Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/18 (I. Z.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1061/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. veljače 2019. godine, u predmetu broj AP-1061/18, rješavajući apelaciju Ibrahima Zečevića, na osnovu članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Zečević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 072570 17 Gž od 5. prosinca 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 072570 15 P od 5. siječnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Australije, kojeg zastupa Miodrag Stojanović odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 16. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu Okružni sud) broj 80 0 P 072570 17 Gž od 5. prosinca 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 072570 15 P od 5. siječnja 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (K.J.), na ime povećanja vrijednosti objekta koji se nalazi u Bijeljini, odnosno na ime izvedenih radova preduzetih radi renoviranja objekta, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 130. st. 4. i 5. Zakona o stvarnim pravima propisano da nesavjestan držalac ima pravo da zahtijeva naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazi kod njega, odnosno pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni i za vlasnika. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi standardnim radovima koje građani ugrađuju na individualnim stambenim objektima, da nema luksuznih radova, te da je predmetni objekat adaptiran i da je time povećana njegova građevinska i tržišna vrijednost za navedeni iznos. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je apelant istakao paušalan prigovor na nalaz navedenog vještaka, ali da nije predlagao novo vještačenje, niti je uz žalbu dostavio dokaz kojim bi se nalaz navedenog vještaka doveo u sumnju. Također, Okružni sud je naveo da navodi žalbe apelanta da tužitelj i sad koristi njegovu nekretninu, nisu utjecali na pravilnost prvostepene presude, budući da je sam apelant izvršenje pravomoćne presude o raskidu predugovora o zamjeni nekretnina, koji je zaključen između apelanta i tužitelja, mogao tražiti u sudskom postupku. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku protutužbom mogao tražiti naknadu na ime zakupnine, međutim takav zahtjev nije podnesen.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je tužitelj bio u nesavjesnom posjedu nekretnine kad je vršeno preuređenje, kao i da preuređenja nisu bila neophodna za samu uporabu nekretnine. Takođe, apelant navodi da nikad nije ušao u posjed nekretnine i nema koristi od navedenog ulaganja, zbog čega tužiteljevo potraživanje nije dospjelo. Osim toga, apelant je ukazao na sudsku praksu istog suda, koji je u sličnom predmetu, kasnije donio drukčiju odluku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose prvenstveno na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu apelantovih navoda da je redovni sud povodom identičnog pitanja donio drukčiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević