno od strane Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambene i komunalne djelatnosti Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat), na osnovu zaključka Izvršnog odbora. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 177. Odluke o prostornom uređenju područja općine Bihać („Službeni glasnik Općine Bihać“ br. 12/77, 8/78, 7/79 i 9/81, u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da poslove ustupanja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu vrši organ ili organizacija koju ovlasti Skupština općine. Kantonalni sud je naveo da je, shodno navedenoj odredbi, prvostupanjski organ pravilno zaključio da je u vrijeme donošenja rješenja od 18. siječnja 1982. godine nadležni organ za donošenje rješenja bio Općinski sekretarijat, te da stoga u konkretnoj pravnoj stvari nisu povrijeđene odredbe zakona u pogledu nadležnosti za donošenje tog rješenja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 181. Odluke propisano da o ustupanju građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu korisniku, odnosno investitoru nadležni organ općine izdaje rješenje koje nije upravni akt, te se na njega ne može izjaviti žalba ni prigovor. Kantonalni sud je naveo da je, shodno navedenoj odredbi, pravilan stav drugostepenog organa da je inicijativom Gradskog pravobraniteljstva Grada Bihaća predloženo oglašavanje ništavim rješenja koje ima karakter akta raspolaganja, a ne upravnog akta, te da se u upravnom postupku može osporavati i ispitivati samo upravni akt i to kako u postupku po redovnom pravnom lijeku tako i u postupku po izvanrednom pravnom lijeku. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani tužbeni navodi koje je apelant iznio u svojoj tužbi u pogledu navedenog. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da, shodno članku 10. Zakona o građevinskom zemljištu, gradsko pravobraniteljstvo i druge zainteresirane stranke, ukoliko smatraju da je donošenjem spornog rješenja povrijeđen zakon na štetu tadašnje općine Bihać, mogu pred nadležnim sudom pokrenuti postupak zaštite prava na predmetnim nekretninama.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević