Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4604/17 („Nigma“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 219
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4604/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4604/17, rješavajući apelaciju „Nigma“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nigma“ d.o.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 110706 17 Rev od 10. augusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 110706 16 Gž od 22.
septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Nigma“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 110706 17 Rev od 10. augusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 110706 16 Gž od 22. septembra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 110706 14 P 2 od 9. decembra 2015. godine obavezan je tuženi J.V. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime ugovorne kazne, plati određeni novčani iznos (bliže označen u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. februara 2008. godine kao dana dospjeća obaveze pa do konačne isplate.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da su apelant i tuženi 25. juna 2007. godine zaključili ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza, te da apelant koji je svoju obavezu iz ugovora izvršio, ima pravo da, shodno odredbama ugovora, traži od tuženog koji nije ispunio svoju obavezu, isplatu ugovorene kazne, jer tuženi izvedenim dokazima nije dokazao da zbog krivnje apelanta nije bio u mogućnosti da izvrši svoju ugovornu obavezu prema apelantu, odnosno da je krivnjom apelanta zbog neplaćanja zakupnine, nad preduzećem „Građa“ a.d. Banjaluka otvoren stečajni postupak. Također, ukazano je da iz ugovornih odredbi proizilazi da su apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor slobodnom voljom i da odredbe tog ugovora nisu protivne prinudnim propisima i kao takav zaključeni ugovor nije ništav, slijedom čega je prvostepeni sud u cijelosti usvojio zahtjev apelanta, koju odluku je donio pozivom na odredbe čl. 26., 28., 103., 271. i 272. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 110706 16 Gž od 22. septembra 2016. godine žalba tuženog je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta da mu tuženi na ime ugovorne kazne plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 1. februara 2008. godine pa do konačne isplate. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz sadržine ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključenog između apelanta i tuženog proizilazi da se članom 2. navedenog ugovora tuženi obavezao izvršiti uticaj i stvoriti uslove kako bi obezbijedio da nadležni organi preduzeća „Građa“ a.d. Banjaluka donesu odluku o prodaji nekretnine apelantu koja se nalazi u vlasništvu tog preduzeća, označene kao skladište broj 16, koja se nalazi u Banjaluci (pobliže precizirana u obrazloženju presude). Također, ukazano je da iz sadržine predmetnog ugovora proizilazi da se tuženi obavezao da će izvršiti uticaj i stvoriti takve uslove kako bi obezbijedio da nadležni organi preduzeća „Građa“ a.d. Banjaluka zaključe ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine sa apelantom po kupoprodajnom cijeni od 700.000,00 KM, a koje radnje se navedenim članom ugovora tuženi obavezao da će preduzeti u što kraćem roku, nakon zaključenja tog ugovora. Isto tako, istaknuto je da se članom 3. predmetnog ugovora tuženi obavezao da će u slučaju da i pored preduzimanja radnji, na čije se preduzimanje obavezao članom 2. tog ugovora, iz bilo kojih razloga ne dođe do donošenja odluke o prodaji nekretnine i zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnine pobliže označene u članu 2. ugovora, od strane nadležnih organa preduzeća „Građa“ a.d. Banjaluka, najkasnije do 1. januara 2008. godine, pod ugovorenim uslovima iz člana 2. ugovora, na ime ugovorene kazne isplatiti apelantu određeni novčani iznos, najkasnije do 1. februara 2008. godine. Okružni sud je cijeneći sadržinu navedenog ugovora ukazao da je ugovorna obaveza tuženog iz člana 2. zaključenog ugovora sa nedopuštenim osnovom, zbog čega nije proizvela, a niti je mogla proizvesti pravno dejstvo. Naime, istaknuto je da je to zbog toga jer je ugovorna obaveza tuženog iz člana 2. ugovora u izričitoj suprotnosti sa zakonskim propisima o raspolaganju imovinom preduzeća „Građa" a.d. Banjaluka, odnosno u suprotnosti sa Zakonom o preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao i osnivačkim aktima preduzeća, prvenstveno Statutu preduzeća ,,Građa“ a.d. Banjaluka (koji dokaz je izveden u toku prvostepenog postupka) i kojim je propisan način upravljanja i raspolaganja imovinom preduzeća.
6. Okružni sud je naveo da se nespornim u toku prvostepenog postupka pokazalo da je apelant na osnovu ugovora o brokerskom posredovanju zaključenim sa Preduzećem za posredovanje sa hartijama od vrijednosti ,,Senzal“ a.d. Banjaluka, prodao tuženom 653.794 redovne akcije, što predstavlja 13,6678739% ukupnog akcijskog kapitala preduzeća ,,Građa“ a.d. Banjaluka. Dakle, ukazano je da je sa tim udjelom saglasno odredbi člana 55. Zakona o preduzećima tuženi mogao da učestvuje u upravljanju preduzećem, diobi dobiti i snošenju rizika poslovanja, odnosno saglasno odredbi člana 217. istog zakona, imao je pravo glasa srazmjemo nominalnoj vrijednosti akcija, a ne i da „stvara uslove kako bi obezbijedio da nadležni organi preduzeća ,,Građa“ a.d. Banjaluka donesu odluku o prodaji nekretnina, odnosno skladišta broj 16 i da zaključe ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine sa apelantom za kupoprodajnu cijenu od 700.000,00 KM“, kako se to tuženi obavezao u članu 2. zaključenog ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza sa apelantom. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je nad preduzećem ,,Građa“ a.d. Banjaluka, prema rješenju Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 17. decembra 2010. godine, otvoren stečajni postupak nad navedenim preduzećem. Osim toga, ukazano je da iz izjave stečajnog upravnika preduzeća ,,Građa“ a.d. Banjaluka, proizilazi da je predmetno skladište broj 16, u toku stečajnog postupka prodato trećem licu, a za koju nekretninu se tuženi u članu 2. zaključenog ugovora o međusobnim pravima i obavezama, obavezao da će kod nadležnih organa preduzeća ,,Građa“ a.d. Banjaluka, izvršiti uticaj i stvoriti uslove za prodaju istih apelantu i to po prodajnoj cijeni od 700.000,00 KM. Okružni sud je naveo da je stoga, saglasno odredbi člana
51. ZOO, ugovorna obaveza tuženog iz člana 2. zaključenog ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza sa apelantom sa nedopuštenim osnovom i kao takva, u smislu člana 52. ZOO, a u vezi sa članom 105. ZOO, ništava. Najzad, Okružni sud je istakao da imajući u vidu da su obaveze tuženog iz zaključenog ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza u članu 2., sa nedopuštenim osnovom, jer je isti u suprotnosti sa prinudnim propisima, to je onda ništava i odredba ugovora o ugovornoj kazni iz člana 3. zaključenog ugovora, jer je ugovorna kazna, saglasno odredbi člana 270. ZOO, sredstvo za obezbjeđenje urednog izvršenja ugovora koji ima dopušten pravni osnov, a ne nedopušten kao u konkretnoj situaciji. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni prigovori tuženog da je prvostepeni sud donio presudu uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 110706 17 Rev od 10. augusta 2017. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude odbio.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da sudionici u prometu ne mogu obvezne odnose uređivati suprotno prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima (član
10. ZOO). Vrhovni sud je istakao da učesnici zaključuju ugovor radi postizanja izvjesnog cilja, prvenstveno ekonomskog, ali cilj, sam po sebi, još ne opredjeljuje pravnu prirodu ugovora, jer punovažnost i pravna priroda ugovora zavisi od njegove pravne osnove zbog koje učesnici preuzimaju na sebe obaveze koje proizilaze iz ugovora. Naime, ukazano je da po našim pozitivnim propisima, pravna osnova (kauza) je bitan elemenat obveznog ugovora tako da bez njega ugovor ne može nastati. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant prodao tuženom akcije koje je imao u „Građa” a.d. Banjaluka za cijenu od 700.000,00 KM, iako je u tom momentu, kako sam ističe, tržišna vrijednost akcija bila “cca 2,500.000,00 KM”. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neposredni povod (kauza) apelanta za zaključenje ugovora pod uslovima koji nisu povoljni za njega, bila njegova namjera da tuženi postane akcionar „Građa” a.d. Banjaluka i da u tom svojstvu, „izvrši uticaj, stvori uslove i obezbjedi” da apelant za cijenu od 700.000,00 KM kupi od „Građa” a.d. Banjaluka predmetno skladište broj 16, dok je u slučaju da tuženi ne uspije u tome ugovorena njegova obaveza da apelantu plati kaznu u određenom novčanom iznosu. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da je apelant znao, ali i tuženi kao privrednik i akcionar, da je takvo postupanje akcionara u odnosu na imovinu akcionarskog društva protivno odredbama čl. 50., 55. stav 2., 58., 61. stav 1. tačka 5., 219. i 255. tačka 5. tada važećeg Zakona o preduzećima, te da je ugovaranje takve obaveze protivno savjesnosti i poštenju (član 12. ZOO), kao temeljnom načelu svakog obligacionog odnosa. Dakle, navedeno je da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je kauza za zaključenje ugovora od 25. juna 2007. godine nedopuštena što ugovor čini ništavim, a time i odredbu člana 3. ugovora koja se odnosi na ugovornu kaznu, jer ugovorna kazna predstavlja sredstvo za obezbjeđenje izvršenja samo valjanog ugovora. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud sudio kada je usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio u cijelosti.
9. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je presudama koje je osporio proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant, pored ostalog, tvrdi da njegova ustavna prava krši stav Vrhovnog suda da je predmetni ugovor od 25. juna 2007. godine apsolutno ništav jer je suprotan prinudnim propisima i to Zakonu o preduzećima koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te da taj ugovor nema dopušten osnov u smislu člana 51. ZOO, kao i da pobuda za zaključenje ugovora, kauza ugovora nije bila dopuštena.
Relevantni propisi
10. Zakon o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50. stav1.
(1) Imovinu preduzeća čine pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva i hartije od vrijednosti i druga imovinska prava.
Član 55. stav (2) (2) Osnivači, članovi i akcionari, srazmerno svojim udjelima, odnosno akcijama, učestvuju u upravljanju preduzećem, diobi dobiti i snošenju rizika poslovanja ako, u skladu s ovim zakonom, nije drukčije određeno osnivačkim aktom, odnosno statuom preduzeća.
Član 58.
Preduzećem upravljaju vlasnici, odnosno predstavnici vlasnika, srazmerno udjelu i akcijama, osim u slučaju posjedovanja akcija ili udjela bez prava upravljanja, kao i u drugim slučajevima propisanim ovim zakonom.
Član 219.
Akcionari s akcijama iste vrste i klase, jednake nominalne vrijednosti ravnopravni su.
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 51.
(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
(2) Osnov je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.
Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Član 270. stav (1) (1) Poverilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti poveriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene presude sadrže dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu relevantne zakonske propise na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim presudama i koje su ti sudovi doveli u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, zatim naveli detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje temeljem kog je odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati ugovornu kaznu, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević