Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3993/17 (P. D.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Likvidacija
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3993/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3993/17 rješavajući apelaciju P. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. D.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 002659 15 Rev od 25. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002659 15 Gž 2 od 21. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 002659 12 P 2 od 5. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. D (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Arif Mularifović, advokat iz Tešnja, podnio je 21. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 002659 15 Rev od 25. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 002659 15 Gž 2 od 21. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 002659 12 P 2 od 5. januara 2015. godine.
2. Apelant je 28. januara 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), nakon čega je Općinski sud rješenjem broj 39 0 P 002659 09 P od 20. juna 2011. godine odbacio apelantovu tužbu.
3. Rješavajući po žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja od 20. juna 2011. godine, Kantonalni sud je donio rješenje broj 39 0 P 002659 11 Gž od 12. septembra 2012. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.
4. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 002659 12 P 2 od 5. januara 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da se 30. jula 2006. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovao apelant sa vozilom i H. M. sa vozilom, osiguranik „Bosansko-njemačkog osiguranja“, kojom prilikom je apelant pretrpio štetu. Nadalje je naveo da je rješenjem od 1. avgusta 2006. godine Agencija za nadzor osiguranja BiH oduzela odobrenje za rad „Bosansko-njemačkom osiguranju“ i istoga dana donijela rješenje o proglašenju posebne likvidacije nad tim društvom, nakon čega je Općinski sud u Tuzli donio rješenje od 30. avgusta 2006. godine kojim je pokrenut likvidacioni postupak nad „Bosansko-njemačkim osiguranjem“. Dalje, da nije sporna apelantova prijava potraživanja Općinskom sudu u Tuzli – likvidacionom upravniku. Takođe je naveo da je likvidacioni upravnik, na osnovu odredaba člana 70. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i rješenja Općinskog suda u Tuzli od 15. maja 2007. godine objavio u dnevnim novinama listu prijavljenih, priznatih i osporenih potraživanja, i to pregled potraživanja koja su podnesena u zakonskom roku, da apelantovo potraživanje nije priznato, kao i da su pozvani svi povjerioci čiji su zahtjevi osporeni, ukoliko smatraju da su njihova prava povrijeđena, da pokrenu postupak pred Općinskim sudom u Tuzli radi utvrđivanja osporenog potraživanja u roku od 8 dana od dana posljednjeg objavljivanja u dnevnim informativnim novinama, odnosno zaključno sa 14. junom 2007. godine. Općinski sud je istakao da apelant nije pokrenuo parnični postupak protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“ radi utvrđenja spornog potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti kojima su propisane obaveze tužene u pogledu plaćanja odštete u slučaju smrti ..., i materijalne štete prouzrokovane u BiH u slučajevima i kada je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza. Isto tako je ukazao na odredbe člana 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojima su propisani slučajevi pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, pa je, između ostalog, pod tačkom 1. tog člana navedeno „u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu“, kao i na odredbe člana 70. istog zakona kojima su propisani način, uslovi, rokovi i postupak pozivanja ugovarača osiguranja i podnosilaca zahtjeva za isplatu osiguranja „da svoje zahtjeve prijave“, u kojem slučaju će likvidacioni sudija odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja. Općinski sud je naveo da iz pomenute zakonske odredbe slijedi da je odgovornost tuženog supsidijarna i postoji u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku. U vezi s tim, ukazano je da apelant nije pokrenuo parnicu protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“ kod Općinskog suda u Tuzli koji vodi likvidacioni postupak radi utvrđivanja postojanja osporenog potraživanja, te je zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan za isplatu tražene naknade štete.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 39 0 P 002659 15 Gž 2 od 21. aprila 2015. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda.
7. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje je naveo da su položaj i postupanje tuženog uređeni odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kao lex specialis, uvjetovanjem i nastupanjem okolnosti koje dovode do prestanka obaveze osiguravajućeg društva. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da Općinski sud, prije svega, pravilno cijenio odredbe člana
70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, kojima je, između ostalog, propisana obaveza povjerioca da u skladu sa odredbama člana 70. stav 1. tog zakona prijave potraživanja u slučaju pokretanja posebne likvidacije, a u slučaju osporavanja potraživanja imaju pravo u skladu sa odredbama člana 70. stav 4. zakona da tužbom pokrenu parnični postupak i utvrđuju postojanje potraživanja, tako da apelant ne može tužbeni zahtjev zasnivati isključivo na odredbama čl. 15. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti. U odnosu na apelantovo pozivanje na odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda, Kantonalni sud je podsjetio da sudska praksa nije izvor prava u domaćem pravnom sistemu i ne može biti osnov za donošenje sudske odluke, iako to ne znači da sudska praksa nema uticaja na stvaranje i održavanje pravnog poretka. Sudska praksa može poslužiti samo kao argument da određeni propis ima određeno značenje i da je u tom značenju primijenjen u nizu istih ili sličnih slučajeva. Kantonalni sud je naveo da izraženo stanovište u ovoj odluci, u vezi primjene navedenih odredaba, preispitivao je i Ustavni sud u odluci broj AP-2939/10 od 10. decembra 2013. godine.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 39 0 P 002659 15 Rev od 25. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda.
9. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je drugostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava. S obzirom na to da je apelant propustio da tužbom pred redovnim sudom utvrdi postojanje osporenog potraživanja, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom predmetu sud nije ovlašten da utvrđuje kao prethodno pitanje da li je osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na „Bosansko-njemačko osiguranje“, kao društvo protiv kojeg je pokrenut postupak likvidacije, te da samim tim tuženi ne može preuzeti nikakva prava oštećenog u smislu odredaba člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, jer mu ta prava nisu priznata u postupku likvidacije. Takođe je naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori da su učinjene povrede člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, iz razloga što su nižestepeni sudovi donijeli zakonite i pravične odluke, pravilnom primjenom materijalnog prava, a apelant je tokom postupka imao mogućnost raspravljanja i pristupa sudu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Isto tako da je neosnovan apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz razloga što se ti prigovori zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili njegov tužbeni zahtjev.
10. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u proizvoljnoj primjeni odredaba člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, kao lex specialis kojima je regulisano da je tuženi obavezan da oštećenim stranama plati odštetu u slučaju materijalne štete prouzrokovane saobraćajnim nezgodama. Apelant je ukazao da su sudovi dali značaj odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju koji je donesen isključivo radi obrazovanja, poslovanja, nadzora i prestanka društva za osiguranje. Osim toga, apelant je naveo da je diskriminisan iz razloga što je na osnovu presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 002865 14 Gž od 7. aprila 2014. godine u gotovo istom slučaju oštećenim isplaćena odšteta, pa je neosnovano da isti sud u dva slična slučaja zauzme dva različita stava, na koji način se dovodi u pitanje pravna sigurnost građana.
Relevantni propisi
11. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15. stav 1. i 2.
Ovim Zakonom obrazuje se u Federaciji pravno lice pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.
Cilj Zaštitnog fonda je plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovog Zakona.
Član 16. stav 1. tačka 3. i stav 4.
Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:
oje protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.
Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
12. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 69. stav 1. tačka 1.
Posebna likvidacija za društva Postupak likvidacije društva bit će pokrenut i vođen u slučajevima ako:
1. Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu;
Član 70. st. 1. i 4.
Stečaj i likvidacija: Zajedničke odredbe U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnosioce zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja sukladno odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.
Sačinit će se posebna lista osporenih potraživanja u kojoj će se navesti iznosi procijenjeni od likvidacionog, odnosno stečajnog upravnika kao i prijavljeni iznosi. Ova lista će odmah biti upisana u Registru društva i bit će objavljena u bar dvije dnevne novine velikog tiraža od kojih se barem jedna izdaje u glavnom mjestu poslovanja društva jednom sedmično u tri uzastopne sedmice. Povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuju postojanje osporenih potraživanja. Predmeti po ovim tužbama smatrat će se hitnim.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi ističu da se odredbe čl. 15. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, na kojima apelant zasniva tužbeni zahtjev, ne mogu posmatrati odvojeno od odredaba člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojima je propisan poseban postupak likvidacije, kakav je konkretan slučaj sa „Bosansko-njemačkim osiguranjem“. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi zaključak da je apelant svoje potraživanje, koje mu je osporeno od strane likvidacionog upravnika, morao u skladu sa odredbama člana 70. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju utvrđivati pred redovnim sudom protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pojasnio da u konkretnom postupku sud nije ovlašten da kao prethodno pitanje utvrđuje da li je osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na „Bosansko-njemačko osiguranje“, kao društvo protiv kojeg je pokrenut postupak likvidacije, iz čega izvodi zaključak o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog.
17. Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetima u kojima su pokretana slična činjenična i pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-2939/10 od 20. decembra 2013. godine i AP-3877/13 od 7. jula 2016. godine) u kojima je Ustavni sud razmatrao apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u kontekstu osporenih presuda Kantonalnog suda kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata u tim predmetima, jer je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan za naknadu štete za koju je odgovoran osiguranik „Hercegovina-osiguranja“, odnosno „Bosansko-njemačko osiguranje“ (apelanti u tim predmetima su propustili prijaviti potraživanje u postupku likvidacije i da ishode odluku o utvrđivanju potraživanja ili eventualno da budu upućeni na parnicu da pred redovnim sudom utvrde postojanje osporenog potraživanja), slijedom čega je Kantonalni sud zaključio da u tim postupcima nije ovlašten utvrđivati, kao prethodno pitanje, da li je osnovano potraživanje apelanta u odnosu na „Hercegovina osiguranje“, odnosno „Bosansko-njemačko osiguranje“ protiv kojih je pokrenut postupak posebne likvidacije. Ustavni sud je u predmetnim odlukama zaključio da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti i Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava.
18. Ustavni sud takođe zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje, jer svoje navode o diskriminaciji zasniva na tvrdnji da je u gotovo dva slična slučaja Kantonalni sud zauzeo dva različita stava, te je u prilog svojim navodima dostavio presudu Kantonalnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Kantonalni sud već donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u osporenoj presudi, presuda na koju se apelant poziva, sama po sebi ne predstavlja dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju (vidi Odluka Ustavnog suda AP-3773/16 od 5. jula 2018. godine).
19. S obzirom na navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, te praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-2939/10 i AP 3877/13, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantovom mišljenju, u osporenim presudama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Shodno navedenom, te imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević