Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3746/17 (Z. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi i izdaci
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3746/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3746/17, rješavajući apelaciju Zrinke Paravac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zrinke Paravac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 055532 17 Gž od 23. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 055532 16 P od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zrinka Paravac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijela je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 055532 17 Gž od 23. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 055532 16 P od 16. marta 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 055532 16 P od 16. marta 2017. godine, pored ostalog, obavezana je apelantica da tužiteljici J.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade troškova za prevoz pokojnika, organizovanja sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika umrlom D.M. isplati određene novčane iznose (bliže označene u izreci presude). Također, predmetnom presudom Osnovnog suda obavezana je tužiteljica da apelantici isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen dio protivtužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da sud obaveže tužiteljicu da apelantici na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos (sve bliže precizirano u izreci presude).
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica, kao supruga i apelantica, kao kćerka, proglašene nasljednicama na zaostavštini iza preminulog D.M., rješenjem o nasljeđivanju prvostepenog suda od 12. marta 2007. godine, te dopunskim rješenjima o nasljeđivanju od 16. augusta 2010. godine i 8. novembra 2013. godine, sa nasljednim dijelovima od po 1/2. Također, ukazano je da zaostavštinu čine nekretnine i pokretna imovina, kao i novčana sredstva na računu u Njemačkoj (sve pobliže precizirano u obrazloženju presude), te da je nadležni organ uprave, na osnovu rješenja o nasljeđivanju prvostepenog suda, rješenjem od 17. juna 2015. godine dozvolio upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na stanovima u Doboju (bliže opisanim u obrazloženju presude) u korist tužiteljice sa dijelom od 3/4 i apelantice sa dijelom od 1/4. Nadalje, istaknuto je da je tužiteljica prvostepenom sudu podnijela prijedlog protiv apelantice za diobu naslijeđene imovine, koji postupak se vodi kod tog suda, te da je doneseno prvostepeno rješenje od 25. februara 2015. godine, kojim je dozvoljena civilna dioba, svih naslijeđenih nekretnina i pokretne imovine, a da je predmet u fazi žalbenog postupka. Isto tako, Osnovni sud je naveo da je od strane apelantice podnesen prijedlog za izvršenje rješenja o diobi, koji postupak se vodi kod prvostepenog suda i u kojem je rješenjem od 12. januara 2016. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, a protiv kojeg je tužiteljica, kao izvršenik, izjavila prigovor o kome nije odlučeno. Nadalje, ukazano je da su parnične stranke u pogledu dijela zaostavštine koja se odnosi na stanove u Doboju, zaključile kod notara 12. septembra 2016. godine ugovor o kupoprodaji kojim je apelantica prodala svoj suvlasnički dio od po 1/4 na predmetnim stanovima tužiteljici za određeni novčani iznos. Isto tako, navedeno je da je organizovanje i snošenje troškova sahrane, te podizanje nadgrobnog spomenika nekog lica prije svega obaveza njegove djece i supružnika i ista proizilazi iz odredaba čl. 6. i 7. Porodičnog zakona i odredbe člana 9. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Naime, Osnovni sud je istakao da je tim odredbama Porodičnog zakona propisano da su srodnici dužni da se uzajamno poštuju, a poštovanje nekog podrazumijeva, između ostalog i nakon smrti njegovo sahranjivanje u skladu sa mjesnim običajima sredine u kojoj je prebivao i gdje se sahranjuje. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao da je, pored tužiteljice, kao supruge preminulog D.M., u navedenim troškovima dužna da učestvuje i apelantica, kao njegova kćerka, te da se troškovi odnose na prevoz pokojnika iz Njemačke, gdje je preminuo, u njegovo rodno mjesto, gdje je sahranjen, kao i na štampanje smrtovnice, nabavku hrane, pića i drugih potrepština za sahranu i na podizanje nadgrobnog spomenika (svi iznosi precizirani u obrazloženju presude). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, te je obavezao apelanticu da tužiteljici naknadi polovinu troškova koje je platila u vezi sa prevozom pokojnika iz Njemačke do Jelanjske u određenom novčanom iznosu, kao i određeni novčani iznos na ime polovine troškova sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika za umrlog oca D.M. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza zaključio da tužiteljica predmetne stanove u Doboju nije izdavala u zakup i nije ostvarivala nikakve prihode na ime zakupnine, pa je odbio protivtužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tužiteljica da joj isplati određeni novčani iznos (bliže preciziran u obrazloženju presude) na ime zakupnine za predmetne stanove.
4. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 055532 17 Gž od 23. maja 2017. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je donio osporenu presudu i za nju je dao dovoljne i jasne razloge koji žalbenim prigovorima apelantice nisu dovedeni u sumnju. Naime, ukazano je da nije sporno da su tužiteljica, kao supruga i apelantica, kao kćerka, jedine zakonske nasljednice umrlog D.M., te da su po rješenju o nasljeđivanju i dopunskim rješenjima o nasljeđivanju dobile svoje nasljedne dijelove na nepokretnoj i pokretnoj imovini, kao i novčanim sredstvima na računu u Njemačkoj. Također, istaknuto je da nije sporno da su tužiteljica i apelantica vodile, ili još vode pojedine sporove u vezi sa imovinom, ali da su riješile pitanje dva stana u Doboju na način da je apelantica prodala svoj suvlasnički dio od po 1/4 na tim stanovima tužiteljici za određeni novčani iznos i da je taj kupoprodajni ugovor ovjeren kod notara. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije sporno da su nakon smrti D.M. nastali troškovi i to prvo troškovi prevoza njegovog tijela iz Njemačke u mjesto rođenja Jelanjsku, a zatim i troškovi same sahrane, te podizanja nadgrobnog spomenika. S obzirom da su tužiteljica i apelantica jedine zakonske nasljednice navedenog ostavioca sa jednakim nasljednim dijelovima (1/2), ukazano je da je logično i da na jednake dijelove snose i sve troškove nastale povodom njegove sahrane, počev od prevoza iz Njemačke, do podizanja nadgrobnog spomenika. Shodno tome, Okružni sud je istakao da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je moralna i prirodna obaveza tužiteljice, kao supruge umrlog D.M., da ga i sahrani, pa da joj ne pripada pravo na naknadu troškova u smislu odredbe člana 213. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti, pa kako se prvostepeni sud nije osvrnuo na te navode, da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka, odnosno da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer je prvostepeni sud kroz obrazloženje razloga za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice dao razloge zbog čega je i apelantica dužna da snosi te troškove. Isto tako, navedeno je da se žalbom ukazuje da se prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbe čl. 6. i 7. Porodičnog zakona, koje se po shvatanju apelantice nisu mogle primijeniti, pa da je zbog toga počinjena povreda odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je tačno da je prvostepeni sud pomenuo navedene zakonske odredbe, ali ih nije direktno primijenio, već je iz njih izveo zaključak o obavezi apelantice da učestvuje u troškovima sahrane svog oca, kao njegov nasljednik, te se pri tome pozvao i na odredbu člana 9. stav 1. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov supružnik. Također, Okružni sud je ukazao da je tačno da umrli D.M. za svog života nije tražio izdržavanje od apelantice, ali se ne može tako tumačiti stav prvostepenog suda u vezi sa odredbama čl. 6. i 7. Porodičnog zakona i izvođenje njene obaveze da učestvuje u troškovima sahrane svog oca. Što se tiče odbijajućeg dijela protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljene zakupnine, Okružni sud je istakao da se neosnovano žalbom ukazuje da apelantici pripada pravo i na te naknade, jer iz provedenih dokaza jasno proizilazi da tužiteljica nije ostvarivala nikakvu dobit iznajmljivanjem predmetnih stanova, a apelantica nije dokazala da je ona htjela da te stanove koristi i da ostvaruje dobit. Dakle, kako apelantica nije dokazala svoje navode u vezi sa zahtjevom za naknadu na ime izgubljene zakupnine, odnosno da se tužiteljica neosnovano obogatila za određeni novčani iznos, to je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je taj dio protivtužbenog zahtjeva odbio.
6. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je presudama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica smatra da su neprihvatljivi razlozi osporenih presuda da tužiteljici pripada pravo da od nje naplati troškove sahrane umrlog D.M., a da pri tome nijedna presuda ne navodi koje pozitivne propise primjenjuje kada obavezuje apelanticu da plati troškove sahrane, odnosno da su pogrešni i preuranjeni činjenični zaključci osporenih presuda da joj ne pripada pravo na zakupninu na dva predmetna stana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene presude sadrže jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su naveli jasne i precizne razloge zbog kojih su apelanticu obavezali da tužiteljici nadoknadi troškove za prevoz pokojnika, organizovanje sahrane i podizanje nadgrobnog spomenika, odnosno razloge za odbijanje dijela protivtužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da sud obaveže tužiteljicu da joj na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević