Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3387/18 (M. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3387/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3387/18, rješavajući apelaciju M. S, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 1 P 005643 17 Rev od 15. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 91 1 P 005643 17 Gž od 12. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Dušan Tomić advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 1 P 005643 17 Rev od 15. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 91 1 P 005643 17 Gž od 12. jula 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i R.S. da se poništi ugovor o kupoprodaji stana zaključen 12. avgusta 2002. godine između V.N. kao kupca i apelanta kao prodavca, da se poništi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 26. aprila 2013. godine između V.N. kao prodavca i J.B kao kupca, te da se obaveže J.B. da predmetni stan oslobodi od ljudi i stvari.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi V.N. uselio u predmetni stan 1994. godine uz saglasnost apelanta i R.S. (supruga apelanta), te ga nastavio koristiti i nakon što je apelantu stan vraćen u posjed, nakon čega je apelant kao nosilac stanarskog prava otkupio predmetni stan. Nadalje je utvrdio da je 12. avgusta 2002. godine sačinjen kupoprodajni ugovor između apelanta (zastupanog po punomoćniku Z.Č.) kao prodavca i V.N. kao kupca. Takođe je utvrdio da je navedeni kupoprodajni ugovoru ovjeren od strane Osnovnog suda, da je uplaćen porez na nepokretnosti i da se kupac upisao kao vlasnik u knjigu uloženih ugovora. Zatim je utvrdio da je V.N. 26. aprila 2013. godine prodao stan J.B., te je kupac J.B. 14. maja 2013. godine upisan u knjigu uloženih ugovora kao vlasnik tog stana. Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima apelant osporavao da je Z.Č. imala njegovu punomoć za zaključenje kupoprodajnog ugovora od 12. avgusta 2002. godine. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je Z.Č. imala punomoć apelanta za zaključenje ugovora od 12. avgusta 2002. godine, jer se bez pismene punomoći navedeni ugovor ne bi ni mogao zaključiti niti ovjeriti kod Osnovnog suda, s obzirom da je odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, za ugovor o prometu nekretnina propisana obavezna pismena forma i ovjera potpisa ugovarača kod nadležnog suda, kao i da je odredbom člana 90. Zakona o obligacionim odnosima propisana pismena forma punomoći ako se ugovor zaključuje putem punomoćnika.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su zaključili da je Z.Č. imala apelantovu punomoć za zaključenje predmetnog ugovora o prometu nepokretnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da Z.Č. nije imala punomoć za zastupanje apelanta pri zaključenju predmetnog ugovora), u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević