Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1118/17 (S. M.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uknjižba
- Legitiman cilj
- Stanovi JNA
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1118/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1118/17, rješavajući apelaciju Sande Madžovskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sande Madžovskog podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 046322 16 Rev od 20. decembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046322 16 Gž od 27. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046322 15 P 2 od 8.
oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sande Madžovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046322 16 Rev od 20. decembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046322 16 Gž od 27. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046322 15 P 2 od 8. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 14. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 17. januara 2019. godine, prvotužena i Kantonalni sud 18. januara 2019. godine, Općinski sud 21. januara 2019. godine i drugotužena 22. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046322 15 P 2 od 8. oktobra 2015. godine (koja je u žalbenom postupku po apelantovoj žalbi potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046322 16 Gž od 27. aprila 2016. godine, a protiv koje je revizija odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046322 16 Rev od 20. decembra 2016. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetni stan) preciziran u presudi, koji je zaključen između apelanta kao kupca i države SFRJ – SSNO – Vojno građevinske direkcije Sarajevo kao prodavca. Traženo je i da se utvrdi da je apelant dužan isplatiti tuženim ostatak ugovorene kupoprodajne cijene utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka, a tuženi kao pravni sljednici Federalnog ministarstva odbrane odmah nakon uplate ostatka kupoprodajne cijene dati nalog ZK uredu Općinskog suda da u knjizi položenih ugovora izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime apelanta s dijelom 1/1. Traženo je i da se utvrdi da je ništavo rješenje precizirano u presudi kojim je pravni prednik tuženih dodijelio predmetni stan na korištenje Edinu Kadriću, te da je apsolutno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana preciziran u presudi, koji su prednici tuženih zaključili s Edinom Kadrićem. Tužbenim zahtjevom je traženo i da se naloži tuženim da apelantu predaju u posjed predmetni stan, u ispravnom stanju i oslobođen od ljudi i stvari, uz naknadu troškova postupka.
6. Redovni sudovi su u osporenim presudama, između ostalog, istakli da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje prema kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je nadležnoj Službi za stambena pitanja podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. Utvrđeno je da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen rješenjem Stambene uprave Kantona Sarajevo i odlukom CRPC-a preciziranim u presudama. Osim toga, utvrđeno je i da je apelant s pravnim prednikom tuženih SSNO – Vojno građevinskom direkcijom Sarajevo zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana. koji je bio sačinjen u pismenoj formi, ali da datum zaključenja ugovora nije naveden na ugovoru; da je navedeni ugovor potpisao apelant kao kupac i ovlašteno lice prednika tuženih kao prodavca i da je ovjeren pečatom Vojne pošte 5027, ali ne (i) pravobranioca. Prema utvrđenju redovnih sudova, potpisi na kupoprodajnom ugovoru nisu ovjereni kod nadležnog suda i apelant otkupnu cijenu stana, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 204.215,00 YU dinara, nije u cijelosti isplatio. Prema obrazloženju presuda, utvrđeno je i da je 14. marta 1992. godine za otkup predmetnog stana apelant uplatio iznos od 184.000,00 YU dinara, ali da nije ni platio niti prijavio porez nadležnoj poreznoj službi. Također je utvrđeno da je apelant u toku rata napustio predmetni stan i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama druge države sve do penzionisanja (2005. godine). Apelant je, nakon što je napustio predmetni stan, od oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo i iz tog fonda (na kredit) otkupio stan u Novom Sadu, što je utvrđeno na osnovu potvrde Vojne pošte 3947 od 9. juna 2003. godine što, prema obrazloženju redovnih sudova, znači da apelant nije imao status izbjeglog lica.
7. Na osnovu navedenog, redovni sudovi su zaključili da je apelant iz istog stambenog fonda kupio drugi stan tako da je došlo do prestanka obaveze iz kupoprodajnog ugovora zaključenog u Sarajevu. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, redovni sudovi su u konkretnom slučaju primijenili odredbe člana 39. stav 1. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) i odredbe čl. 30. i 39. Pravilnika o dodjeljivanju na korištenje stanova iz Stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane i Armije Republike BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome su redovni sudovi naveli (i) da u konkretnom slučaju zaključeni ugovor o kupoprodaji/otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući ugovor o otkupu stana jer ne sadrži sve elemente propisane relevantnim odredbama Zakona. Zbog navedenog, prema mišljenju redovnih sudova, apelant nije imao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, pa je neosnovan apelantov zahtjev za provođenje i uknjižbu istog u zemljišnim knjigama, a samim tim je neosnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje apsolutno ništavim ugovora koji je, u vezi s predmetnim stanom, s tuženim zaključio Edin Kadrić. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je legalno otkupio predmetni stan i da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da nije platio samo minoran iznos kupoprodajne cijene, te da su bez ikakvog pravnog uporišta zaključili da ugovor koji je zaključio nije pravno valjan jer nema ovjere i datuma, iako ugovor sve to ima. Također navodi i da je pogrešno utvrđena činjenica da je u Novom Sadu stan dobio od JNA jer je apelant taj stan kupio tako što je podigao kredit i da ta činjenica ne može imati utjecaja na pravo na predmetni stan koji je bio njegov dom ili da nije bio njegova imovina koja mu je neosnovano oduzeta.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
10. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.
11. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su osporene presude donesene u skladu s praksom Ustavnog suda iz predmeta broj AP 1908/09.
12. Tuženi su naveli da apelaciju treba odbiti ili odbaciti kao neosnovanu jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
14. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046322 16 Rev od 20. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovog prava na vlasništvo na predmetnom stanu, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
23. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama redovnih sudova odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva jer apelant ne ispunjava uvjete iz člana 39. Zakona s obzirom na to da je nesporno dokazano da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana koji je napustio na početku rata, niti da ima pravno obavezujući ugovor o njegovom otkupu, kao i da je apelant stekao drugi stan iz istog fonda u Republici Srbiji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi cijenili sve provedene dokaze, uključujući i apelantove navode da je uplatio dio kupoprodajne cijene i time stekao pravo uknjižbe vlasništva na predmetnom stanu i da je stan koji je stekao u Novom Sadu kupio na kredit. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon ocjene navedenih dokaza dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodnim tačkama ove odluke (Ustavni sud ih neće ponavljati) i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
25. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, razmatrao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Ustavni sud, odluke br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine i AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 1908/09 Ustavni sud zaključio: „...da u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreznoj službi na ovjeru. Stoga, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Ustavni sud će, prije svega, preispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje. Tako je u Odluci broj AP 1207/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja apelantovog prava na imovinu u slučaju u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora sa SSNO stekao pravo vlasništva na stanu koji je bio u vlasništvu SSNO jer je taj apelant stekao stanarsko pravo na stanu iz istog fonda i otkupio ga u drugoj državi bivše SFRJ. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, istakao: „Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud podsjeća da je u najnovijoj odluci o tzv. vojnim stanovima Mago i drugi protiv BiH (aplikacije br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09, presuda od 3. maja 2012. godine), ispitujući načelo zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata, Evropski sud u tač. 96-97 odluke zaključio da su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Tu odredbu Ustavni sud je proglasio ustavnom (vidi tačku 54. u gornjem tekstu). Stoga je jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1, zaključio je Evropski sud. Ustavni sud nema razloga da ne slijedi svoju i praksu Evropskog suda, pa je i zaključak Ustavnog suda da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
31. Osim toga, Ustavni sud naglašava: (...) U vezi s tzv. vojnim stanovima u presudi Mago i drugi protiv BiH je istaknuto da činjenica da je lice steklo imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Imajući u vidu navedeno, u izuzetnim okolnostima u kojim se raspala SFRJ i u kojim su se vodili ratovi u toj regiji, Evropski sud smatra da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola broj 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidi Jahn i drugi, citirana u gornjem tekstu, tačka 117). Stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu Ivana Antonova i Milutina Radojevića.“ U tački 105. citirane odluke Evropski sud je naveo: „Na kraju, Milutin Banović je dobio hipotekarni kredit da bi otkupio stan u Srbiji. Vlada Srbije je tvrdila da je njegov položaj bio potpuno drugačiji od položaja onih koji su dobili pravo na zakup vojnih stanova u Srbiji. Međutim, Evropski sud se s tim ne slaže. Prvo, aplikantov kredit su sufinansirali vojni organi vlasti. Drugo, poput onih koji su dobili pravo na zakup vojnog stana u Srbiji, i ovaj aplikant se morao odreći stanarskog prava na svoj stan u Sarajevu. Stoga, nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 ni u pogledu Milutina Banovića, zaključio je Evropski sud (...)“
32. Zbog svega navedenog Ustavni sud je odbio apelaciju u predmetu broj AP 1207/08.
33. Dovodeći navedenu praksu u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da se ta praksa može primijeniti i na konkretan predmet. Naime, nesporno je da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dakle da je imao „imovinu“ u smislu Evropske konvencije, da je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, ali da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu jer je apelant riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji, u Novom Sadu, tako što je od Vojne pošte, precizirane u prethodnim tačkama, dobio stan na korištenje (iz istog fonda iz kojeg je bio i predmetni stan) koji je kasnije na osnovu kredita i otkupio, čime nije stavljen pretjeran teret na apelanta, pa je navedenim postignuta pravična ravnoteža, kao što je bio slučaj i u predmetu broj AP 1207/08. Štaviše, u konkretnom slučaju apelant nije ni posjedovao pravno valjan kupoprodajni ugovor za otkup predmetnog stana jer ga nije ovjerio u nadležnom sudu i poreznoj upravi, niti je platio ukupnu kupoprodajnu cijenu ni porez, a apelant nije zahtijevao ni novčanu naknadu vezanu za predmetni stan.
34. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1207/08.
35. Pri tome, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa Evropskog suda iz predmeta Đokić protiv BiH (vidi presudu Evropskog suda broj 6518/04 od 27. maja 2010. godine). Naime, iz presude Đokić proizlazi da je Evropski sud u toj presudi utvrdio kršenje prava na imovinu i naredio tuženoj BiH da tom aplikantu isplati dosuđenu naknadu umjesto povrata stana jer je utvrdio da aplikant Đokić kao pripadnik Vojske Jugoslavije nije učestvovao u zločinima u BiH, te da aplikant Đokić nije stekao stanarsko pravo u Srbiji, odnosno pravo ekvivalentno stanarskom pravu, već je mogao steći samo pravo zakupa na određeno vrijeme, a koje se ne može izjednačiti sa stanarskim pravom.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
37. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na dom i pravo da ne bude diskriminiran. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je apelant napustio predmetni stan i stekao drugi u kojem se i nastanio, čime je izgubio vezu s predmetnim stanom kao domom, pa se apelant ne može pozivati na kršenje prava na dom.
38. Osim toga, apelant ničim nije dokazao da je u odnosu na njega postupano drugačije nego u odnosu na druga lica u istoj situaciji, niti je takvo nešto vidljivo iz stanja konkretnog spisa.
39. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije niti prava iz člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo u situaciji kada je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 39. Zakona koji su potrebni za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu jer je utvrđeno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreznoj službi na ovjeru, jer kupoprodajna cijena nije u potpunosti plaćena i zato što je apelant iz istog stambenog fonda stekao drugi stan u Republici Srbiji.
41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je miješanje bilo predviđeno zakonom i služilo legitimnom cilju, te da je apelant u međuvremenu, od napuštanja predratnog stana, stekao ekvivalentna prava u „državama nastalim na prostorima bivše SFRJ“ i da odlukama redovnih sudova na apelanta nije stavljen preveliki teret.
42. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelant, napuštajući predmetni stan, izgubio vezu s njim kao domom i u situaciji kada je stekao drugi stan i nastanio se u tom stanu.
43. Nema kršenja ni prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na druga lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević