Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2066/17 (Republika Srpska)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2066/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2066/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 087355 16 Rev od 28. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Banjaluka, podnijela je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 087355 16 Rev od 28. februara 2017. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 087355 10 Ps od 30. oktobra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (,,Bital“ d.o.o. Banjaluka, “Pliva” d.o.o. Banjaluka i “Intermal“ d.o.o. Gradiška) kojim su tražili da se apelantica i Univerzitet u Banjaluci (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da im solidarno isplate određeni novčani iznos, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je, odlučujući o predmetnoj tužbi koju su tužitelji podnijeli 21. jula 2010. godine, a nakon provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica provela postupak javnih nabavki za izvođenje građevinsko zanatskih radova do iznosa od 50.000,00 KM za potrebe drugotuženog, u okviru kojeg su tužitelji dostavili ponudu sa predračunom i premjerom radova koje je trebalo izvesti na objektima drugotuženog. Okružni privredni sud je, također, naveo da ugovor o građenju po provedenom postupku javnih nabavki nije zaključen, ali su tužitelji zbog hitnosti u izvođenju radova, ove radove izveli i bez zaključenja ugovora, te su predali radove nadzornom organu apelantice na koje nije bilo nikakvih primjedbi. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da su tužitelji ispostavili apelantici građevinske dnevnice za sve izvedene radove, ali da apelantica nije platila troškove izvedenih radova na koje se obavezala tj. iznos od ukupno 198.573,54 KM (od čega 49.789, 24 KM za ,,Bital“ d.o.o. Banjaluka, 49.896,80 KM za“Pliva” d.o.o. Banjaluka i 49.658,40 KM za “Intermal“ d.o.o. Gradiška), te da je s tim u vezi apelantica predlagala zaključenje sudskog poravnanja koje tužitelji nisu prihvatili. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud je istakao da su nezaključivanjem ugovora o građenju u obaveznoj pismenoj formi, u smislu odredaba člana 630. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17./93, 3/96 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelji preuzeli rizik neispunjenja obaveze apelantice prema okončanim situacijama. Nadalje, Okružni privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev podnesen protiv apelantice neosnovan zbog zastarjelosti potraživanja tužitelja, jer međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu roba i usluga, kako bi se mogao okarakterizirati predmetni materijalno pravni odnos, zastarjevaju za tri godine, (član 374. ZOO), a budući da su radovi od strane tužitelja završeni i okončane situacije ispostavljene u maju/junu 2005. godine, a tužba je podnesena u julu 2010. godine. Također, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, nema mjesta ni obavezivanju drugotuženog na isplatu, jer drugotuženi uopće nije učestvovao u ugovaranju radova, niti se on navodi u bilo kom dokumentu tužitelja (ponuda, građevinkski dnevnik, okončane situacije i sl.).

4. Odlučujući o žalbi tužitelja koju su izjavili protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 087355 15 Pž od 25. marta 2016. godine kojom je djelimično uvažio žalbu tužitelja i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na apelanticu na način da je obavezao apelanticu da tužiteljima isplati predmetna potraživanja, dok je odbio žalbu tužitelja u odnosu na drugotuženog i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.

5. Viši privredni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da je pravilna odluka prvostepenog suda u odnosu na drugotuženog, ali da je u odnosu na apelanticu bilo uslova da se, drugačijom primjenom materijalnog prava, odluka, preinači i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti udovolji. Naime, Viši privredni sud je zaključio da se pravna kvalifikacija spornog odnosa može okarakterizirati kao potraživanje iz ugovora o djelu u kojem su kao učesnici bili tužitelji, kao izvođači s jedne strane i apelantica, kao naručilac i investitor, s druge strane, te da su, stoga, tužitelji legitimisani da zahtijevaju ispunjenje, bez obzira što između stranaka nije zaključen ugovor na osnovu postupka javnih nabavki. Prema stavu Višeg privrednog suda, budući da za ovu vrstu ugovora nije potrebna pismena forma, predmetno bi se potraživanje moglo podvesti pod zahtjev za ispunjenje u kom slučaju su primjenljive opšte odredbe ZOO-a koje važe za svaki ugovor i koje se odnose na obavezu i odgovornost za ispunjenje kao i posebne odredbe navedenog zakona iz kojih proizilazi subjektivno pravo tužitelja da zahtijeva ispunjenje. Viši privredni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno cijenio priznanje potraživanja od strane apelantice do kojih je došlo upravo iz razloga što nije bilo sporno ni da su svi ugovoreni radovi izvedeni i da su primljeni bez bilo kakvih prigovora, a da je razlog zbog kojeg nije isplaćena cijena radova samo neslaganje tuženih u pogledu potraživanja koja se odnose na kamate i troškove advokata. Prema stavu Višeg privrednog suda, priznanje obaveze jasno proizilazi iz sadržine pismenih dokaza-dopisa kojima apelantica predlaže zaključenje sudskog poravnanja upravo na iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva, zbog čega ima osnova da se ovakvo priznanje cijeni kao odricanja od zastare, pa je tužbenom zahtjevu trebalo udovoljiti ali samo u odnosu sa apelanticu sa kojom su tužitelji bili u ugovornom odnosu. Nadalje, Viši privredni sud je zaključio da, budući da zakonska kamata nastaje kao posljedica docnje u ispunjenju određene novčane obaveze i predstavlja cjelinu zajedno sa glavnim dugom, ima osnova da se pobijana presuda preinači i udovolji u cijelosti postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 087355 16 Rev od 28. februara 2017. godine djelimično uvažio reviziju apelantice i drugostepenu presudu preinačio, tako što je apelanticu obavezao da tužiteljima, na dosuđene iznose naknade, isplati zakonsku zateznu kamatu od 13. septembra 2010. godine, umjesto od 1. januara 2006. godine, dok je u preostalom dijelu reviziju apelantice odbio.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da kod činjenica, da je apelantica, nakon provedenog postupka javnih nabavki prihvatila ponude tužitelja, u smislu najboljih ponuđača, da je po završetku radova potpisala okončane situacije koje su tužitelji ispostavili u na iznose iz prihvaćene ponude, te da apelantica nije platila izvedene radove, pravilan je zaključak drugostepenog suda, da je osnov predmetnog potraživanja ispunjenje ugovora u smislu odredaba člana 262. ZOO, pri čemu ba ovakav zaključak ne utiče činjenica, da tužitelji nisu zaključili pismeni ugovor u smislu Zakona o javnim nabavkama BiH. Nadalje, u pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa jasno proizilazi da je apelantica podnescima iz septembra 2010 godine, jula 2011. godine i aprila 2013. godine, priznala da duguje tužiteljima ukupni iznos od 198.573,54 KM na ime izvršenih radova, ali da ne priznaje kamate, pa proizilazi da je pravilan je zaključak drugostepenog suda, da se tim priznanjem apelantica odrekla zastarjelosti glavnog potraživanja u smislu odredaba člana 366. ZOO, zbog čega se prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja ukazuje neosnovanim u odnosu na glavno potraživanje tužilaca. Međutim, Vrhovni sud je zaključio, budući da se apelantica prvi put u septembru 2010. godine izjavila da priznaje glavno potraživanje tužitelja u iznosu od 198.573,54 KM, na način kako to proizilazi iz tog podneska, ima se uzeti, da tužiteljima od tada pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu. Osim toga, u odnosu na navode apelantice da nije bila upoznata sa obimom, kvalitetom i načinom izvedenih radova, da nije potpisala građevinski dnevnik i okončane situacije, da je drugostepeni sud pogrešno tumači njeno priznanje potraživanja, da nikada nije izvršen tehnički prijem radova i da iz tih razloga osporava visinu potraživanja, Vrhovni sud je zaključio da se ovakvim revizionim prigovorima ne utiče na drugačiji zaključak suda, obzirom da to ne prizilazi iz svih provedenih dokaza, u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).

8. Apelantica smatra da joj prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su Vrhovni sud i Viši privredni sud u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenice, te primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak sudova u pogledu utvrđenja visine potraživanja, odnosno zaključak sudova da visina potraživanja proizilazi iz ispostavljenih okončanih situacija i nalaza vještaka građevinske struke, uzimajući u obzir da nikad nije zaključen ugovor o građenju u pismenoj formi, niti je vođena građevinska dokumentacija, te da nije izvršen tehnički prijem radova.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, primjenjujući opšte odredbe ZOO-a koje se odnose na obavezu i odgovornost za ispunjenje ugovora, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su apelanticu obavezali na isplatu predmetnih potraživanja tužiteljima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je visina predmetnih potraživanja utvrđena na osnovu vrijednosti radova iz okončanih situacija koje je apelantica potpisala, kao i da proizilazi i iz sadržine pismenih dokaza-dopisa kojima apelantica predlaže zaključenje sudskog poravnanja upravo na iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva, a što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke koji su sudovi prihvatili. Ustavni sud u ovakvim zaključcima sudova, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Nadalje, vezano za apelantičine navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak, koji po svojoj naravi nije hitne prirode i u kojem su na strani tužitelja tri pravne osobe, odnosno na strani tuženog pored apelantice i drugotuženi, pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao ukupno šest godina i sedam mjeseci, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2066/17 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio