Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7190/18 (A. A.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 238
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7190/18
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7190/18, rješavajući apelaciju Alage Alibegića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alage Alibegića podnesena protiv Rešenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 199243 18 Kž 2 od 26. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 199243 18 Kv 3 od 17. oktobra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alaga Alibegić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. decembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 199243 18 Kž 2 od 26. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 199243 18 Kv 3 od 17. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Općinski sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu i osumnjičenom Anelu Baltiću, donio Rješenje broj 126 0 K 199243 18 Kv 3 od 17. oktobra 2018. godine kojim je apelantu i Anelu Baltiću produžio pritvor za jedan mjesec, tako da on može trajati do 17. novembra 2018. godine ili do nove odluke suda.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 126 0 K 199243 18 Kpp od 8. septembra 2018. godine određen pritvor apelantu i Anelu Baltiću u trajanju od jedan mjesec zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) protiv kojih je u toku istraga koju provodi Kantonalno tužilaštvo zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Rješenjem Općinskog suda apelantu je pritvor produžen za dva mjeseca, ali je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, ukinuo rješenje od 4. oktobra i predmet vratio na ponovni postupak. Na strani 4. Općinski sud je naveo dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo u dosadašnjem toku istrage iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Također, u rješenju je navedeno da ni apelant nije osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 238. stav 1.
KZFBiH.
6. Nakon što je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo Općinski sud je našao da postoje i posebni uvjeti za produženje pritvora propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je ocijenio činjenicu da je apelant do sada, prema izvodu iz kaznene evidencije PS Velika Kladuša od 7. septembra 2018. godine, tri puta osuđivan. Naime, kako je navedeno, apelant nije osuđivan za istovrsna krivična djela, nego za krivična djela protiv imovine ali prema zakonskoj odredbi člana 146. stav l. tačka c) ZKPFBiH, za određivanje, odnosno produžavanje pritvora nije neophodno da je osumnjičeni ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, jer to ne zahtijeva ova zakonska odredba. Dalje, Općinski sud je ocijenio činjenice da je apelant nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, da je porodična osoba i otac jednog malodobnog djeteta, da je konzument opojne droge. U takvoj situaciji Općinski sud je procijenio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant radi pribavljanja sredstava za život ponoviti krivično djelo i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, odnosno takva opasnost se može razborito predvidjeti i očekivati s obzirom na to da apelant svakako poznaje „kanale“ dobavljanja opojne droge, jer je iz Velike Kladuše krenuo prema Tuzli sa namjerom da proda opojnu drogu kokain licima na području Tuzle, a sredstva za egzistenciju mora osigurati pri čemu na ovakav zaključak suda ukazuje i činjenica da je do sada činio krivična djela protiv imovine s ciljem stjecanja imovinske koristi.
7. Općinski sud je naveo da je ispitao prijedlog odbrana da se osumnjičenima odrede blaže mjere, te je našao da je prijedlog neosnovan, što je pojasnio.
8. Kantonalni sud – u vijeću od trojice sudija (u daljnjem tekstu: Vijeće) je Rješenjem broj 126 0 K 199243 18 Kž 2 od 26. oktobra 2018. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca (i branioca osumnjičenog Baltića) podnesenu protiv Rješenja broj 123 0K 199243 18 Kv 3 od 17. oktobra 2018. godine.
9. Između ostalog, Vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelant bavi prodajom opojne droge u vidu zanimanja a navedene okolnosti (koje je ponovio) u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi, između ostalog, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant samo ukazuje da okolnosti koje je sud naveo pri ocjeni postojanja posebnog uvjeta za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u svojoj ukupnosti ne predstavljaju naročite okolnosti koje opravdaju bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Apelant ukazuje da je sud njegovu raniju osuđivanost ocijenio kao činjenicu u sklopu postojanja posebnih razloga za pritvor, istovremeno navodeći da, prema citiranom pritvorskom osnovu, nije neophodno da je osumnjičeni ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, pa ostaje nejasno da li uopće i eventualno kakav značaj u osporenom rješenju ima ranija osuđivanost osumnjičenog, gledano u sklopu „naročitih okolnosti“, odnosno u kontekstu ovog pritvorskog osnova. Nadalje, apelant tvrdi da sud pod „naročite okolnosti“ podvodi i činjenice da je apelant nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, da je porodična osoba, otac jednog malodobnog djeteta i konzument opojne droge. Po apelantovom mišljenju, izuzev činjenice vezane za konzumiranje opojnih droga, navedene činjenice predstavljaju lične prilike osumnjičenog i same ne mogu poslužiti kao osnov za zaključak da je skl na stavove Ustavnog suda zauzete u predmetima br. AP 4309/14 i AP 4872/18.
II.Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su istakli da navodi iz apelacije nisu osnovani i predložili su da se apelacija odbije.
12. Općinski sud je istakao da su razlozi za produženje pritvora apelantu dovoljno detaljno obrazloženi u navedenim odlukama, te smatra da je apelacija neosnovana. U prilogu odgovoru Općinski sud je dostavio odluke koje je donio nakon donošenja osporenog rješenja, opisane u činjeničnom dijelu ove odluke, i to nova rješenja o produženju pritvora, optužnicu i presudu kojom je apelant osuđen na jednu godinu i dva mjeseca zbog krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZ u vezi sa članom 33. KZFBiH.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 126 0 K 199243 18 KŽ 2 od 26. oktobra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
21. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu, nakon određivanja inicijalnog pritvora, pritvor produžen osporenim rješenjima u trajanju od jedan mjesec. Stoga, apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud konstatira da apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje/produžavanje pritvora, nego tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi temeljili zaključak o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te će stoga Ustavni sud ispitati apelantove navode u kontekstu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za produženje pritvora apelantu o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati samo u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
25. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti određenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
26. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, prilikom utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti da će apelant ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, ocijenio više okolnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud ocijenio apelantovu raniju osuđivanost (u tri navrata) za krivična djela protiv imovine, zatim, da je apelant nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, da je porodična osoba i otac jednog malodobnog djeteta, da je konzument opojne droge, pa je u takvoj situaciji sud procijenio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će radi pribavljanja sredstava za život apelant ponoviti krivično djelo, i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom kontekstu je Općinski sud ocijenio da se takva opasnost može razborito predvidjeti i očekivati s obzirom na to da apelant svakako poznaje „kanale“ dobavljanja opojne droge jer je iz Velike Kladuše krenuo prema Tuzli sa namjerom da proda opojnu drogu kokain licima na području Tuzle, a sredstva za egzistenciju mora osigurati pri čemu na ovakav zaključak suda ukazuje i činjenica da je do sada činio krivična djela protiv imovine radi stjecanja imovinske koristi. Stoga je Općinski sud zaključio da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti krivično djelo, te je stoga apelantu produžio pritvor, a Kantonalni sud je potom ocijenio pravilnim zaključak tog suda o ispunjenosti uvjeta za produžavanje pritvora apelantu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u toj fazi postupka postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te za donošenje osporenih odluka.
27. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo ukazivanje na praksu Ustavnog suda u drugim predmetima budući da se poštivanje standarda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske komisije ispituje u odnosu na okolnosti svakog konkretnog slučaja, a kako je navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije našao elemente koji bi ukazivali da je apelant proizvoljno lišen slobode, odnosno da nisu poštivane garancije prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
28. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da (pored osnovane sumnje) postoje i posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za produžavanje mjere pritvora apelantu.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević