Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-878/17 (S. B., L. B., I. B. i M. B.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-878/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 878/17, rješavajući apelaciju Siniše Bajića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Siniše Bajića, Ljubiše Bajića, Ilinke Bajić i Maje Bajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 150559 15 Gž od 24. lipnja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Siniša Bajić, Ljubiša Bajić, Ilinka Bajić i Maja Bajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Bojana Duka-Bubić, odvjetnica iz Banje Luke, podnijeli su 6. ožujka 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 150559 16 Rev od 12. siječnja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 150559 15 Gž od 24. lipnja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2066/16 od 13. ožujka 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju apelanata broj AP 3845/16 koju su 23. rujna 2016. godine bili podnijeli protiv presude Okružnog suda (pobijane ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o reviziji koju su apelanti izjavili protiv pobijane presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Srpske pravoslavne crkvene općine rebrovačke (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. prosinca 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 15. siječnja do 6. veljače 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 150559 12 P od 17. rujna 2015. godine, između ostalog, djelomično je usvojen tužbeni zahtjeva apelanata i utvrđeno je da su apelanti suposjednici i suvlasnici, svaki sa dijelom ¼, na nekretninama detaljnije označenim u stavku jedan izreke presude. Također, navedenom presudom u stavku dva izreke presude odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suposjednici i suvlasnici svaki sa dijelom ¼ na nekretnini upisanoj u k.č. br. 1243, crkvena njiva, u površini od 3.882 m , preciznije označena oznakama novog i starog premjera kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. U svezi sa odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili utvrđivanje stjecanja prava vlasništva putem održaja na spornoj nekretnini iz stavka dva izreke presude, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz nalaza vještaka geodetske struke D. Z. i Z. G. proizlazi da je sporna nekretnina upisana sa pravom vlasništva tužene sa 1/1 dijela od osnivanja zemljišne knjige, a da su u katastru od 1955. godine bili upisani S. B., V. B. i Lj. B. Osnovni sud je dalje naveo da održaj u ovoj pravnoj stvari teče od smrti Lj. B. koji je preminuo 12. kolovoza 1985. godine kada je na spornim nekretninama ostao živjeti G. B. (otac apelanata). U tom pogledu Osnovni sud je naveo da, kada je riječ o nasljeđivanju, nasljednik postaje savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva, a pored vremena u kojem je stjecatelj prava određenu nekretninu držao u posjedu u vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjih držatelja neprekidno držali tu nekretninu u posjedu, pa je zaključio da se u konkretnom slučaju u vrijeme državine apelanata u ovoj pravnoj stvari uračunava vrijeme koje je u državini neprekidno držao njihov prednik, pokojni G. B.
8. Dalje, Osnovni sud je istaknuo da iz iskaza apelanta Siniše Bajića, tuženih D. K., N. S. i D. B. (iz usvojenog dijela tužbenog zahtjeva), te svjedoka M. K., S. S., S. B. i M. V. proizlazi da su apelanti, kao i njihovi prednici G. B. i Lj. B., spornu parcelu koja se nalazi ispod groblja koristili značajno preko 20 godina bez prekida, bilo da su je osobno obrađivali ili kosili, ili da su je nekome davali na košenje. Iz iskaza parničnih stranaka i svjedoka proizlazi da su apelanti i njihov prednik to zemljište smatrali svojim unazad više od 20 godina. S druge strane, svjedoci tužene Ž. A. i L. R. u svojim iskazima nisu potvrdili da je tužena neposredno ili posredno koristila spornu nekretninu, dok je svjedok B. Đ. u svom iskazu potvrdio da je tužena sporno zemljište koristila i održavala. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je, cijeneći sve iskaze međusobno, utvrdio da su apelanti, kao i njihov prednik G. B., nakon 1985. godine, a i mnogo ranije, neprekidno koristili spornu nekretninu na način da su to zemljište orali ili kosili, a to uvjerenje temelji se na iskazima tužitelja, tuženih i svjedoka koji su imali neposredna saznanja o tim činjenicama. Pored predstavnika tužene, samo je svjedok B. Đ. u svom iskazu tvrdio da tužena drži u posjedu spornu nekretninu i održava je angažirajući ljude da redovito kose travu na parceli. Činjenica da je u posjedovnom listu kao posjednik sporne parcele po novom premjeru upisan prednik apelanata Lj. B. sa pravom posjeda sa 1/1 dijela ukazuje da su apelanti i njihovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine. Prema nalazu vještaka geometra, od uspostave novog premjera kao posjednici sporne nekretnine bili su upisani prednici apelanata, i to S. B., V. B., Lj. B., svi sa 1/1 dijela, a navedene činjenice potvrđuju da su apelanti kao i njihovi prednici od 1985. godine i značajno prije 1985. godine u posjedu predmetnih nekretnina, te da ih sve vrijeme koriste do podnošenja tužbe.
9. Osnovni sud je istaknuo i da okolnost da su apelanti, odnosno njihov prednik G. B., bili u uvjerenju da je predmetna nekretnina njihova, te da su se prema tim nekretninama tako i ponašali sve vrijeme od 1985. godine (smrti Lj. B.) do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 13. rujna 2012. godine, dokazuje i sadržaj ugovora o ustupanju parcele pored groblja kojim je G. B. 27. studenog 1987. godine ustupio, bez naknade, Odboru za održavanje groblja „Sjenice“ dio spornog zemljišta od 115 m za proširenje dvorišta buduće kapele, u što se sud uvjerio na licu mjesta, s obzirom na to da je taj dio zemljišta ograđen i nalazi se u okviru groblja. U tom pogledu, Osnovni sud je istaknuo da je u vrijeme zaključenja ugovora G. B. smatran stvarnim vlasnikom zemljišta ispod groblja, koje je predmet tužbenog zahtjeva, a iz toga proizlazi da su apelanti, odnosno njihov prednik savjesni posjednici sporne nekretnine. S druge strane, Osnovni sud je naveo da tužena nije dokazala nesavjesnost apelanata. Međutim, tužena je 18. ožujka 2004. godine pokrenula upravni postupak za ispravak upisa u katastarskom operatu na spornoj parceli tražeći da se upiše kao posjednik, a taj postupak je prekinut zaključkom od 12. srpnja 2010. godine do završetka ostavinskog postupka iza Lj. B. U svezi s tim, Osnovni sud je, citirajući odredbu članka 58. stavak
7. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), zaključio da je u konkretnom slučaju tužena pokretanjem upravnog postupka kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Banja Luka 2004. godine prekinula održaj apelanata jer je kod organa uprave nadležnog za katastar nekretnina poduzela pravnu radnju kojom pobija posjed prednika apelanata. Kako se kod prekida ne uzima u obzir proteklo vrijeme (analogno odredbama čl. 387. i 388. Zakona o obligacijskim odnosima), vrijeme za održaj nakon prekida počinje teći iznova. U svezi s tim, Osnovni sud je zaključio da nije protekao dvadesetogodišnji rok za savjestan održaj apelanata. Naime, od 12. srpnja 2010. godine, kada je prekinut upravni postupak, rok za održaj počinje teći iznova, pa imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. rujna 2012. godine, proizlazi da nakon što je tužena prekinula održaj apelanti nisu ispunili uvjet koji se tiče vremena potrebnog za održaj, tako da nije utemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su održajem stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 150559 15 Gž od 24. lipnja 2016. godine odbijena je, između ostalog, žalba apelanata u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženu i potvrđena je presuda Osnovnog suda od 17. rujna 2015. godine.
11. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da apelanti nisu dokazali da su putem održaja stekli pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama. Naime, Okružni sud je naveo da apelantima nedostaje savjesnost kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva. Činjenica da su apelanti, odnosno njihov pravni prednik G. B. predmetno zemljište koristili i obrađivali, odnosno kosili travu, ne znači da su stekli pravo suvlasništva, a također ne daju osnovu za zaključak da su bili savjesni u pogledu prava vlasništva s obzirom na to da im je bilo poznato da se predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi vode kao vlasništvo tužene, pa radnje košenja i sijanja na predmetnim nekretninama bez ispunjavanja ostalih uvjeta ne mogu dovesti do stjecanja prava vlasništva na nekretninama. Tome u prilog govori i to da je tužena 18. ožujka 2004. godine pokrenula upravni postupak kako bi se u katastarskom operatu na spornoj parceli upisala i kao posjednik, a taj postupak je prekinut zaključkom od 12. srpnja 2010. godine do završetka ostavinskog postupka iza Lj. B. Tvrdnje apelanata da je vrijeme potrebno za održaj počelo teći još 1955. godine i da je isteklo 1975. godine ne mogu se prihvatiti jer način na koji se predmetno zemljište koristilo i oralo ne daje osnovu za zaključak da je postojala savjesnost u pogledu toga. O tome se na najjasniji način izjasnio svjedok L. R., koji se na ročištu koje je pred Okružnim sudom održano 24. lipnja 2016. godine izjasnio da mu je poznato da su Bajići održavali zemlju, da su predmetnu crkvenu zemlju uzimali razni ljudi pod ,,kesim“, koristili ga po dvije-tri godine i da na taj način tu zemlju koriste i apelanti.
12. Prema tome, Okružni sud je naveo da kod činjenice da je predmetno zemljište upisano u zemljišnim knjigama na ime tužene sa dijelom 1/1 od osnivanja zemljišne knjige 1886. godine, da su zemljište koristili razni ljudi, da je prednik apelanata Lj. B. upisan kao posjednik nakon svoje smrti, ne može se prihvatiti tvrdnja apelanata da su stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama putem održaja. U konkretnom slučaju, kada bi se prihvatilo da apelanti koriste i obrađuju zemljište dugi niz godina, nedostaje im savjesnost jer su mogli znati da je sporna parcela crkveno zemljište, da se nalazi uz parcelu koja je označena kao groblje i da je crkva znala davati zemljište u zakup, s obzirom na to da je bilo bitno da se ono održava i obrađuje. Sama činjenica korištenja zemljišta ne daje osnovu za zaključak da su apelanti, odnosno njihov pravni prednik, stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini putem održaja. U konkretnom slučaju apelanti su prema svim normalnim okolnostima znali da zemljište koje drže u posjedu nije njihovo i izvedenim dokazima je oborena pretpostavka o savjesnosti njihovog posjeda, odnosno njihovog pravnog prednika. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanata i iznošenje tvrdnji u svezi s njihovim dugogodišnjim kontinuiranim posjedom. Drugačiji zaključak suda ne može ishoditi ni činjenica da je prednik apelanata zaključio ugovor s odborom za održavanje obiteljskog groblja „Sjenica“, s obzirom na to da taj ugovor nije zaključen između službenih organa Pravoslavne crkve pa da bi se eventualno i prihvatila tvrdnja apelanata u pogledu njihove savjesnosti i uvjerenja da je zemljište isključivo njihovo, a ne crkveno.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 150559 16 Rev od 12. siječnja 2017. godine revizija apelanata je odbačena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti tvrde da je drugostupanjski sud očito proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pozitivne propise na njihovu štetu, što je rezultiralo kršenjem prava na koja su se pozvali. U svezi s tim, apelanti smatraju da iz dokaza provedenih tijekom postupka jasno proizlazi da su apelanti i njihovi pravni prednici spornu nekretninu savjesno i neprekidno posjedovali više od 50 godina, odnosno najkasnije od upisa prava posjeda S. B. u popisni katastar 1955. godine, te da tužena u tom razdoblju nije posjedovala spornu nekretninu niti je pokušavala vratiti u faktički posjed, pa je vrijeme potrebno za održaj isteklo 1975. godine. S obzirom na to, apelanti tvrde da postoji pravni kontinuitet posjeda njihovih prednika od 1955. godine do danas u smislu članka 58. stavak 4. ZSP, što znači da se početak računanja vremena potrebnog za održaj ne može računati od smrti Lj. B., već najkasnije od 1955. godine. Osim toga, apelanti smatraju da je pogrešan i nepravilan stav Okružnog suda da su apelanti i njihovi pravni prednici bili nesavjesni posjednici i da je pobijana pretpostavka savjesnosti posjeda. U tom pogledu, apelanti tvrde da tužena uopće nije predlagala dokaze o njihovoj nesavjesnosti a da je Okružni sud bez zahtjeva i prijedloga bilo koje stranke u postupku utvrđivao činjenice u svezi sa nesavjesnošću. Dalje, apelanti navode da je stav Okružnog suda koji zaključak o nesavjesnosti temelji na činjenici da je tužena upisana u zemljišnoj knjizi od uspostave zemljišne knjige u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 312. stavak 5. ZSP i praksom Vrhovnog suda iz Presude broj 77 0 P 016865 14 Rev od 16. rujna 2014. godine (dostavljena u prilogu) u kojoj je zauzet stav da sam upis nekoga u zemljišnoj knjizi ili u posjedu nekretnine ne znači da je onaj tko faktički drži tu stvar nesavjestan. Također, apelanti tvrde da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je tužena davala u zakup sporno zemljište trećim osobama, s obzirom na to da je taj sud propustio cijeniti iskaz svjedoka L. R. u skladu sa svim ostalim dokazima, te nije imao u vidu da tužena nije tvrdila da je spornu nekretninu davala bilo kome u zakup, već je tvrdila da posjeduje spornu nekretninu.
b)Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da je prihvatio zaključke prvostupanjskog suda i zauzeo stav da i kada bi se prihvatilo da apelanti zemljište koriste i obrađuju dugi niz godina nedostaje savjesnost jer su mogli znati da je sporna nekretnina crkveno zemljište, da se nalazi uz parcelu koja je označena kao groblje i da je crkva znala davati zemljište u zakup, s obzirom na to da je bilo bitno da se održava i obrađuje, te da sama činjenica korištenja zemljišta ne daje osnovu za zaključak da su apelanti, odnosno njihov pravni prednik stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini putem održaja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istaknuo da donošenjem odluke u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije došlo do kršenja prava na koja su se apelanti pozvali, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Osnovni sud je istaknuo da ostaje pri odluci od 17. rujna 2015. godine, te je ukazao da su činjenični navodi iz apelacije u potpunosti neutemeljeni, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da pobijane odluke imaju jasne i nedvosmislene razloge o bitnim činjenicama, da ne postoji proturječnost između navoda u presudama i sadržaju izvedenih materijalnih dokaza, kao i iskaza saslušanih stranaka i svjedoka. Također, redoviti sudovi su pravilno tumačili pozitivnopravne propise, postupak je u cjelini bio pravičan, tako da pobijanim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, a u odlukama redovitih sudova navedeni su svi potrebni razlozi, pravilno ocijenjeni i izvedeni dokazi, a na takvo utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 3.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
19. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Stjecanje svojine Članak 23. st. (1) i (3) (1) Pravo svojine stječe se na temelju pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
(3) Pravo svojine na temelju zakona stječe se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drugačije određeno, stjecanjem svojine na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati.
1.2. Stjecanje na temelju zakona Stjecanje održajem Članak 58.
(1) Samostalni držatelj stječe održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zlorabom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2) Samostalni držatelj nepokretnosti, čija je državina savjesna, stječe održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje teći onoga dana kad je držatelj stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjega dana potrebitog za održaj.
(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držatelja neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držatelji, odnosno kao savjesni samostalni držatelji.
(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držatelji različite kvalitete, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držatelja preračunava u vrijeme potrebito za održaj.
(6) Drži se da je nasljednik savjesni držatelj od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nesavjestan držatelj, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.
(7) Na prekid, odnosno zastoj proteka vremena održaja shodno se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.
3. Svojstva državine Oblici državine Članak 312. st. (1), (4) i (5) (1) Državina je zakonita ako se temelji na valjanom pravnom temelju (pravo na državinu).
(4) Državina je savjesna ako držatelj ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu. Savjesnost prestaje saznanjem držatelja da mu ne pripada pravo na državinu.
(5) Savjesnost državine se pretpostavlja.
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Podizanje tužbe Član 388 Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2066/16 od 7. ožujka 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3845/16 koju su apelanti podnijeli Ustavnom sudu 23. rujna 2016. godine jer je u tijeku bio postupak povodom njihove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 150559 16 Rev od 12. siječnja 2017. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 150559 15 Gž od 24. lipnja 2016. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da su pobijanu presudu Okružnog suda od 24. lipnja 2016. godine apelanti primili 26. srpnja 2016. godine, a da su apelaciju podnijeli 23. rujna 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti smatraju da je pobijanim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja stjecanja prava vlasništva održajem, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o njihovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje stjecanja prava vlasništva održajem.
30. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen jer su redoviti sudovi zaključili da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva održajem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da se kao početak tijeka razdoblja za održaj treba računati od 1985. godine kao trenutka smrti Lj. B. i da su apelanti i njihov prednik u tom razdoblju bili savjesni, ali da je došlo do prekida održaja s obzirom na to da je tužena 2004. godine pokretanjem upravnog postupka kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Banja Luka 2004. godine zahtijevala ispravak upisa u katastarskom operatu, pa je Osnovni sud zaključio da nije protekao dvadesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva po toj osnovi. Okružni sud je prihvatio navedeni zaključak prvostupanjskog suda, ali je dodatno zaključio da posjed apelanata nije bio savjestan s obzirom na to da su mogli znati da je sporna parcela crkveno zemljište, da se nalazi uz parcelu koja je označena kao groblje i da je crkva znala davati zemljište u zakup, a sama činjenica korištenja zemljišta ne daje osnovu za zaključak da su apelanti, odnosno njihov pravni prednik, stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini putem održaja jer su apelanti prema svim normalnim okolnostima znali da zemljište koje drže u posjedu nije njihovo pa je izvedenim dokazima oborena pretpostavka o savjesnosti njihovog posjeda, odnosno njihovog pravnog prednika.
33. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da održaj predstavlja originaran način stjecanja prava vlasništva na temelju posjeda kroz određeno zakonom propisano vrijeme. Posljedice održaja nastupaju po samom zakonu, i to u trenutku kad se ispune pretpostavke određene zakonom. Kada su u pitanju nekretnine, održajem se stječe pravo vlasništva istekom 10 godina neprekidnog držanja ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, odnosno istekom 20 godina neprekidnog držanja ukoliko je državina savjesna. Rok počinje teći onoga dana kada je držatelj stupio u samostalnu državinu stvari, dok se taj rok završava istekom posljednjeg dana razdoblja koje je zakonom propisano za održaj, pri čemu se pored vremena u kojem je stjecatelj prava određenu nekretninu držao u posjedu u vrijeme održaja uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držatelja držali tu nekretninu u posjedu. Savjesnost držatelja se pretpostavlja. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da je za utvrđivanje stjecanja prava vlasništva održajem neophodno da se kumulativno ostvare dva uvjeta koja se odnose na razdoblje potrebno za stjecanje prava vlasništva održajem, te kvalitetu posjeda koja se odnosi na savjesnost i zakonitost držatelja (redoviti održaj), odnosno samo savjesnost držatelja (izvanredni održaj).
34. Dovodeći navedeno u svezu sa zaključkom Osnovnog suda, koji je prihvatio i Okružni sud, da se kao početak tijeka razdoblja za održaj treba računati od 1985. godine kao smrti Lj. B. kao trenutka kada je njihov prednik stupio u posjed sporne nekretnine, Ustavni sud smatra da taj zaključak redovitih sudova ne može smatrati proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 58. stavak 4. ZSP propisano da se u vrijeme održaja uračunava „i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držatelja neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držatelji, odnosno kao savjesni samostalni držatelji“. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedene odredbe suprotno stajalištu apelanata ne proizlazi da se u vrijeme održaja uračunava vrijeme posjeda svih prethodnika držatelja, dakle ne uračunava se trajanje posjeda prethodnika ranijih držatelja, već samo prethodnika sadašnjeg držatelja, što je u konkretnom slučaju nesporno bio otac apelanata G. B., za kojeg je utvrđeno da je na spornim nekretninama ostao živjeti nakon smrti Lj. B. koji je preminuo 1985. godine. Prema tome, imajući u vidu da su redoviti sudovi utvrdili da je time što je tužena pokrenula upravni postupak 2004. godine došlo do prekida tijeka održaja, što apelanti i ne spore u apelacijskim navodima, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi u svezi s navedenim proizvoljno primijenili materijalno pravo, koja bi okolnost, u smislu naprijed navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogla biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovitih sudova.
35. S druge strane, u pogledu zaključaka Okružnog suda da apelantima nedostaje savjesnost, Ustavni sud u svezi s navodima Okružnog suda da nesavjesnost apelanata proizlazi iz činjenice da je predmetno zemljište upisano u zemljišnim knjigama na tuženu zapaža da iz odluke Vrhovnog suda na koju su se apelanti pozvali, ali i same prirode stjecanja prava vlasništva dosjelošću, proizlazi da se zaključak o nesavjesnosti držatelja ne može izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnu knjigu upisana druga osoba, zbog čega se u tom dijelu pokazuje proizvoljnim zaključak Okružnog suda. Ovo iz razloga što iz odredaba ZSP (članak 312. stavak 5.) proizlazi da se savjesnost pretpostavlja, iz čega proizlazi da onaj tko se na nesavjesnost poziva mora to dokazati. Iz činjeničnog stanja predmeta Ustavni sud nije mogao uočiti da je tužena uopće dokazivala nesavjesnost apelanata, pa iz zaključaka Okružnog suda (da su zemljište koristili razni ljudi, pri čemu nije navedeno kada i u kojem razdoblju, da su mogli znati da je sporna parcela crkveno zemljište jer se nalazi uz parcelu koja je označena kao groblje, a da sama činjenica korištenja zemljišta ne daje osnovu za zaključak da su apelanti bili savjesni u pogledu stjecanja prava vlasništva) proizlazi da su apelanti bili dužni dokazivati svoju savjesnost unatoč jasnoj zakonskoj odredbi da se savjesnost pretpostavlja. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da navodi apelanata kojima pobijaju zaključke Okružnog suda kojima je utvrđeno da apelanti nisu bili savjesni nisu od značaja za donošenje konačne odluke o predmetnoj apelaciji. Ovo imajući u vidu da Ustavni sud nije našao proizvoljnim zaključak redovitih sudova da u konkretnom slučaju nije proteklo vrijeme za održaj koje u predmetu apelanata iznosi 20 godina, što je u konkretnom slučaju bio ključni uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a budući da navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno, to se u konačnici, i pored navedenih propusta Okružnog suda, pokazuju neutemeljenim navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelacijske navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. b)Pravo na imovinu
37. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje su naveli u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju toga prava, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redoviti sudovi prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva apelanata za utvrđenje stjecanja prava vlasništva održajem za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju su apelanti neutemeljeno ukazali.
39. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević