Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/17 (D. T. i R. T.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2000/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2000/17, rješavajući apelaciju Dragoljuba Trubarca i Radmile Trubarac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Trubarca i Radmile Trubarac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 055514 16 Gž od 10. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Trubarac i Radmila Trubarac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Ranko Trivić, advokat iz Kozarske Dubice, podnijeli su 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 055514 16 Gž od 10. marta 2017. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 21. maja 2018. godine na način da su dostavili određenu dokumentaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 055514 13 P od 30. oktobra 2015. godine, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici nekretnina u Vrioci, što je tuženi („MF“ banka Banjaluka), dužan priznati i dozvoliti da izvrši upis prava vlasništva na ovim nekretninama u korist apelanata sa po 1/2 dijela.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na navodima da je tuženi na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 I 022754 10 I od 20. septembra 2013. godine postao vlasnik predmetnih nekretnina iako su te nekretnine njihovo vlasništvo, jer su ih stekli u toku trajanja bračne zajednice zajedničkim građenjem i da se od tada nalaze u njihovom posjedu, ali da je njihov sin T.T. na prevaran način i bez njihovog znanja, sa N.V. zaključio „ugovor o poklonu“ parcele na kojoj je izgrađena predmetna kuća, a što mu je poslužilo kao osnov da kod tuženog podigne kredit. Osnovni sud je ukazao da su apelanti, također, naveli da su, odmah po saznanju da se vodi izvršni postupak radi prodaje predmetnih nekretnina, izjavili prigovor trećih lica i podnijeli tužbu protiv T.T. u kojem je donesena presuda kojom je utvrđeno da su oni vlasnici predmetnih nekretnina, te da je stoga, tuženi bio u konkretnom slučaju nesavjestan jer je bio upoznat sa navedenom presudom. Osnovni sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao da je postao vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, te da je na osnovu istih upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, u kojima je ranije bilo upisano pravo vlasništvo u korist T.T. sa 1/2 dijela.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je IEFK banka a.d. Banjaluka, kao prednik tuženog, sa sinom apelanata T.T., 2009. godine, zaključio ugovor o kreditu, te da je u svrhu obezbjeđenja kredita zaključio ugovor o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na predmetnim nekretninama, koji je sačinjen i ovjeren od strane notara, te da je u vrijeme zaključenja navedenog ugovora u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornih nekretnina bio upisan T.T., na osnovu ugovora o kupoprodaji ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem Ov- 197/08 iz 2008. godine. Osnovni sud je, također, naveo da je zbog neizvršavanja obaveza po otplati navedenog ugovora o kreditu pokrenut izvršni postupak kod Osnovnog suda, te je određeno izvršenje javnom prodajom nekretnina hipotekarnog izvršenika (T.T.) u korist tražioca izvršenja (IEFK banka a.d. Banja Luka), te da su predmetne nekretnine prodate tuženom kao najboljem ponuđaču. Nadalje, Osnovni sud je istakao da su apelanti podnijeli prigovor kao treća lica na rješenje o izvršenju, nakon čega su zaključkom Osnovnog suda upućeni da u roku od 8 dana kod nadležnog suda pokrenu parnicu protiv izvršenika, radi dokazivanja da im pripada pravo na nekretninama. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da su rješenjem ovog suda iz 2013. godine tuženom kao kupcu dosuđene sporne nekretnine, te je određeno da se iste predaju u posjed tuženom, a Republičkoj upravi za geodetsko, imovinsko-pravne odnose-Područna jedinica Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: Republička uprava) naloženo je da upiše pravo vlasništvo na naznačenim nekretninama u korist tuženog, te da briše sve upise prava trećih lica, nakon čega je rješenjem Republičke uprave od 13. novembra 2013. godine odobren upis prava vlasništva na spornim nekretninama, dosadašnje vlasništvo T.T. sa 1/1 u korist tuženog sa dijelom 1/1.
5. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 55. Zakona o stvarnim pravima (,,Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08 i 58/09) propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, a ko je u dobroj vjeri postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona (stav 1.), te da je sticalac bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kada je zahtjevao upis nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu (stav 2.). Nadalje, Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 56. istog Zakona propisano da sticalac upisom stiče nepokretnost kao da je stiče od njenog vlasnika, ako nepokretnost, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od lica koje bilo upisano kao vlasnik te nepokretnosti iako to nije bio. Osnovni sud je naveo da, prema navedenim odredbama, iako sadržaj javne evidencije predstavlja samo oborivu pretpostavku u pogledu upisanih prava, on savjesnom sticaocu garantuje sticanje prava svojine, čak i ako se kasnije utvrdi da lice sa kojim je sklopio pravni posao nije stvarni vlasnik, pri čemu sticalac koji je se opravdano pouzdao u stanje u javnim evidencijama nije dužan da istražuje vanknjižno stanje. Osnovni sud je istakao da se savjesnost sticaoca pretpostavlja, a ako neko tvrdi suprotno na njemu leži teret dokazivanja. U vezi sa konkretnim predmetom, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je tuženi bio nesavjestan, odnosno, prema stavu Osnovnog suda, tuženi je bio savjestan sticalac kako u vrijeme zaključenja ugovora o zasnivanju založnog pravu na nekretninama sa T.T., tako i u toku izvršnog postupka. Naime, Osnovi sud je ukazao da je sporni ugovor o zasnivanju založnog prava zaključen kod notara, u pismenoj formi koja je propisana za zaključenje takvih ugovora, te je uz ugovor priložen i z.k. ul. broj 26 KO Vrioci, iz koga proizilazi da je kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi upisan T.T. sa dijelom 1/1, a na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 2008. godine, pa proizilazi da tuženi nije imao razloga posumnjati u istinitost i potpunost upisa. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je tuženi i u trajanju izvršnog postupka bio savjestan, a činjenica da su apelanti podnijeli prigovor trećeg lica, ne znači da je tuženi bio nesavjestan prilikom kupovine predmetne nekretnine u izvršnom postupku, a osobito što apelanti nisu postupili u skladu sa zaključkom izvršnog suda, odnosno nisu obavijestili izvršni sud da su podnijeli tužbu protiv tražitelja izvršenja, već samo protiv T.T., niti su obavijestili sud o postojanju bilo kakve presude kojom je utvrđeno da su oni stekli bilo kakva prava na predmetnim nekretninama, tj. presude po priznanju Osnovnog suda od 9. decembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da su apelanti suvlasnici sa po 1/2 dijela na predmetnim nekretninama, a na koju apelanti ukazuju. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da se ima smatrati da je tuženi, suprotno tvrdnjama apelanata, postupao u skladu sa načelom sigurnosti pravnog prometa i savjesnosti u pravnom prometu, sa dobrom vjerom i pouzdanjem u javne knjige, te je stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama s povjerenjem u javnu evidenciju u smislu odredbi člana 55. i 56. Zakona o stvarnim pravima. Na koncu, Osnovni sud je zaključio da činjenica da su apelanti u katastru nekretnina upisani kao posjednici na predmetnim nekretninama, nije od uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, jer upisom u katastar nekretnina se ne stiču stvarna prava na nekretninama, jer je katastar nekretnina evidencija posjeda nekretnina.
6. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 055514 16 Gž od 10. marta 2017. godine kojom je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkrentom slučaju nesporno da je tužena, kao pravni sljednik IEFK banke a.d. Banjaluka, na osnovu valjanog pravnog posla - notarski obrađenog ugovora o kreditu, stekla najprije založno pravo na predmetnoj nekretnini, upisom u zemljišnu knjigu, 2009. godine, shodno tada važećem članu 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 6/80 i 36/90, i „Službeni glasnik Republike Srpske”, broj, 38/03 - u daljnjem tekstu: ZOSPO). Okružni sud je, također, naveo da je tužena kao tražilac izvršenja, rješenjem o zabilježbi, stekla tzv. sudsku hipoteku pored gore navedene ugovorne hipoteke, a stvarno pravna sredstva obezbjeđenja što je hipoteka djeluju erga omnes i na takav način se pojačava položaj povjerioca (u konkretnom slučaju tuženog) kao zajmodavca, jer je on ovlašten da svoje osigurano potraživanje namiri iz predmeta obzbjeđenja, bez obzira na to u čijem vlasništvu se taj predmet nalazi, a kako to proizilazi iz odredbe člana 63. stav 1. ZOSPO. Nadalje, Okružni sud je istakao da se apelanti pozivaju na presudu na osnovu priznanja prvostepenog suda iz 2011. godine, ali prema stavu Okružnog suda, ova presuda ne može uticati na osnovanost tužbenog zahtjeva, osim pod uslovom da su na osnovu navedene presude stekli pravo vlasništva, a što apelanti nisu dokazivali u toku ovog postupka izvodom iz zemljišne knjige. Pored navedenog, u odnosu na navode apelanata da je navodno ugovor o kupoprodaji zaključen između N.V. kao prodavca i T.T. ništav, a slijedom toga da je ništav i ugovor o kreditu, kao i upis založnog prava na predmetnoj nekretnini, Okružni sud je napomenuo da apelanti predmetnim tužbenim zahtjevom nisu tražili takvu pravnu zaštitu, pa su neosnovani ovakvi njihovi navodi shodno odredbama člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), kojim je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prava na imovinu, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je ugovor o kupoprodaji nekretnina koji su zaključili N.V. i T.T. ništav te da nije mogao proizvoditi pravno dejstvo, ali da se redovni sudovi nisu upuštali u raspravljanje o ovom pitanju, nego su odbili njihov tužbeni zahtjev i pored toga što su dokazali da predmetne nekretnine predstavljaju njihovo vlasništvo. Pored toga, apelanti navode da je tuženi u konkretnom slučaju, od samog početka bio nesavjestan, jer nije provjeravao faktičko stanje nekretnina, a osim toga, bio je upoznat sa njihovim prigovorom trećih lica i činjenicom da su oni pokrenuli parnični postupak u skladu sa uputama izvršnog suda. U dopuni apelacije, apelanti su „u prilog odlučivanja o savjesnosti suprotne stranke“ ukazali na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz 2012. godine, te su naveli da je „suprotna stranka morala da zna da traži prodaju nekretnina pod vrlo sumnjivim okolnostima“. U predmetnoj apelaciji apelanti su tražili naknadu štete „zbog dužine trajanja postupka, neizvjesnosti za egzistenciju i donošenja proizvoljnih i nezakonitih odluka“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, dali dovoljno jasno obrazloženje u pogledu svih prigovora koje su isticali tokom postupka, a koji se tiču savjesnosti tuženog i ništavosti ugovora o kupoprodaji, pri čemu Ustavni sud u zaključcima sudova, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na zahtjev apelanata za isplatu nematerijalne štete „zbog dužine trajanja postupka, neizvjesnosti za egzistenciju i donošenja proizvoljnih i nezakonitih odluka“, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 74. Pravila Ustavnog suda, prema kojim Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Imajući u vidu odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da apelantima u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević