Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-191/19 (O. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-191/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-191/19, rješavajući zahtjev Ostoje Stanišića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ostoje Stanišića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa Miloš V. Perić, advokat iz Zvornika, podnio je 10. januara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1K010315 17 Kžk od 11. oktobra 2018. godine. Potom je apelant, 26. januara 2019. godine, Ustavnom sudu dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se naložio prekid izdržavanja kazne zatvora, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 1K 010315 12 Krl od 31. marta 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo genocid iz člana 141. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) u vezi sa članom 24. istog zakona, te je na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), uz primjenu čl. 33., 34., 38. i 41. KZ SFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11. godina u koju je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i to od 21. juna 2012. godine do 12. aprila 2013. godine.
3. Drugostepenom presudom Suda BiH broj S1 1K 010315 17 Krž 11 od 5. decembra 2017. godine, je, između ostalog, uvažena žalba apelanta i njegovih branitelja te je Presuda Suda BiH broj S1 1K 010315 12 KrI od 31. marta 2017. godine ukinuta u osuđujućem dijelu.
4. Odlučujući u ponovnom postupku Sud BiH je donio Presudu broj S1 1K010315 17 Kžk od 11. oktobra 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim da je da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo genocid iz člana 141. KZ SFRJ u vezi sa članom 24. istog zakona, te je na osnovu člana 285. ZKP-a BiH, uz primjenu čl. 33., 34., 38. i 41 KZ SFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
5. Apelant u apelaciji navodi da je u toku predmetnog krivičnog postupka došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, ukazuje na povredu prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije kao i prava iz člana 4. stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime apelant smatra da je u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede principa in dubio pro reo, zatim da je došlo do arbitrarne primjene procesnog prava (čl. 14., 281., 227., 285.). Ističe da djelo, odnosno radnje za koje je osuđen nisu u vrijeme preduzimanja ni po nacionalnom ni po međunarodnom pravu bile krivično djelo (član 7. stav
1. Evropske konvencije). Također apelant prigovara ocjeni dokaza i u vezi s tim utvrđenom činjeničnom stanju. Niame, apelant smatra da u predmetnom postupku nisu pravilno utvrđene bitne činjenice za pravilnu odluku, koje potom u apelaciji detaljno elaborira. Slijedom toga, apelant smatra da je očigledno je da je sud pogrešno utvrdio relevantne činjenice u pogledu postojanja elemenata krivičnog djela u radnjama apelanta, te da su relevantne činjenice utvrđivane na osnovu posrednih dokaza i indicija koje prema sudskoj praksi mogu biti samo podržavajućeg, a ne odlučujućeg karaktera.
6. U podnesenom zahtjevu za privremenu mjeru, apelantov punomoćnik je istakao da se, na osnovu Uputnog akta Suda BiH broj S 1 1 K 010315 18 Iks od 5. decembra 2018. godine, apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora po osporenoj presudi u KZP u Foči, počev od 10. januara 2019. godine. Stoga, imajući u vidu tu okolnost te sadržaj podnijete apelacije, smatra da su ispunjeni uslovi iz člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda da se donese privremena mjera kojom će se „odrediti prekid izdržavanja kazne zatvora apelantu“, do okončanja postupka po podnijetoj apelaciji. Naime, apelant smatra da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do „zaista ozbiljnih propusta koje je Sud BiH učinio u osporenoj presudi“, te da je stoga upućivanje na izdržavanje kazne „prije odluke po apelaciji povrijeđeno njegovo pravo na prezumpciju nevinosti“. Ističe da je već pretrpio a i dalje će trpjeti ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu ako bude morao da vrijeme do odluke po apelaciji provede na izdržavanju kazne zatvora, sve do odluke po apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da u Bosni i Hercegovini postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odgađanja i prekida izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
10. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada o zahtjevu apelanta treba najprije odlučiti redovni, nadležni organ, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević