Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5148/17 (F. Ć.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5148/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5148/17, rješavajući apelaciju Fadila Ćerimagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Ćerimagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046670 14 Rev od 16. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046670 Gž 2 od 4.

juna 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046670 12 P 2 od 17. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Ćerimagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046670 14 Rev od 16. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046670 Gž 2 od 4. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046670 12 P 2 od 17. oktobra 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046670 12 P 2 od 17. oktobra 2013. godine, u ponovnom postupku, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta i prvotužiteljice kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor zaključen 31. maja 2001. godine u Sarajevu između prednika parničnih stranaka Elfije Ćerimagić (majka parničnih stranaka), kao prodavca i tuženog (sin Elfije Ćerimagić), kao kupca čiji je predmet kuća, dvorište i kućište, što je preciznije označeno i opisano u izreci prvostepene presude, ovjeren kod Općinskog suda 1. juna 2001. godine broj OV.br. 5701/2001 (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor), te da kupoprodajni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, što je tuženi dužan priznati i trpiti (stav 1). Dosljedno prednjem utvrđenju, utvrđuje se da predmetna nekretnina predstavlja zaostavštinu iza umrle Elfije Ćerimagić, te se ima uspostaviti zemljišnoknjižno stanje prije provođenja kupoprodajnog ugovora, na način preciznije naveden u stavu 2. izreke prvostepene presude. Apelant i prvotužiteljica su obavezani da naknade tuženom troškove postupka.

3. Općinski sud je naveo da su apelant i tužitelji u tužbi naveli da je Elfija Ćerimagić umrla 15. avgusta 2007. godine i da su na ostavinskoj raspravi koja je vođena kod Općinskog suda saznali da je navodno zaključila kupoprodajni ugovor, te ističu da se radi o apsolutno ništavom pravnom poslu iz razloga što Elfija Ćerimagić zbog svog zdravstvenog stanja nije bila u stanju da pravilno i slobodno izrazi svoju volju za sačinjavanje ugovora, niti je mogla da shvati značaj takvog ugovora, ako ga je i potpisala. Dalje, da kupoprodajni ugovor nije potpisala Elfija Ćerimagić potvrđuje okolnost da je ovjeren na licu mjesta, a da sudu nije podnesen zahtjev za izlazak na teren službenika za ovjeru, kao i da nije imala sredstava za normalan život.

4. Općinski je naveo da je analizom sadržaja provedenih dokaza utvrdio da su Elfija Ćerimagić i tuženi zaključili kupoprodajni ugovor, te da se predmetna nekretnina prodaje po cijeni od 105.000,00 KM. Dalje je naveo da u tački 3.2 kupoprodajnog ugovora Elfija Ćerimagić potvrđuje da je od tuženog primila ukupan iznos prodajne cijene i iz tog osnova nema više nikakvih potraživanja prema tuženom. Takođe je naveo da su potpisi ugovornih strana ovjereni 1. juna 2001. godine kod Općinskog suda, sa klauzulom o plaćenom porezu Poreske uprave, Ispostava Centar od 13. juna 2007. godine. Na okolnost tvrdnji isticanih od strane apelanta i prvotužiteljice u pravcu razloga pravne nedopuštenosti kupoprodajnog ugovora provedeni su dokazi i njihovom ocjenom je kao nesporno utvrđeno da je na predmetnim nekretninama u momentu prodaje Elfija Ćerimagić bila upisana kao vlasnik 1/1. Dalje, da svaka radnja odnosno činidba može biti predmet obligacije i mora imati određena svojstva (dopuštena, moguća, određena i da ima imovinsku vrijednost), što je slučaj u konkretnoj situaciji, pa je utvrđeno da se radi o dozvoljenom pravnom poslu na osnovu kojeg je tuženi u smislu odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima izvršio predbilježbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaz apelanta i prvotužiteljice u kojima tvrde da tuženi nije izvršio isplatu kupoprodajne cijene, jer navedena tvrdnja nije ničim dokazana, te da oni samo pretpostavljaju da ta obaveza nije izvršena. Općinski sud je ukazao da predmetni ugovor odražava slobodnu volju ugovornih strana, koje su u momentu zaključenja bile punoljetne osobe, sposobne za rasuđivanje i temeljem toga bile svjesne pravnih posljedica zasnovanog obligacionog odnosa. Nadalje, iz nalaza vještaka neuropsihijatra O. Č. koji se zasniva na relevantnoj medicinskoj dokumentaciji, ne slijedi da je Elfija Ćerimagić bila nesposobna za rasuđivanje u momentu zaključenja ugovora. Pored toga, Općinski sud je istakao da u cijelosti prihvata nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke Z. D. kao objektivan dokaz u postupku da se na kupoprodajnom ugovoru u rubrici prodavac, kao i u dokumentu upisniku za ovjeru potpisa, rukopisa i prepisa Općinskog suda nalazi autentični potpis Elfije Ćerimagić.

5. Općinski sud je naveo da nije našao da postoje elementi mana volje tj. zablude u smislu odredaba čl. 60. i 61. ZOO, niti da je tuženi prevarnim načinom doveo Elfiju Ćerimagić u zabludu u pogledu zaključenja ugovora i njegovih bitnih elemenata. Poništenje ugovora, ukoliko je ugovor zaključen pod zabludom, a izazvano od druge strane može se tražiti onda kada zabluda nije bitna ukoliko je druga strana usljed toga izazvana na zaključenje ugovora kako to propisuje član 65. stav

1. ZOO. Prema tome, Općinski sud je zaključio da provedenim dokazima u postupku nije utvrđeno postojanje nekih od osnova – razloga ništavosti, odnosno rušljivosti zaključenog kupoprodajnog ugovora. Tužbeni zahtjev da se uspostavi pređašnje stanje koje je bilo prije zaključenja kupoprodajnog ugovora u vezi je sa zahtjevom i odlukom o postojanju i nepostojanju uslova valjanosti ugovora pa s obzirom na to da je taj zahtjev odbijen, nisu ispunjeni uslovi za povrat u pređašnje stanje iz odredaba čl. 104. i 113. ZOO.

6. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude podnijeli apelant i prvotužiteljica, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 046670 14 Gž 2 od 4. juna 2014. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu ponuđenih dokaza prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i donio pravilnu odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant i prvotužiteljica, na kojima je teret dokazivanja shodno odredbama člana 7. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku nisu dokazali osnovanost navoda na kojima temelje tužbeni zahtjev. Takođe je istakao da se u žalbi ponavljaju navodi o postojanju prevare kojom je tuženi navodno namjerno izazvao zabludu na strani Elfije Ćerimagić, a koji navodi su u prvostepenoj presudi u cijelosti raspravljeni.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046670 14 Rev od 16. oktobra 2017. godine odbijene su revizije apelanta i prvotužiteljice izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav revizije.

9. Ograničavajući se na ispunjenost pretpostavki za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži ništavost spornog ugovora, kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, imajući pri tome u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je naveo da nema razloga za ništavost zaključenog kupoprodajnog ugovora, jer nije utvrđeno da je postupanje ugovornih strana bilo suprotno odredbama čl. 52. i 66. u vezi sa članom 103. ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov, ili kauzu (causa) ugovora – cilj, odnosno svrhu ugovora (causa finalis). Naime, ugovor nije dopušten ako je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva. Ako osnov ugovora ne postoji ili je nedopušten, ugovor je po odredbama člana 52. ZOO ništav. Vrhovni sud je istakao da je tuženi, u cilju da postane vlasnik predmetne nekretnine, zaključio predmetni ugovor i obavezao se kao kupac da plati ugovorenu cijenu, dok je Elfija Ćerimagić (tačka 3.2 ugovora) potvrdila da je od tuženog primila iznos kupoprodajne cijene i da iz tog osnova nema potraživanja prema tuženom, te je cilj ugovora bio postignut (tuženi je postao vlasnik, a Elfija Ćerimagić primila ugovoreni novčani iznos), pa se apelant neosnovano poziva na odredbe čl. 51. i 52. ZOO. Vrhovni sud je istakao da nije osnovano niti pozivanje na odredbe člana 66. ZOO, a kroz navode da se radilo o prividnom ugovoru, da tuženi nije tvrdio da je u pitanju eventualno ugovor o doživotnom izdržavanju koji bi se prikrivao ovim kupoprodajnim ugovorom, iz čega slijedi da sporni ugovor nije proizveo pravno dejstvo i da tuženi nije mogao postati vlasnik. Vrhovni sud je naveo da tuženi nije ukazivao da je sporni ugovor prividan, a da te tvrdnje ističu apelant i prvotužiteljica u revizijama, ali da u toku postupka takvi dokazi nisu predloženi, iz kog razloga se ne mogu u revizijskoj fazi postupka pozivati na odredbe člana 66. ZOO. Vrhovni sud je naveo da apelantovi prigovori (isplata kupoprodajne cijene Elfiji Ćerimagić staroj blizu 80 godina, a da porez plaća tek u 2007. godini, a da o tome nije obavijestio svoju braću i sestre), ne predstavljaju osnov za zaključak da se radilo o nepostojećem pravnom poslu i da je u smislu odredaba člana 103. ZOO ugovor ništav, jer predmetni ugovor nije u suprotnosti sa nekim propisom imperativne prirode, niti se protivi nekoj normi koja obavezuje ugovorne strane na određeno ponašanje. Vrhovni sud je ukazao da apelant insistira na prigovoru da tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu iz ugovora (iako u toku postupka to nije dokazao), ali je taj prigovor irelevantan obzirom da neispunjenje obaveze ne dovodi do ništavosti ugovora.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant citira dijelove presuda redovnih sudova i svoje nezadovoljstvo tim presudama izražava navodima da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant smatra da sudovi nisu dali odgovor na suštinski važna pitanja i da prelaze preko nesporno utvrđenih činjenica (između ostalog, da je Elfija Ćerimagić u vrijeme zaključenja ugovora bila u 80 godini života, da u vrijeme isplate niko nije bio prisutan u kući osim nje i tuženog, da se radi o iznosu od 105.000,00 KM, da tuženi kupoprodajni ugovor podnosi na procjenu i plaća porez na promet nekretnina tek 2007. godine, da nije bilo poznato da je kuća prodata, da nije pronađen novac nakon smrti Elfije Ćerimagić, itd.). Apelant je istakao da kupoprodajni ugovor nije rezultat saglasnih volja ugovornih strana, da ne postoji osnov i da se radi o prividnom ugovoru. Osim toga, smatra da sudovi u svojim odlukama nisu dali jasna i precizna obrazloženja.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda u kojima apelant u suštini ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da nema razloga za ništavost zaključenog kupoprodajnog ugovora, jer nije utvrđeno da je postupanje ugovornih strana bilo suprotno odredbama čl. 52. i 66. u vezi sa članom 103. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Shodno navedenom, te imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5148/17 (F. Ć.) | Sudska praksa | Aktio