Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7716/18 (S. S.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7716/18

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7716/18, rješavajući apelaciju Stefana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stefana Savića podnesena protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 00 5075 18 Kv od 17. decembra 2018. godine i 13 0 K 00 5075 18 Kpp 9 od 14.

decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stefan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazi u pritvoru, podnio je 27. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 00 5075 18 Kv od 17. decembra 2018. godine i 13 0 K 00 5075 18 Kpp 9 od 14. decembra 2018. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „pritvor ukinuo“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. januara 2019. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem broj 13 0 K 00 5075 18 Kpp 9 od 14. decembra 2018. godine Okružni sud (sudija za prethodni postupak) apelantu i D. D. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni D. D.) zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačke b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) odredio je pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od lišenja slobode, i to za apelanta od 13. decembra 2018. godine.

6. Okružni sud je utvrdio da iz dokaza prikupljenih u toku istrage proizlazi osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni D. D. počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te su ti dokazi sadržajno opisani u rješenju. Istaknuto je da su se osumnjičeni branili šutnjom i nisu iznosili svoju odbranu, ali da istražni materijal koji je priložen uz prijedlog, prema ocjeni Okružnog suda, u potpunosti potkrepljuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret u vrijeme, na mjestu i na način kako je to opisano u naredbi tužioca za provođenje istrage. Utvrđeno je da postoji osnovana sumnja da su se osumnjičeni u periodu od 6. septembra do 13. decembra 2018. godine, međusobno, kao i s trećim licima, s ciljem nabavljanja i prodaje opojne droge, najčešće u Tesliću u ugostiteljskom objektu „Bambi“, sastajali i ostvarivali neposredne kontakte i kontakte putem telefona, te da su se bavili nabavkom i preprodajom opojnih sredstava i da su opojne droge prodavali većem broju lica – konzumenata opojnih droga koja su im poznata. To, kako je naveo Okružni sud, prije svega proizlazi iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su provedene nad osumnjičenima, i to nadzora i tehničkog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, te e-mail poruka koje su primane i upućivane sa mobilnih telefona koje su koristili osumnjičeni i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osumnjičenih lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. Istaknuto je da iz transkripata razgovora navedenih u službenim zabilješkama, koji su sačinjeni u vezi s praćenjem telefona koje su koristili osumnjičeni, proizlazi da su osumnjičeni u periodu u kojem je vršen nadzor i tehničko-tonsko snimanje, te tajno praćenje i tehničko snimanje osumnjičenih lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima, međusobno ostvarivali kontakte radi nabavke opojnih droga i njihove daljnje prodaje. Također, kako je dalje navedeno, prilikom izvođenja navedenih posebnih istražnih radnji uočeni su međusobni kontakti osumnjičenih, kao i njihovi kontakti s trećim licima, odnosno konzumentima opojnih droga, kako neposredni tako i putem telefonskih komunikacija. Navedene komunikacije i kontakti se uglavnom odnose na kupovinu i prodaju opojne droge. Pored toga, osnovana sumnja proizlazi iz zapisnika i potvrda o oduzimanju predmeta koji se mogu dovesti u vezu s predmetnim krivičnim djelom i koja su u vezi s transkriptima razgovora između samih osumnjičenih, kao i osumnjičenih i konzumenata, a ti zapisnici o izvršenim pretresima, potvrde o oduzimanju, kao i nalaz vještačenja materija koje su pronađene dostavljeni su Okružnom sudu.

7. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni i posebni uvjeti za određivanje pritvora propisani odredbama člana 197. stav 1. tačke b) i v), o čijem postojanju je u rješenju dato pojašnjenje.

8. Naime, u pogledu prijedloga da se apelantu i osumnjičenom D. D. odredi pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant i osumnjičeni D. D. boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike. Istaknuto je da je iz prikupljenih dokaza vidljivo da su se apelant i osumnjičeni D. D. bavili nabavkom i preprodajom opojnih sredstava i da je u tom pravcu potrebno saslušati u svojstvu svjedoka lica navedena u naredbi o provođenju istrage i u prijedlogu tužioca, dopunjenim na ročištu za određivanje pritvora. Navedeno je da su ta lica konzumenti opojnih droga i da su ona od apelanta i osumnjičenog D. D. vršili nabavku opojnih sredstava, a radi se o licima koja su poznata osumnjičenima, a uglavnom su to lica konzumenti koji su u više navrata kupovali opojnu drogu, pa se time sa sigurnošću može pretpostaviti da apelant i osumnjičeni D. D. znaju gdje se nalaze ta lica i kako i na koji način mogu ostvariti kontakte s njima. Stoga je Okružni sud zaključio da se sasvim osnovano može očekivati da bi ovi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli utjecati na lica kojima su vršili preprodaju opojnih droga, a koja Okružno tužilaštvo ima namjeru saslušati, a za pojedina lica još nije utvrđen potpuni identitet, koji će se utvrditi u daljnjem toku istrage, jer se u transkriptima spominju brojevi telefona i nadimci. Imajući u vidu da se osumnjičeni brane šutnjom, a da tužilac namjerava da sasluša u svojstvu svjedoka lica koja su identificirana kao kupci opojnih droga, Okružni sud smatra da to jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni na slobodi ometati istragu utjecajem na te svjedoke, kao i na neke druge za koje se ukaže potreba i koje osumnjičeni poznaju, a koji se u presretnutim razgovorima pojavljuju, ali da bi mogli utjecati i jedni na druge.

9. U pogledu prijedloga da se apelantu i osumnjičenom D. D. odredi pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, Okružni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. Naime, za krivično djelo za koje se osumnjičeni terete zaprijećena je kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, dakle može se izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po tom osnovu. S druge strane, kada se pažljivo analiziraju svi dokazi koji su navedeni u prijedlogu za određivanje pritvora, Okružni sud nalazi da postoji osnovana sumnja da su se osumnjičeni konstantno i u kontinuitetu bavili nabavkom droge radi njene daljnje prodaje. Ta okolnost je dovedena u vezu s okolnošću da apelant nije zaposlen, odnosno da se prema njegovoj izjavi izdržava povremenim radom na dnevnicu, kao i da se oba osumnjičena skoro cjelodnevno zadržavaju u ugostiteljskom objektu „Bambi“ koji pod zakupom drži osumnjičeni D. D., u kojem se i odigrava velika većina aktivnosti osumnjičenih u vezi s nabavkom i daljnjom prodajom opojne droge. Okružni sud je istakao da se osumnjičeni izdržavaju od veoma malih primanja, što ukazuje na njihovo loše imovno stanje, a što su i izjavili pred Tužilaštvom, pa kako su oni u periodu koliko je trajalo praćenje konstantno prodavali opojnu drogu, to se u odnosu na apelanta i osumnjičenog D. D. može osnovano očekivati da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. U vezi s tim je ukazano da iz svih prikupljenih dokaza proizlazi da su nabavkom i daljnjom prodajom opojne droge pribavljali novčana sredstva za život i da nemaju druge izvore prihoda ili su im drugi izvori prihoda veoma mali. Osumnjičena lica su u stalnom kontaktu duži period koliko je vršeno tajno praćenje nabavljali, držali i prodavali različite vrste opojnih droga i od izvršenja krivičnog djela nisu odustajali, iako su policijski službenici za vrijeme trajanja posebnih istražnih radnji vršili pretrese i oduzimanje opojnih droga od konzumenata kojima su prodavali opojnu drogu. Sve te okolnosti, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuju na njihovu upornost u izvršenju krivičnog djela, i to su naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će na slobodi nastaviti s takvom kriminalnom djelatnošću. Dakle, bez obzira na to što nisu do sada osuđivani, smatra se da i pored toga iz svih radnji koje preduzimaju sasvim osnovano proizlaze okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti predmetno krivično djelo, pa je neophodno odrediti pritvor i po tom osnovu.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud (Vijeće) donio je Rješenje broj 13 0 K 005075 18 Kv od 17. decembra 2018. godine kojim je odbio žalbu. U obrazloženju navedenog rješenja Okružni sud je, nakon što je izložio sadržaj obrazloženja prvostepenog rješenja, istakao da je sudija za prethodni postupak pravilno zaključio da su ispunjeni opći i posebni uvjeti za određivanje pritvora apelantu propisani članom 197. stav 1. tačke b) i v) ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da argumentima sadržanim u obrazloženju žalbe nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost činjeničnog utvrđenja osporenog rješenja. Konačno, i prema stavu Vijeća, izrečena mjera pritvora se ne može zamijeniti blažom mjerom, pogotovo kada se ima u vidu da je pritvor određen zbog opasnosti od ponavljanja djela, koji osnov ne bi mogao biti zamijenjen adekvatnom mjerom zabrane, koja bi ostvarila svrhu zbog koje je određen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.d) i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u predmetnom slučaju ne postoji osnovana sumnja budući da u osporenim rješenjima nije obrazloženo njeno postojanje. Apelant smatra da ne postoje ni posebni uvjeti za određivanje pritvora. U tom kontekstu, apelant naročito navodi da Okružno tužilaštvo nije konkretiziralo posebni razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS jer „bojaznost“ da će apelant utjecati na svjedoke nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali da bi pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušavati utjecati na svjedoka, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda, i to zbog prirode i težine djela koje mu se stavlja na teret. Štaviše, apelant smatra da čak i ako postoje naročite okolnosti, one su se mogle preduprijediti blažim mjerama (alternativnim mjerama u odnosu na mjeru pritvora kao najtežu), a što garantira i Evropska konvencija. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu jer su Okružno tužilaštvo i Okružni sud morali jasno pokazati (dokazima) da postoji novac koji je zarađivan od navodne prodaje materije koja asocira na drogu. Ističe da u konkretnom slučaju nije izvršeno vještačenje materije, te da stoga nije utvrđeno da li nađeni predmeti predstavljaju opojnu drogu. Također, prigovara stavu da će ponoviti krivično djelo jer se „navodni konzumenti droge nisu htjeli podvrći testiranju od strane policijskih organa pa stoga prigovara i zaključku da su isti konzumenti, da je kod navodnih konzumenata pronađena droga i da im je upravo apelant drogu prodavao“. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti redovnim sudovima da odmah bude pušten na slobodu.

II.Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da su u obrazloženju rješenja od 17. decembra 2018. godine razmotreni svi žalbeni prigovori apelantovog branioca i da je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, kao i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i v) ZKPRS. Što se tiče postojanje razloga za određivanje pritvora apelantu po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Okružni sud je svoj stav o postojanju ovog pritvorskog razloga izrazio u osporenom rješenju od 17. decembra 2018. godine (str. 2, pasus 2), te u potpunosti ostaje pri tom stavu. Suprotno apelantovim navodima, sud je osporenim rješenjem od 17. decembra 2018. godine (str. 3, pasus 2) razmatrao i mogućnost izricanja druge alternativne mjere i našao da se nijednom drugom mjerom osim pritvora ne bi osiguralo uspješno vođenje krivičnog postupka jer se blažim mjerama ne bi moglo preduprijediti ponavljanje djela, zbog čega je apelantu i određen pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) relevantne odredbe glase:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačke b i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 00 5075 18 Kv od 17. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji obrazložio samo navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, i to u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, te da eventualnu povredu drugih u apelaciji navedenih prava nije ni na koji način obrazložio.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

21. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.

22. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog.

23. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

24. Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti.

25. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i sudija za prethodni postupak i Vijeće Okružnog suda na osnovu dokaza koje je Okružno tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naročito, Ustavni sud ističe da su u prvostepenom rješenju sadržajno opisani svi dostavljeni dokazi, i to, prije svega, dokazi koji su proizašli iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su provedene nad apelantom i drugim osumnjičenim, i to nadzora i tehničkog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, te e-mail poruka koje su primane i upućivane s mobilnih telefona koje su koristili osumnjičeni i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osumnjičenih lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci do kojih je sudija za prethodni postupak došao razmatranjem ovih dokaza, a Vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na osumnjičenog D. D. da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno.

26. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud apelantu odredio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197. stav 1, i to: tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, i tačka v) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno. U vezi s tim, apelant smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi, s tim da je posebno obrazložio zašto smatra da ne postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak.

27. U odnosu na apelantovo osporavanje postojanja posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b), dakle zbog postojanja koluzijske opasnosti, Ustavni sud ističe da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, kako je Okružni sud naveo, budući da iz prikupljenih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da se apelant bavi nabavkom i preprodajom opojnih sredstava, da je u tom pravcu potrebno saslušati lica navedena u naredbi o provođenju istrage i u prijedlogu tužioca, koja su konzumenti opojnih droga i koja su od osumnjičenih lica vršili nabavku opojnih sredstava, pa se time sa sigurnošću može pretpostaviti da osumnjičeni znaju gdje se nalaze ta lica i kako i na koji način mogu ostvariti kontakte s njima. Okružni sud je zaključio da se sasvim osnovano može očekivati da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na lica s kojima je vršio preprodaju opojnih droga, a koja to Tužilaštvo ima namjeru saslušati, a za pojedina lica još nije utvrđen potpuni identitet, koji će se utvrditi u daljnjem toku istrage jer se u transkriptima spominju brojevi telefona i nadimci. Dalje, naglašeno je da se sasvim osnovano može očekivati da bi boravkom na slobodi osumnjičeni mogli utjecati i jedni na druge, s obzirom na njihove iskaze date pred tužiocem kada su se svi branili šutnjom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Okružni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dao dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.

29. U odnosu na apelantovo osporavanje postojanja posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v), dakle zbog postojanja iterakcijske opasnosti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit, Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud uzeo u obzir da je za krivično djelo za koje se apelant tereti zaprijećena kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, dakle može se izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Dalje, Okružni sud je uzeo u obzir da postoji osnovana sumnja da su se osumnjičeni konstantno i u kontinuitetu bavili nabavkom droge radi njene daljnje prodaje, a to imajući u vidu da apelant nije zaposlen, odnosno da se prema njegovoj izjavi izdržava povremenim radom na „dnevnicu“, kao i da se oba osumnjičena skoro cjelodnevno zadržavaju u ugostiteljskom objektu „Bambi“ koji pod zakupom drži osumnjičeni D. D. u kojem objektu se i odigrava velika većina aktivnosti osumnjičenih u vezi s nabavkom i daljnjom prodajom opojne droge zbog čega postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Također, Okružni sud je uzeo u obzir apelantovo loše imovno stanje (koje proizlazi iz izjave pred Tužilaštvom), te da je u periodu koliko je trajalo praćenje konstantno prodavao opojnu drogu, na koji način je pribavljao novčana sredstva i da nema druge izvore prihoda ili su im drugi izvori prihoda veoma mali.

31. Iz svega navedenog proizlazi da je u ovoj fazi postupka Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

32. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da sud nije razmotrio mjere zabrane, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je redovni sud razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora, te da je zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta mjere zabrane ne mogu izreći, ali da to nije detaljno obrazložio. Međutim, imajući u vidu da je pritvor najteža mjera koja se treba primjenjivati u situaciji kada ne postoje druge mjere osiguranja prisustva osumnjičenog, te uzimajući u obzir činjenicu da je sud obavezan po službenoj dužnosti da ispita mogućnosti izricanja mjera zabrane i dâ obrazloženje u vezi s navedenim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je jasno navedeno šta opravdava određivanje mjere pritvora u odnosu na član 197. stav 1. tačke b) i v) ZKP, propust da se dâ detaljno obrazloženje o tome nije takav da utječe na odluku u konkretnom slučaju jer razloge date za postojanje uvjeta iz člana 197. stav 1. tačke b) i v) ZKP Ustavni sud nalazi dovoljnim, odnosno nalazi da nisu utvrđeni uvjeti za izricanje mjera zabrane u konkretnom slučaju.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

34. U apelaciji apelant se pozvao (i) na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Međutim, apelant je u apelaciji označio samo članove navedenih prava, a nije dao bilo kakve razloge zašto smatra da je do kršenja navedenih prava zaista (i) došlo. Stoga je Ustavni sud mišljenja da ne treba ispitivati da li je došlo do kršenja navedenih prava. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije:

a) kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;

b) kada je sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaki pritvorski osnov po kojem je apelantu pritvor određen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu;

c) kada iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora, te da je zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta mjere zabrane ne mogu izreći.

36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7716/18 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio