Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1817/18 (S.K.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1817/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1817/18, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. K.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 044534 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brestova, kojeg zastupa Željka Milanović advokat iz Doboja, podnio je 21. marta 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 044534 17 Rev od 25. januara 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 044534 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3354/17 od 11. oktobra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (G.M.) da sa parcele apelanta, pobliže opisane u izreci prvostepene presude, ukloni dio postavljene ograde (od betonske osnove, zidanih stubova i metalne ograde), da se ustupi tuženoj apelantovo zemljište pod dograđenim dijelom njenog stambenog objekta i zemljište, pobliže opisano u izreci prvostepene presude, koje je neophodno za redovnu upotrebu istog, sa pravom tužene da se uknjiži kao posjednik tog dijela parcele, nastale uslovnim cijepanjem, te da se obaveže tužena da apelantu na ime naknade tržišne vrijednosti zemljišta pod objektom i zemljišta koje je neophodno potrebno za redovnu upotrebu tog objekta isplati iznos preciziran u izreci prvostepen presude.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelant i tužena zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina na kojim se nalazio izgrađeni stambeni objekat koji nije evidentiran u posjedovnom listu. Nadalje je naveo da je u momentu kupovine predmetna parcela bila ograđena ogradom u vidu žice povezana drvenim stubovima i isprepletene živom ogradom, koju ogradu je tužena uklonila i postavila novu (od betonske osnove, zidanih stubova i metalne ograde). Zatim, da je izvršila renoviranje objekta (ranije bio bez fasade), na način da ga je obložila izolacionim materijalom i stavila fasadu, te promijenila izgled krova i terasa sa prednje strane. Takođe je naveo da je utvrđeno da pomenutim radovima tužena nije proširivala objekat prema parceli tužioca već prema seoskom putu. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 62. stav 1. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske propisano da ako je građenjem zgrade prekoračena međa, savjesni graditelj stiče pravo svojine na zahvaćenom zemljištu, uz obavezu isplate tržišne vrijednosti zemljišta, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgađanja usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati uspostavljanje prijašnjeg stanja i naknadu štete ili ustupiti zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti. Okružni sud je prihvatio tvrdnju prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je tužena radovima na predmetnom stambenom objektu izvršila njegovo proširenje na štetu njegove parcele, pritom se pozivajući naročito na iskaz svjedoka J.E. (supruge ranijeg vlasnika od koga je apelant kupio predmetne nekretnine), koja je na licu mjesta izjavila da objekat nije proširen prema parceli apelanta nakon prodaje istog apelantu, već je samo izmijenjen krov. Također je naveo da nije dokazano da je tužena postavila ogradu na parceli apelanta, jer tokom postupka nije utvrđeno gdje se tačno nalazila međa između parcele koju je kupila tužena i parcele apelanta, pozivajući se pritom na činjenicu da je apelant prodao tuženoj sve ono što je bilo ograđeno starom ogradom (i objekat i zemljište ispod objekta), te da nije izvodio geometra prilikom kupoprodaje parcele.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očiigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević