Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1733/18 (D. N., M. N., D. T., D. N., D. Đ., C. M., S. N., R. N., S. T., M. A., M. Đ., Z. I., G. R., D. J., L. G., N. P. i Z. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1733/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1733/18, rješavajući apelaciju Dojčina Neškovića i drugi, na osnovu članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dojčin Nešković, Mileva Nešković, Dušanka Tomić, Dušan Nešković, Dušanka Đokić, Cvija Maksimović, Slavko Nešković, Ranko Nešković, Slaviša Tešić, Milenko Antić, Mitar Đokić, Zora Ilić, Grozda Rakić, Dragoslav Jović, Ljepojka Gavrić, Nedeljko Pajić i Zoran Pajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0P 072958 17 Rev od 7. veljače 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dojčin Nešković, Mileva Nešković, Dušanka Tomić, Dušan Nešković, Dušanka Đokić, Cvija Maksimović, Slavko Nešković, Ranko Nešković, Slaviša Tešić, Milenko Antić, Mitar Đokić, Zora Ilić, Grozda Rakić, Dragoslav Jović, Ljepojka Gavrić, Nedeljko Pajić i Zoran Pajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Savo Bojanović odvjetnik iz Bijeljine, podnijeli su 15. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0P 072958 17 Rev od 7. veljače 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena (Općina Lopare) da im za oduzete, odnosno faktički eksproprirane nekretnine na osnovu rješenja Sreske komisije za poljoprivredni zemljišni fond Sreza Loparskog (u daljem tesktu Sreska komisija) broj 6/53 od "10. lipnja 1950. godine" isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je navedenim rješenjem Sreske komisije od 10. lipnja 1953. godine, domaćinstvu prednika apelanata, izdvojeno zemljište u poljoprivredni fond općenarodne imovine, te je određena naknada u određenom novčanom iznosu. Također, Vrhovni sud je naveo da su naknada u novcu i obveznicama, za izuzeto zemljište, predana je na čuvanje u Komunalnu banku u Loparima iz razloga što su prednici apelanata odbili prijem novca i tražili povrat zemlje, iako su bili upozoreni da pravo uzimanja kupona obveznica i novca zastarjeva za 10 godina, a neisplaćeni kuponi pojedinačno za tri godine. U vezi s navedenim, Vrhovni sud nije prihvatio navode apelanata da se radi o faktičkoj eksproprijaciji (čiji zahtjev za isplatu novčane naknade ne zastarjeva) s obzirom da je pravo vlasništva prednika apelanata prestalo na osnovu pravomoćnog upravnog rješenja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je sporno zemljište izuzeto iz posjeda prednika apelanata na zakonskom osnovu (čl. 21. i 22. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu opće narodne imovine), kojim je omogućeno izuzimanje poljoprivrednog zemljište od dotadašnjih vlasnika i posjednika, uz naknadu određenu prema člancima 23. i 24. navedenog zakona. Osim toga, Vrhovni sud smatra da tvrdnju apelanata da zahtjev za utvrđenje naknade za oduzeto zemljište ne zastarjeva, treba promatrati na način da u predmetnom postupku nije riječ o tome da se prvi put treba utvrditi pravična naknada za izuzeto zemljište, jer je njihovom predniku iznos naknade bio utvrđen. Kako nakon toga apelanti i njihovi prednici nisu tražili isplatu iznosa naknade, proizilazi da su svojim nepostupanjem, a ne propustom nadležnog organa, sami sebe onemogućili u ostvarenju naknade. Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme donošenja rješenja na snazi bio Zakon o zastarjelosti potraživanja (koji je prestao da važi stupanje na snagu Zakona o obveznim odnosima), koji u čl. 13. i 14. propisuje da se pod sudom i sudskom odlukom podrazumjevaju i drugi organi i njihove odluke koje oni donose u okviru svoje nadležnosti, a redovni rok zastarjelosti iznosi 10 godina. Također, da je člankom 23. Zakona o zastarjelosti propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili poravnjanjem zastarjevaju za 10 godina pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Imajući u vidu da je predniku apelanta naknada za izuzeto zemljište utvrđena 1953. godine, Vrhovni sud je ukazao da sve i kada se prihvati da su apelanti prvi put prekinuli rok zastarjelosti (član 388. Zakona o obveznim odnosima) podnošenjem zahtjeva za vraćanje izuzetog zemljišta (1999. godine), odnosno podnošenjem tužbe za isplatu naknade (2015. godine), slijedi da je prigovor zastarjelosti osnovan.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je redovni sud prilikom donošenja osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Također, apelanti navode da su redovni sudovi ignorirali njihove navode da naknada za predmetnu nekretninu nije bila pravična, te da nije bilo moguće opravdati javni interes u postupku u kome je njihovom predniku oduzeta nekretnina.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose prvenstveno na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1733/18 (D. N., M. N., D. T., D. N., D… | Sudska praksa | Aktio