Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-791/17 (A. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 114
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-791/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 791/17, rješavajući apelaciju Avde Valentića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Avde Valentića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 117208 16 Kž od 27. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 117208 15 K od 2. marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Avdo Valentić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 117208 16 Kž od 27. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 117208 15 K od 2. marta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 17. do 26. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je obavljao poslove direktora preduzeća „Kipertrans“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće ili tuženi) u periodu od 1998. do 2015. godine.
6. N. H. (u svojstvu predsjednika Nadzornog odbora predmetnog preduzeća) i Š. K. (u svojstvu člana Nadzornog odbora) kao odgovorna lica su na sjednici Nadzornog odbora održanoj 24. februara 2012. godine, bez upoznavanja Skupštine društva, donijeli Odluku o usvajanju Sporazuma o utvrđivanju visine duga iz osnova plaće i doprinosa za PIO za apelanta za period 2001-2011 godina (u daljnjem tekstu: sporazum) u određenom novčanom iznosu. Tim sporazumom je dogovoreno da se apelantu navedena potraživanja isplate u cijelosti, pa i ona koja su zastarjela i da sud donese presudu po apelantovoj tužbi u skraćenom postupku, tj. da se donese presuda zbog propuštanja i da se u cijelosti usvoji apelantov tužbeni zahtjev. Predmetni sporazum je sačinjen istog dana uz pomoć advokata M. V. kao punomoćnika predmetnog preduzeća, te su ga vlastoručno potpisali apelant i N. H. Članom 3. tog sporazuma je precizirano da se predmetno preduzeće odriče prava pozivanja na zastaru, i to bez obzira na period u kojem će isplate biti izvršene.
7. Na sjednici Nadzornog odbora od 4. decembra 2012. godine, na kojoj su bili prisutni apelant i advokat M. V., donesena je odluka da navedeni advokat niti bilo ko drugi neće zastupati predmetno preduzeće u sporu koji protiv njega pokrene apelant.
8. Apelant je 14. juna 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv predmetnog preduzeća radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (plaće i doprinosi) za period od 2001. do 2011. godine u određenom novčanom iznosu ekvivalentnom onom koji je preciziran predmetnim sporazumom. U tužbi je apelant predložio donošenje presude zbog propuštanja.
9. Budući da predmetno preduzeće kao tuženi nije dostavilo odgovor na tužbu, Općinski sud je donio Presudu zbog propuštanja broj 43 0 Rs 071920 12 Rs od 31. januara 2013. godine kojom je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Protiv navedene presude tuženi nije podnio žalbu, te je ona postala pravomoćna.
10. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da Presuda Općinskog suda od 31. januara 2013. godine nije izvršena i da apelant nije naplatio svoja potraživanja od predmetnog preduzeća. Postupak okončan osporenim presudama
11. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 117208 15 K od 2. marta 2016. godine apelant je, zajedno sa dva lica (N. H. i Š. K.), proglašen krivim zato što je sam, u mjestu i vrijeme, te na način –radnjama pobliže opisanim u izreci presude, pribavio za sebe korist u vidu privilegiranog načina ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa u odnosu na druge zaposlenike – dioničare društva, čak i onih potraživanja za koja je nastupila apsolutna zastara, i to bez vođenja sudskog postupka i mogućnosti osporavanja tužbenog zahtjeva od strane tuženog, pa je naprijed navedenim radnjama teže povrijedio prava ostalih zaposlenika tuženog da i oni svoja potraživanja iz radnog odnosa ostvaruju u skraćenom postupku pred sudom, bez dostavljanja odgovora na tužbu i osporavanja od strane tuženog. Na navedeni način apelant je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je, uz primjenu odredbi člana 62. KZFBiH, izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, a koja se neće izvršiti ako apelant ne učini novo krivično djelo. Presudom su oštećeni F. Z., E. K., E. Z. i T. Z. s imovinsko-pravnim zahtjevima upućeni na građansku parnicu, dok su sporazum i pravomoćna presuda Općinskog suda od 31. januara 2013. godine stavljeni van snage i „stanje u parnici vraća se na početak, tj. momenat podnošenje tužbe i nalaže predmetnom sudiji“ da apelantovu tužbu ponovo dostavi na odgovor predmetnom preduzeću kao tuženom.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da je apelant obavljao poslove direktora predmetnog preduzeća u relevantnom vremenskom periodu i da nije bilo ograničenja ovlaštenja u zastupanju, te da je članom 114. stav 1. tačka 6) Statuta predmetnog preduzeća propisano da direktor „snosi odgovornost za zakonitost rada“ preduzeća, dok je članom
106. Zakona o radu propisano da „apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije propisano“.
13. Nadalje je Općinski sud istakao da je na osnovu provedenog dokaznog postupka nespornim utvrđeno da je taj sud, nakon što je apelant podnio tužbu protiv predmetnog preduzeća, dostavio navedenu tužbu predmetnom preduzeću kao tuženom u tom sporu radi davanja obaveznog odgovora na tužbu. Dostavnicu uz akt Općinskog suda preciziranog broja od 22. januara 2012. godine, kojim je od predmetnog preduzeća tražen odgovor na tužbu, potpisao je radnik predmetnog preduzeća T. Z., dok je tužba s navedenim aktom Općinskog suda ostala kod apelanta kao direktora predmetnog preduzeća. Zatim je Općinski sud istakao da je na osnovu iskaza svjedoka T. Z. utvrdio da je taj svjedok dostavnice potpisao pod apelantovom prisilom jer se bojao da ako odbije da ih potpiše da će ostati bez posla. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iz apelantovog „svjedočkog“ iskaza vidljivo da on kao direktor predmetnog preduzeća nije dao zaposleniku T. Z. ovlaštenje za prijem pismena predmetnog preduzeća, a niti ovlaštenje za zastupanje pred nadležnim sudovima. Apelant je također energično ustvrdio da je kao direktor – menadžer mogao narediti T. Z. da prima pismena za predmetno preduzeće, a koja činjenica itekako ukazuje na odnos podređenosti i zavisnosti navedenog radnika od apelanta, pa stoga sasvim djeluje neuvjerljivo apelantova tvrdnja da kritičnih prilika nije prisilio T. Z. da u ime predmetnog preduzeća – firme potpiše dostavnice o prijemu apelantove tužbe na odgovor i nakon toga donesene presude.
14. Nadalje, a suprotno tvrdnjama odbrane, Općinski sud je naveo da nije bilo potrebe da taj sud tri puta dostavlja apelantovu tužbu na odgovor predmetnom preduzeću, niti da zaposlenik T. Z. potpisuje dostavnice o prijemu tužbe na odgovor i prijem presude po apelantovoj tužbi jer je apelant kao njegov zakonski zastupnik bio dužan odmah dostaviti tužbu na odgovor advokatu M. V. kao generalnom punomoćniku predmetnog preduzeća, kao što je to rađeno po tužbama ostalih zaposlenika, imajući u vidu utvrđenje da navedeni advokat nije bio u sukobu interesa. Postupajući suprotno u apelantovom slučaju, postojala je očigledna namjera apelanta i ostalih optuženih da se u konkretnom slučaju donese presuda zbog propuštanja po skraćenom postupku, odnosno postojala je namjera da se apelantu omogući da donošenjem navedene presude dođe u poziciju da izvrši prisvajanje materijalnih dobara predmetnog preduzeća i da postane kao dioničar većinski vlasnik u njegovom kapitalu. Stoga je donošenjem navedene presude, odnosno zaključenjem sporazuma, nesumnjivo napravljena jasna razlika u tretmanu između apelanta i ostalih radnika.
15. Nadalje je Općinski sud ukazao da je nespornim utvrđeno da apelant nije upoznao revizora, kojeg je sam angažirao za reviziju finansijskog izvještaja predmetnog preduzeća za 2012. godinu, s činjenicom da je te godine podnio navedenu tužbu protiv predmetnog preduzeća i da su mu po toj tužbi dosuđena njegova potraživanja u određenom novčanom iznosu. Uslijed navedenog, revizor nije mogla izvršiti knjiženje dosuđenog novčanog iznosa na knjigovodstveni konto „rezerviranja“ u izvještaju za 2012. godinu, a što je protivno odredbama čl. 11. i 12. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o računovodstvu i reviziji) u vezi s međunarodnim računovodstvenim standardima (u daljnjem tekstu: MRS) 1. tačka 7. „značajno“, MRS 1.15 i MRS 37. stav 16, a ova okolnost ukazuje na očiglednu namjeru da se navedena presuda sakrije od javnosti, tj. da za nju ne bi saznali ostali zaposlenici i dioničari predmetnog preduzeća.
16. Konačno, Općinski sud je istakao da izvedeni dokazi ukazuju da je kod apelanta i ostalih optuženih u vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela postojala krivica za njih, te da su oni bili svjesni svojih djela i htjeli njihovo izvršenje, tj. postupali su s direktnim umišljajem.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 117208 16 Kž od 27. decembra 2016. godine odbijena je žalba koju je apelant lično podnio, kao i zajednička žalba koju su podnijeli apelant, N. H. i Š. K. posredstvom branioca – advokata, te je prvostepena presuda Općinskog suda potvrđena.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je izreka prvostepene presude mogla biti i bolje napisana nego što jeste, ali to ne znači je ona nerazumljiva i da ne sadrži navode svih relevantnih činjenica koje čine zakonsko obilježje predmetnog krivičnog djela. Nadalje, a suprotno navodima odbrane, Kantonalni je naveo da prvostepeni sud nije uskratio strankama da čuju završnu riječ tužioca i odbrane budući da su oni međusobno razmijenili završne riječi u pismenoj formi koje su predate sudu u spis predmeta. Dakle, Kantonalni sud je naveo da su stranke međusobno bile upoznate sa sadržinom završnih riječi, kao i sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao i da odredbom člana 292. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) nije propisana obaveza da se uopće iznosi završna riječ od strane tužioca oštećenog, branioca i optuženog, već samo obaveza suda da pozove navedene krivičnoprocesne subjekte radi davanja završne riječi, a na navedenim subjektima je dispozicija da li će te završne riječi iznositi i u kojoj formi ili uopće neće iznositi završnu riječ, pa prema tome nisu ni u obavezi da iznose završnu riječ ako to ne žele. Stoga je Kantonalni sud konstatirao da je uvidom u zapisnik s glavnog pretresa u konkretnom slučaju prvostepeni sud omogućio strankama da iznesu završnu riječ, ali da su one koristile svoje pravo da ih prilože u pismenoj formi i saglasile se da se one ne čitaju pošto su upoznate s njihovom sadržinom, a da su apelant i ostali optuženi također prihvatili završnu riječ branioca u formi kako je to učinjeno na glavnom pretresu, zbog čega ni ovaj žalbeni prigovor optuženih nije osnovan.
19. Kantonalni sud je također naveo da su apelant i ostali optuženi u vrijeme potpisivanja sporazuma i donošenja odluke o njegovom usvajaju bili upoznati s praksom u slučajevima ostalih radnika, te znali i bili svjesni činjenica da je predmetno preduzeće iskazalo gubitak u poslovanju (iznos pobliže naveden u obrazloženju presude) i da je bilo pred stečajem, kao i da je njegove račune već odavno blokirala Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine zbog dugovanja za neplaćene porezne obaveze.
20. Zatim je Kantonalni sud naveo, a suprotno navodima odbrane, da advokat M. V. nije bio u sukobu interesa u konkretnom apelantovom slučaju budući da je on kao punomoćnik predmetnog preduzeća bio u obavezi da na osnovu generalne punomoći isključivo štiti njegove interese, čak i u slučaju apelanta kao direktora, a da su apelant i ostali optuženi učinili sve da on bude „zaobiđen“. Posljedično tome, njihovim radnjama je apelant kao direktor predmetnog preduzeća stavljen u privilegiran položaj da može naplatiti i potraživanja koja podliježu apsolutnoj zastari, što jeste direktna materijalna šteta za predmetno preduzeće, a time su ujedno svi drugi zaposlenici, koji su ranije iznijeli svoja potraživanja, bili isključeni od takve mogućnosti. Dakle, očigledno je da svi ostali potražioci nisu na jednak način pravno tretirani, odnosno da su diskriminirani u svojim pravima u odnosu na apelanta, pa se stoga imaju smatrati oštećenim.
21. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je krajnja namjera apelanta i ostalih optuženih bila da se u konkretnom slučaju donese presuda kojom se usvajaju i zastarjela apelantova potraživanja. Dakle, suprotno tvrdnjama odbrane, utvrđena je njihova namjera koja se traži za ovo krivično djelo budući da radnja izvršenja krivičnog djela predstavlja najjasnije otkrivanje namjere (predstave o cilju koji se želi postići), dakle umišljaj ili koji drugi oblik vinosti, koji se objektivizira u radnji optuženog s posljedicom koju je radnja proizvela. Zbog toga nije nužno da se optuženi izričito izjašnjava o stanju svoje svijesti i volje u odnosu na preduzetu radnju i proizvedenu posljedicu da bi se izveo zaključak o navedenom. Ovo naročito stoga što optuženi može da se brani ćutanjem, pa bi prema logici u svakom takvom slučaju bilo nemoguće utvrditi oblik vinosti optuženog, što bi bio pravni nonsens, a osim toga nije ni bitno šta optuženi iznosi u svojoj odbrani u vezi sa stanjem svijesti i namjere koje je imao ukoliko takvi navodi nisu potkrijepljeni objektivnim činjenicama. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na ispravan način utvrdio oblik vinosti apelanta i ostalih optuženih na osnovu objektivno utvrđenih činjenica radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela i proizvedene posljedice.
22. Nadalje je Kantonalni sud istakao da nema tu privilegiju da u svojim odlukama bude jednostran, kao što to pravo pripada u aktima stranaka i braniocu, već je sud shodno odredbama člana 296. i člana 305. stav 7. ZKPFBiH dužan da u cjelini ocijeni sve krivičnopravno relevantne činjenice koje je nesporno utvrdio i da na osnovu njih donese svoju odluku. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da odbrana sistematski previđa i izostavlja činjenicu da je za predmetno preduzeće nastupila šteta, koja se ogleda u tome da su sva trojica njih preduzimala radnje koristeći svoja službena ovlaštenja na osnovu svog službenog položaja s konačnom svrhom – namjerom da apelant na štetu predmetnog preduzeća naplati i potraživanja koja su apsolutno zastarjela. Stoga je Kantonalni sud naveo da se, suprotno navodima odbrane, u konkretnom slučaju ne radi samo o povredi i pravima drugih zaposlenika, već se radi o dvije radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela. Kantonalni sud je također istakao da se za osnovni oblik predmetnog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH ne traži navođenje visine nastupile štete, što važi samo za kvalificirane oblike predmetnog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH.
23. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je sažeto samo ono što je krivičnopravno najbitnije, a detaljna prezentacija sadržine dokaza, kako subjektivnih tako i materijalnih, kao i sadržina relevantnih blanketnih propisa, uz data obrazloženja u vezi s pojedinostima, iscrpno su data u obrazloženju prvostepene presude, a koju analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda Kantonalni sud prihvaća kao svoje, pa se apelant i ostali optuženi kao podnosioci žalbi u vezi s ostalim upućuju na obrazloženje prvostepene presude.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
24. Apelant je eksplicitno naveo da mu je osporenim odlukama prekršeno „pravo na imovinu“. Navedeno pravo je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant opširno iznosi hronologiju predmetnog krivičnog postupka i citira izreke osporenih presuda donesenih u krivičnom postupku, kao i tužbeni zahtjev koji je bio predmet parničnog postupka po apelantovoj tužbi za isplatu plaća. Apelant, prije svega, tvrdi da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja načela usmenosti iz člana 292. ZKPFBiH, kao i načela nullum crimen sine lege. Povredu načela usmenosti apelant vidi u tome što su završne riječi tužioca, njega kao optuženog i njegovog branioca morale biti usmeno izložene na glavnom pretresu, što se, kako to apelant navodi, nije desilo. S druge strane, povreda načela nullum crimen sine lege se, prema apelantovoj ocjeni, ogleda u tome što je sud deliktom proglasio radnju „nedavanja obaveznog odgovora u građanskom postupku“ i samoinicijativno istu je tretirao kao krivično djelo. Osim toga, apelant ističe da nije krivično djelo radnja precizirana u izreci osporene prvostepene presude. Pri tome, apelant smatra da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva, te protivrječna sama sebi i razlozima presude, odnosno da ona uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također navodi da se „sud“ u predmetnom krivičnom postupku pristrasno stavio na stranu dužnika, a njega kao povjerioca sankcionirao kao izvršioca krivičnog djela. S obzirom na navedeno, apelant ističe da su osporene presude nezakonite, pa predlaže da se one kao takve ukinu.
Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da su u osporenoj odluci tog suda apsolvirana sva činjenična i pravna pitanja iz apelantove žalbe podnesene posredstvom njegovog branioca, a koji razlozi se samo ponavljaju u predmetnoj apelaciji.
26. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije proizvoljni, bez utemeljenja u stvarnom stanju spisa predmeta, a što je vidljivo iz obrazloženja osporenih odluka, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
27. Kantonalno tužilaštvo je navelo da u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do kršenja prava na koja ukazuje apelant, te da su osporene odluke zasnovane na zakonu.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 62.
Uvjetna osuda (1) Uvjetnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivice i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(3) Uvjetna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna.
Član 383. stav 1.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
29. Statut dioničkog društva „Kipertrans“ Zenica broj 827/07 od 3. augusta 2004. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 113.
Upravu Društva čine Direktori i izvršni direktori.
Član 114. stav 1. tačka 6.
1) Uprava je ovlaštena da:
[…] 6. snosi odgovornost za zakonitost rada […]
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 292.
Završna riječ (1) Nakon završetka dokaznog postupka, sudija odnosno predsjednik vijeća pozvaće tužioca, oštećenog, branioca i optuženog radi davanja završne riječi.
Posljednja riječ uvijek pripada optuženom.
(2) Ako optužnicu zastupa više tužilaca ili optuženi ima više od jednog branioca svi mogu da daju završnu riječ, ali se njihova izlaganja ne mogu ponavljati i mogu biti vremenski ograničena.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, konačna odluka u ovoj krivično-pravnoj stvari je osporena Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 117208 16 Kž od 27. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu konačnu odluku apelant je primio 25. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2017. godine. Dakle, nesporno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, koje je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da suština apelacionih navoda pokreće pitanje garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni podsjeća na praksu Evropskog suda koji smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52 s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba).
2. Stoga će u konkretnom slučaju, Ustavni sud apelantove navode razmotriti prvenstveno u svjetlu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da se na apelanta primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su redovni sudovi u ovoj krivičnoj stvari pojedine dokaze pogrešno interpretirali, te pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
40. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, naglašava da prema članu 31. Pravila Ustavnog suda u pogledu obima odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant u okviru svoju apelacionih navoda ukazao, između ostalog, i na nepristrasnost (prvostepenog) suda u predmetnom krivičnom postupku. Budući da se radi o procesnom prigovoru, Ustavni sud će prvo ispitati ove navode, imajući u vidu da se eventualnim utvrđenjem kršenjem prava na nepristrasan sud u ovoj pravnoj stvari bespredmetnim čini analiza ostalih navoda apelacije. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant navodnu pristrasnost u konkretnom slučaju dovodi u vezu s ocjenom dokaza koju je izvršio prvostepeni sud jer se, kako to apelant navodi, Općinski sud „stavio na stranu dužnika, a njega kao povjerioca sankcionirao“. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda ili naklonosti. Naime, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u smislu člana 6. stav 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja ličnog uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Lična nepristrasnost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od ličnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu nepristrasnost (vidi, naprimjer, Padovani protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, stav 26, serija A, broj 257-B; Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58, Izvještaji 1998-III).
42. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima optužbe kod utvrđivanja apelantove odgovornosti za izvršenje predmetnog djela. Ovo iz razloga što ni sam apelant, osim paušalnih navoda u vezi s navodnom pristrasnošću suda, nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava niti, prema ocjeni Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, s ciljem dodatnog osiguranja zaštite navedenog prava, stajala na raspolaganju zakonska mogućnost u smislu člana 40. ZKPFBiH da tokom trajanja samog prvostepenog postupka traži izuzeće sudije (pojedinca), odnosno da u podnesenoj žalbi na konkretan način ukaže na postojanje okolnosti kojima se dovodi u sumnju nepristrasnost prvostepenog suda/sudije. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant to nije učinio.
43. Nadalje, apelant navodi da je u predmetnom krivičnom postupku, tačnije u postupku pred prvostepenim sudom, došlo i do kršenja načela usmenosti. Kršenje navedenog načela apelant dovodi u vezu s nespornom činjenicom da u konkretnom slučaju završna riječ nije izložena usmeno, već pismeno. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da navedeno načelo predstavlja jedno od osnovnih načela krivičnog prava i kao takvo proizlazi iz sadržaja ZKPFBiH kojim se uređuje krivično-procesna materija. Ono podrazumijeva da sud, po pravilu, svoju odluku može zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog raspravljanja i ovo načelo ostvaruje se na glavnoj raspravi, čiji je sastavni dio i davanje završne riječi u smislu odredbe člana 292. navedenog zakona. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da završna riječ ne predstavlja dio dokaznog postupka, već njegovu rezimiranu kompletnu analizu. Međutim, uskraćivanje optuženom prava na završno izlaganje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je ovo pravo sastavni dio prava na odbranu. S obzirom na navedeno, postavlja se pitanje je li u okolnostima konkretnog predmetna došlo do kršenja navedenog načela, odnosno apelantovog prava na odbranu. U kontekstu navedenog spornog pravnog pitanja, Ustavni sud, suprotno apelantovom shvaćanju, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni sud tumačio odredbu člana 292. ZKPFBiH kada je zaključio da ona propisuje obavezu suda da pozove stranke u postupku da izlože završnu riječ, ali ne i formu u kojoj će oni to učiniti. Posljedično tome, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene odluke da je neosnovan u vezi s tim žalbeni prigovor apelantove odbrane da je prvostepeni sud uskratio strankama da čuju završnu riječ tužioca i odbrane. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, u situaciji kada su svi krivičnopravni subjekti u predmetnom krivičnom postupku na glavnoj raspravi iskoristili svoje pravo davanja završne riječi na način da su je na glavnom pretresu dostavili u pismenoj formi uz međusobnu saglasnost da se one ne čitaju jer su upoznati s njihovim sadržajem (vidi stav 20. ove odluke) nije dovedeno u pitanje poštovanje apelantovog prava na odbranu u širem smislu, odnosno načela usmenosti u užem smislu čija je suština u konkretnom slučaju efektivno ostvarena kroz svojevoljnost neizlaganja završne riječi usmenim putem, već dostavljanjem završne riječi u pismenoj formi.
44. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja načela nullum crimen sine lege (nema krivičnog djela ni kazne bez zakona), smatrajući da su redovni sudovi njegovo nedavanje odgovora na tužbu (koju je on podnio protiv predmetnog preduzeća u drugom postupku) okvalificirali kao krivično djelo. Dakle, apelant osporava kako postojanje općih elemenata predmetnog krivičnog djela (zloupotreba položaja ili ovlaštenja) tako i da je on počinio krivično-pravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela. Međutim, suprotno ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se biće krivičnog djela za koje je apelant suđen i osuđen u konkretnom slučaju manifestira u utvrđenju da su apelant i ostali optuženi kao saučinioci, svojim protivpravnim činjenjem, odnosno nečinjenjem (na koje je apelant bio zakonom obavezan) pribavili apelantu korist, odnosno direktno materijalno oštetili predmetno preduzeće. Prema tome, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, a posebno prvostepeni sud, nakon analize provedenih dokaza, detaljno obrazložili u čemu se ogleda apelantova krivičnopravna odgovornost, odnosno na koji način je apelant učestvovao u činjenju predmetnog krivičnog djela i ostvarivanju bića predmetnog djela (pribavljanje koristi i nanošenje drugome štete), do kojeg je došlo realizacijom sporazuma i kršenjem apelantovih ovlaštenja i obaveza propisanim relevantnim odredbama kako Statuta predmetnog preduzeća, tako i Zakona o računovodstvu i reviziji u vezi s međunarodnim računovodstvenim standardima pobliže opisanim u činjeničnom dijelu ove odluke. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi dali jasnu definiciju elemenata bića predmetnog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH, te je doveli u kontekst s apelantovim radnjama i izveli zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja bića krivičnog djela za koje je uvjetno osuđen.
45. Stoga, Ustavni sud smatra da, sagledavajući predmetni krivični postupak u cjelini, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi naveli jasne i razumljive razloge na kojima su zasnivali osporene odluke u pogledu zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno za koje je osuđen.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da je predmetni krivični postupak sagledan u cjelini bio pravičan s obzirom da u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje nepristrasnost (prvostepenog) suda/sudije, te kada su redovni sudovi dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja primjenom pozitivno-pravnih propisa u vezi s nepostojanjem kršenja načela usmenosti, odnosno postojanjem činjenica koje čine obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret.
47. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević