Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2324/18 (E. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2324/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2324/18, rješavajući apelaciju Edina Mehića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Mehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 124496 17 Pž od 24. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 124496 15 Kom od 3. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 124496 17 Pž od 24. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 124496 15 Kom od 3. novembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, između ostalog, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apalanta, kojim je tražio da mu protivtuženi (JP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Zenica) isplati zakupninu za korištenje apelantovog poslovnog prostora u iznosu od 1.300,00 KM (tačka 2. protivtužbenog zahtjeva), izvrši izmještanje vodomjera iz apelantovog poslovnog prostora ili da mu alternativno plaća zakup poslovnog prostora u iznosu od 50,00 KM mjesečno (tačka 3. protivtužbenog zahtjeva), te da izvrši lociranje odakle dolaze fekalne vode u apelantov poslovni prostor i da izvrši osposobljavanje odvodnih (kanalizacionih) cijevi šahtova (tačka 4. protivtužbenog zahtjeva). U pogledu odluke o troškovima, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se, prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu pod tač. 2., 3. i 4., pozvao na odredbu člana 30. stav 2. Odluke o vodovodu i kanalizaciji Općine Zenica (kojom je propisano da poslovni prostori moraju posjedovati zaseban vodomjer, a mjesto postavljanja istog određuje JP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Zenica), odredbu člana 94. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine (kojom je propisana dužnost održavanja etažnih vlasnika) i odredbu člana 101. istog zakona (kojom je propisano da svi etažni vlasnici snose troškove održavanja nekretnine srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima), te odredbu člana 4. tačka 3. Zakona o upravljanju i održavanju stambenih i stambeno-poslovnih zgrada Zeničko-dobojskog kantona (kojom je propisano da se vodovodne instalacije od glavnog vodomjera potrošača, kao i sve instalacije u zidu i odvodi u podu, te sanacije poslije intervencija, sanitarni uređaji, te instalacije vodovoda i kanalizacije u zajedničkim prostorijama smatraju zajedničkim dijelovima zgrade). Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud odlučivao na osnovu utvrđenih činjenica i na osnovu predloženih dokaznih sredstava u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku. U konačnici, Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda, te je zaključio da isto nije kontradiktorno, nerazumljivo i proturječno samo sebi, te da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, kako u odnosu na pobijani dio odluke o protivtužbenom zahtjevu (pod tač. 2., 3. i 4.), tako i u pogledu troškova parničnog postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, da nisu obrazlagali apelantove protivtužbene zahtjeve, te da nisu odlučili o protivtužbenom zahtjevu navedenom u tački 3. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (sloboda izražavanja, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, kažnjavanje samo na osnovu zakona), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u cjelosti odlučili o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, te da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević