Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/18 (M. O., D. O., M. O., M. O., D. K. i D. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1222/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1222/18, rješavajući apelaciju Mileta Opačića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mile Opačić, Danijel Opačić, Mirela Opačić, Milka Opačić, Dušica Kostić i Danijela Beben protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 24063 15 Gž od 15. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Opačić, Danijel Opačić, Mirela Opačić, Milka Opačić, Dušica Kostić i Danijela Beben (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsada Bašić advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 23. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 24063 15 Gž od 15. decembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo suvlasništva na nekretninama (bliže označenim u izreci prvostepene presude), te da je tuženi ("Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša) dužan trpjeti da se apelanti na temelju ove presude u zemljišnim knjigama uknjiže kao suvlasnici na predmetnim nekretninama.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje prava suvlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu tuženog. Kantonalni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom proizlazi da su predmetne nekretnine, na kojima je tuženi 1997. godine uknjižen kao vlasnik sa dijelom 1/1, bile predmet postupka arondacije, te da su, shodno odredbama Zakona o arondaciji, prešle u društveno vlasništvo prednika tuženog. Kantonalni sud je ukazao da je tek 10. oktobra 1995. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj: 37/95), nastupila mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću na nepokretnosti u društvenoj, odnosno državnoj svojini. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se, dakle, vrijeme i zakonitost posjeda predmetnih nekretnina od strane prednika apelanata i apelanata prije stupanja na snagu navedenog zakona ne može računati u vrijeme potrebno za dosjelost. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo je da u vrijeme podnošenja tužbe (20. juni 2014. godine) nije proteklo 20 godina savjesnog posjeda (član 32. stav 2. ranijeg važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH) niti je u vrijeme donošenja prvostepene presude proteklo 20 godine savjesnog posjeda u smislu člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima FBiH (jer bi uslov bio ispunjen u oktobru 2015. godine). Takođe, Kantonalni sud je naveo da u vrijeme donošenja prvostepene presude nije proteklo ni 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda shodno članu 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima FBiH, jer je rješenje o nasljeđivanju kojim su tužitelji proglašeni nasljednicima predmetnih nekretnina doneseno 10. marta 2009. godine (pa bi uslov bio ispunjen tek 2019. godine).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno izveo zaključak da apelanti nisu imali 20 godina savjesnog posjeda i da je proizvoljno primijenio odredbu člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelanti smatraju da je došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku, navodeći da je postupak ukupno trajao tri godine i osam mjeseci, što je nerazumno dugo (tužba podnesena 20. juna 2014. godine, prvostepena presuda donesena 17. aprila 2015. godine, a drugostepena presuda donesena 15. decembra 2017. godine), zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda vezano za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od tri godine i šest mjeseci i da su u tom periodu donesene dvije odluke na dvije sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/18 (M. O., D. O., M. O., M. O., D. K… | Sudska praksa | Aktio