Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-790/17 (J. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-790/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 790/17, rješavajući apelaciju Josipa Kišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Kišića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Mal 083544 17 Rev od 22. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 083544 16 Gž od 30.
januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josip Kišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 083544 16 Gž od 30. januara 2017. godine. Apelant je u više navrata podnescima dopunjavao apelaciju.
2. Podneskom od 6. augusta 2018. godine apelant je dopunio apelaciju Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Mal 083544 17 Rev od 22. maja 2018. godine, koje je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom i koje je također osporio.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. odnosno 23. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 21. januara do 4. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužilac je kao tražilac izvršenja 3. novembra 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu, donio rješenje o izvršenju, protiv koga je apelant blagovremeno uložio prigovor, nakon čega je Općinski sud odredio da će se izvršni postupak nastaviti na prijedlog tužioca nakon parničnog postupka ukoliko on uspije s tužbom u tom postupku.
7. Odlučujući u parničnom postupku, Općinski sud je na prijedlog tužioca na pripremnom ročištu održanom 26. maja 2016. godine spojio više predmeta tužioca koji su se vodili pred tim sudom protiv apelanta iz istog činjeničnog i pravnog osnova. Tužbeni zahtjevi su se odnosili na apelantov dug za paušal privremeno isključenog stana u Zenici u ukupnom iznosu do 438,40 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
8. Općinski sud je nakon provedenog postupka, ocjenom dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio Presudu broj 43 0 Mal 083544 13 Kom od 28. oktobra 2016. godine kojom je apelant obavezan da tužiocu za period od 1. januara do 31. decembra 2007. godine, period od 15. oktobra 2012. do 30. aprila 2012. godine i za period od 15. oktobra 2013. do 30. aprila 2014. godine na ime duga za paušal isplati iznos od 438,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 20,00 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno, a što proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je apelant vlasnik stana u Zenici u Ulici Armije BiH broj 26/12, ali da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je da li tužilac ima pravo zahtijevati od apelanta isplatu paušala. Među strankama isto tako nije sporno da je apelantov stan isključen iz sistema daljinskog upravljanja grijanja. U vezi s tim, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant 28. juna 2006. godine podnio zahtjev za pokretanje postupka isključenja s mreže daljinskog upravljanja, što je tužilac učinio 31. jula 2006. godine blindiranjem pet radijatora u apelantovom stanu.
10. Dakle, kako je tokom postupka utvrđeno da je apelant privremeno isključen iz sistema daljinskog grijanja, Općinski sud je zaključio da shodno odredbi člana 14. Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o zagrijavanju) stan nije moguće trajno isključiti (budući da stan ne čini zasebnu cjelinu), osim uz saglasnost distributera. Međutim, kako je Općinski sud pojasnio, apelant tokom postupka nije, u skladu sa čl. 7, 102. i 123. ZPP, predočio niti jedan dokaz da je, u smislu člana 14. Odluke o zagrijavanju, osigurao saglasnost za trajno isključenje iz sistema daljinskog grijanja.
11. Općinski sud je apelantov prigovor u vezi sa zastarom potraživanja, u smislu člana 378. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio kao neosnovan (detaljnije o tome na str. 8. i 9. obrazloženja).
12. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 083544 16 Gž od 30. januara 2017. godine žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije u izreci presude). Nakon što je ispitao prvostepenu presudu Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je odlučio kao u izreci presude, pri čemu su dati valjani i jasni razlozi za odlučenje. Kantonalni sud nije mogao prihvatiti opravdanim apelantove prigovore da nije bio u obavezi da plati predmetnu naknadu, uzevši u obzir odredbu člana 14. Odluke o zagrijavanju, te član 65. stav 7. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže (u daljnjem tekstu: Uvjeti za isporuku), koji čine sastavni dio Odluke o zagrijavanju, iz kojih proizlazi obaveza plaćanja paušala za vrijeme privremenog isključenja iz sistema daljinskog grijanja. Prema stavu Kantonalnog suda, u navedenim odredbama nema ništa protivno zakonu i Ustavu da bi taj sud prihvatio apelantov žalbeni prijedlog za pokretanje ocjene ustavnosti i zakonitosti člana 14. Odluke o zagrijavanju.
13. Na okolnosti postojanja tehničkih mogućnosti da se cijevi vertikale, koje se nalaze u apelantovom stanu, izmjeste iz stana, te da li bi navedeno izmještanje ugrozilo ili umanjilo kvalitet usluga drugih korisnika, sud je proveo dokaz po vještaku mašinske struke (detaljnije o tome na str. 4. i 5. obrazloženja presude). Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu od utjecaja apelantovi žalbeni navodi da iz vještačenja po vještaku mašinske struke proizlazi da postoji tehnička mogućnost da se cijevne vertikale koje se nalaze u apelantovom stanu izmjeste tako da se ne ugrozi, niti umanji kvalitet korištenja usluga drugih korisnika u toj zgradi s obzirom na to da takav tužbeni zahtjev u ovoj parnici nije postavljen, a sud se shodno članu 2. ZPP kreće u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, apelant tokom postupka, iako je bio dužan da to učini, shodno članu 123. ZPP, nije ponudio nijedan dokaz o tome da se o radi o trajnom odustajanju od preuzimanja toplotne energije, koju može odobriti jedino distributer.
14. Iz naknadno dostavljenih dokumenata proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv osporene drugostepene presude, donio Rješenje broj 43 0 Mal 083544 17 Rev od 22. maja 2018. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena. Budući da kriterij uvjeta za dopuštenost revizije iz člana 237. stav (2) ZPP nije dopušten (v. sp. 438,40 KM), Vrhovni sud je sagledao mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. (3) i (4) ZPP, ocijenivši da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za dopuštenost revizije jer apelant nije postupio po odredbi člana 237. stav (5) ZPP i u reviziji naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se tvrdi da je Kantonalni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje jer prilikom ispitivanja prvostepene presude uopće nije cijenio nesporne činjenice koje proizlaze iz stanja spisa, a koje su od odlučnog značaja za utvrđivanje da je drugostepeni sud donio nezakonitu odluku. U vezi s tim, apelant je naveo da je u žalbi istakao da nije bilo osnova da se obaveže na isplatu duga zato što je apelant na svoj zahtjev isključen s mreže daljinskog grijanja 31. jula 2006. godine jer tužilac nije ispunjavao svoju ugovornu obavezu godinama prije isključenja s mreže. Apelant je podnio inicijativu Kantonalnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 14. Odluke o zagrijavanju jer je tom odlukom apelantu onemogućeno da se trajno isključi s mreže daljinskog grijanja.
16. U dopuni apelacije apelant je dostavio procesno rješenje Vrhovnog suda koji je u međuvremenu odlučio o apelantovoj reviziji. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 237. stav (4) ZPP jer su, prema njegovoj ocjeni, postojali razlozi za dopustivost revizije. U tom pravcu apelant navodi da je u momentu odlučenja Vrhovnog suda na snazi bilo rješenje Konkurencijskog vijeća broj 881 od 28. februara 2018. godine, a tim rješenjem je odlučeno da je Grad Zenica odredbama člana 14. stav (3) Odluke o zagrijavanju i člana 65. st. (6) i (7) i člana 68. stav (1) Uvjeta za isporuku ograničio i narušio tržišnu konkurenciju na tržištu reguliranja prava na ustupanje isporuke toplotne energije Grada Zenice, te zaključivanjem takvih sporazuma kojima se druga strana uvjetuje da prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom sporazuma i da predstavljaju zabranjeni sporazum iz odredbe člana 4. stav (1) tačka e) Zakona o konkurenciji. Apelant se također poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine i tu odluku dovodi u kontekst dostavljenog procesnog rješenja Vrhovnog suda koji je u Presudi broj 65 0 P 209001 13 Rev od 20. decembra 2017. godine povodom sličnog pitanja zauzeo pravni stav, ali je Ustavni sud tu odluku ukinuo i predmet vratio Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje. Apelant smatra da je Vrhovni sud u njegovom slučaju zanemario tu okolnost, te da je bilo prostora da o reviziji meritorno odluči.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je taj sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, istu odbacio kao nedopuštenu jer apelant nije postupao u skladu s odredbom člana 237. stav (5) ZPP i u reviziji naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, kao i razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava.
18. Kantonalni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su svi izneseni prigovori neosnovani imajući u vidu nespornu činjenicu da apelant, shodno članu 123. ZPP, nije ponudio dokaz o tome da se radi o trajnom odustajanju od preuzimanja toplotne energije, koju može odobriti distributer, pa je u takvim okolnostima apelant bio u obavezi da u relevantnom periodu plaća naknadu na ime privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud je naveo da ne vidi razlog da dodatno obrazlaže navode iz apelacije budući da su u obrazloženju presude tog suda dati dovoljno jasni i valjani razlozi za odlučenje jer je iz presude vidljivo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
20. Tužilac se u odgovoru na apelaciji bavio dopustivošću dopune apelacije od 7. augusta 2018. godine tvrdeći da je dopuna neblagovremeno podnesena shodno Pravilima Ustavnog suda. Po pitanju navoda iz apelacija tužilac je naveo da su neosnovani jer su redovni sudovi identične navode već razmotrili tokom postupka, a da je Vrhovni sud, shodno članu 237. stav 3. ZPP, imao mogućnost da dopusti reviziju bez obzira na visinu spora da je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
V.Relevantni propisi
21. Odluka o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem („Službene novine Općine Zenica“ broj 7/02) u relevantnom dijelu glasi: Distributer u toku sezone grijanja mora isporučiti potrebne količine toplotne energije prema dogovorenom režimu rada vrelovodnog sistema, a potrošač je dužan da preuzme ugovorene količine toplotne energije osim u slučaju privremenog ili trajnog odustajanja od obaveze preuzimanja toplotne energije.
PRIVREMENO odustajanje od preuzimanja toplotne energije (privremeno isključenje) odobrava se zbog:
nepredviđenih događaja u prostorijama potrošača – viša sila (požar, eksplozija, poplava, i sl.), većih radova na kućnim instalacijama, preuređenju ili proširenju kućnih instalacija, pismene saglasnosti od Proizvođača energije, na lični zahtjev potrošača (ne boravi u stanu duži period, nije u mogućnosti da plati, i sl.).
Za vrijeme privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije potrošač je obavezan da plaća Distributeru na ime angažovane toplotne energije za grijanje stambenog prostora potrošača paušal u iznosu do 10% cijene grijanja KM/m2, izuzev u slučaju više sile.
TRAJNO odustajanje od preuzimanja toplotne energije (trajno isključenje) odobrava se isključivo za cijeli objekat (energetsku cjelinu).
Dijelovi objekta ili stanovi koji ne čine zasebnu cjelinu ne mogu se trajno isključivati iz sistema grijanja izuzev kada se obezbijedi saglasnost Distributera. Kod ponovnog uključenja potrošača koji su TRAJNO ISKLJUČENI, isti moraju obezbijediti saglasnost Distributera i moraju platiti puni iznos na ime naknade za angažovanu snagu –kapacitet. Troškove privremenog i trajnog isključenja i priključenja snosi potrošač.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03. 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3)Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4)U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2.
ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1)ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
(5)U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 433. st. (1) i (2) (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
(2) U presudi odnosno rješenju iz stava 1. ovog člana, sud je dužan navesti razloge iz kojih se može izjaviti žalba.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 083544 16 Gž od 30. januara 2017. godina, koja predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, budući da revizija u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek jer ju je odbacio Vrhovni sud Rješenjem broj 43 0 Mal 083544 17 Rev od 22. maja 2018. godine. Budući da apelant osporava i to rješenje, Ustavni sud će (s obzirom na to da dopustivost apelacije protiv konačne odluke Kantonalnog suda nije sporna jer je apelacija podnesena 27. februara 2017. godine, a osporena presuda je donesena 30. januara 2017. godine) dopustivost apelacije sagledati u odnosu na procesno rješenje Vrhovnog suda koje apelant dopunom apelacije osporava. Naime, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantov punomoćnik procesno rješenje Vrhovnog suda primio 31. jula 2018. godine, a da je dopuna apelacije podnesena 6. augusta 2018. godine, iz čega proizlazi da je i dopuna apelacije podnesena blagovremeno, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju apelant je predmetnom postupku obavezan na isplatu novčanog duga, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
33. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Kantonalnog suda smatrajući da je taj sud donio nezakonitu odluku obavezavši ga na isplatu duga. U tom pravcu apelant iznosi prigovore i nezadovoljstvo tom odlukom, pri čemu izražava i nezadovoljstvo procesnom odlukom Vrhovnog suda smatrajući da je taj sud trebao da donese meritornu odluku imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine na koju se apelant poziva. Apelant, također, ukazuje i na odluku Konkurencijskog vijeća iz 2018. godine koju smatra relevantnom u konkretnom slučaju.
35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga na ime paušala za grijanje u relevantnom periodu (2007–2014) u iznosu od 438,40 KM. Ustavni sud zapaža da je u relevantnom periodu apelant, na lični zahtjev, bio privremeno isključen iz sistema daljinskog grijanja. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi svoju odluku zasnovali, između ostalog, i na odredbi člana 14. Odluke o zagrijavanju koja propisuje da je za vrijeme privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije potrošač obavezan da distributeru plaća paušal od 10% cijene grijanja i da se radi o važećoj odredbi u relevantnom periodu. Ustavni sud, također, zapaža da je citirana odredba, suprotno apelantovim tvrdnjama, omogućavala korisnicima usluga koji žive u stanovima da se, uz saglasnost distributera, trajno isključe iz sistema daljinskog grijanja, čime bi se oslobodili obaveze plaćanja paušala. Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka nije dostavio dokaz da je ishodio saglasnost za trajno isključenje iz sistema grijanja, niti u apelaciji tvrdi da je pokušao da je ishodi, a da mu je distributer eventualno uskratio saglasnost. U takvim okolnostima, kada je apelant u relevantnom periodu, na lični zahtjev, bio privremeno isključen iz sistema daljinskog grijanja, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova, koji su se bavili pitanjem ispunjenosti uvjeta za isplatu paušala saglasno važećim propisima, ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove prigovore kojim pokreće pitanje nezakonitosti odluka redovnih sudova u segmentu primjene prava.
36. Konačno, Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 417/17 u kojem je razmatrano gotovo identično činjenično i pravno pitanje (isplata paušala u situaciji privremenog isključenja iz sistema daljinskog grijanja u skladu sa članom 14. Odluke o zagrijavanju) s aspekta prava na pravično suđenje, imovine i nediskriminacije, u kojem Ustavni sud nije uočio ništa što bi za sobom povuklo kršenje navedenih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 417/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u pitanje i zakonitost procesne odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci naveo razloge za odlučenje, pri čemu se pozvao na odredbe člana 237. ZPP. Kada izuzetna dopustivost revizije zavisi od rješenja nekog materijalnog, pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to naročito u slučajevima nabrojanim u tač. 1), 2) i 3) stava (4) člana 237. ZPP (vidi Relevantne propise), pri čemu revident ima obavezu da određeno naznači pravno pitanje i izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da apelant nije postupio na taj način, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove prigovore u vezi s proizvoljnošću u postupanju Vrhovnog suda. Ustavni sud napominje da okolnost da Vrhovni sud ne dijeli isto mišljenje s apelantom o važnosti nekog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
38. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 1820/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 5/18, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zapaža da se ne radi o praksi koja bi bila primjenjiva u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev u citiranom predmetu odnosio na „raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja u stanu na kojem je apelantica imala vlasništvo, uz zahtjev za distributera 'Sarajevogas' za isključenje stana sa zajedničkog sistema grijanja i dozvolu za priključak na individualni sistem etažnog zagrijavanja stana“. Ustavni sud zapaža da je u citiranoj odluci utvrdio kršenje apelanticinog prava na imovinu u situaciji kada su sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev za raskid ugovora o isporuci toplotne energije s tuženim („Sarajevogas“), primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit. AP 1820/15, tačka 44).
39. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o isplati duga na ime paušala za vrijeme dok je apelant privremeno bio isključen iz sistema grijanja, a apelant je, shodno članu 14. Odluke o zagrijavanju, imao mogućnost da zatraži saglasnost distributera kojom bi se stan trajno isključio iz sistema grijanja, čime bi obaveza za plaćanje paušala prestala, Ustavni sud smatra da ovaj predmet ne pokreće pitanje koje bi se moglo dovesti u vezu sa stavom Ustavnog suda iz citirane odluke na koju se apelant poziva.
40. Konačno, apelantovo pozivanje na odluku Konkurencijskog vijeća iz 2018. godine ne može biti relevantno u okolnostima konkretnog slučaja, niti može dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju s obzirom na činjenicu da su redovni sudovi postupali u skladu s važećim propisima koji su apelantu omogućavali da stan trajno isključi iz sistema daljinskog grijanja, a apelant, osim što osporava obavezu koja mu je u predmetnom postupku nametnuta, nije ponudio argumentaciju da je preduzimao radnje u tom pravcu.
41. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na proizvoljnu primjenu prava, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nediskriminacija odnosno opća zabrana diskriminacije
43. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvencije (opća zabrana diskriminacije) Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije obrazložio u čemu se diskriminacija ogleda, pa u okolnostima kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi eventualno pokrenulo pitanje kršenja prava na koja se apelant pozvao Ustavni sud takvo pozivanje smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi obavezali apelanta na isplatu duga za vrijeme privremenog isključenja iz sistema daljinskog grijanja na lični zahtjev, što su redovni sudovi, primjenjujući tada važeće propise, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Apelant je, shodno članu
14. Odluke o zagrijavanju, imao mogućnost da zatraži saglasnost distributera kojom bi se stan trajno isključio iz sistema grijanja, čime bi obaveza za plaćanje paušala prestala, što apelant nije uradio, niti je tokom postupka tvrdio suprotno. Osim toga, naglašava se da okolnost da Vrhovni sud, u pogledu izuzetne dopustivosti revizije iz člana 237. ZPP, ne dijeli isto mišljenje s apelantom u pogledu važnosti nekog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
45. Nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, odnosno opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant ovaj prigovor nije obrazložio, niti iz raspoloživih dokumenata proizlazi bilo šta što bi opravdalo apelantovo pozivanje na kršenje navedenih prava.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević